|
Ja imam 'acquired taste' za optimizam. To je ono što vam se ne mora, onako po defaultu, sviđati nego ste vremenom razvili ukus za takvo nešto. Nešto kao strategija preživljavanja. To mi nije emocionalna karakteristika, niti optimizam smatram emocionalnim stanjem. To je neka vrsta mentalne higijene. Optimizam je stvar izbora, a sposobnost izbora se trenira vremenom kao i sve drugo. Ne mislim da su ljudi koji uz smiješak slegnu ramenima i krenu dalje kad naiđu na nešto što bi im moglo pokvariti raspoloženje optimisti. Oni su oportunisti. Ne mislim da su ljudi koji na svijet oko sebe gledaju kao na neki mehanizam koji u sebi sadrži 'na kraju će sve nekako ispasti u redu' sigurnosni osigurač, optimisti moje vrste. Ja ne vjerujem u intervencionističkog Boga ili dobroćudni Univerzum. Theodor Adorno je napisao: ' Pisati poeziju nakon Auswitza je barbarski '. Ja bi to vrlo lako mogao supotpisati. Ali želim vjerovati da sam ja izabrao da neću. Jer slobodan izbor je stvar vjere u slobodan izbor. A slobodan izbor nije slobodan izbor ako iza sebe ima garanciju božje asistencije, nagrade u zagrobnom životu ili sigurnost konteksta 'dobronamjernog' Univerzuma. Ja, eto, ne vjerujem ni u zagrobni život. Ali mi je čudesno da, dok gledam u ovaj kursor koji se ritmički pali i gasi, ja razmišljam što ću napisati u ovoj upravo napisanoj rečenici. I to mi je dosta, jer ja sam živ. Ja mogu što god hoću. Mogu napisati da mi je upravo sad palo na pamet da stavim hipoteku na stan i dignem kredit i sav novac uložim u proizvodnju plastičnog razapetog Njega koji ima ugrađeni elektronički sklop, tako da kad pljesnete rukama on zavapi: 'Oče, oče, zašto si me napustio'. I može mi biti smiješno što bi nešto takvo sigurno našlo svoje tržište. I mogu biti uvjeren da bi takav jedan poduzetnički poduhvat više učinio za Njegovu stvar nego hodočašće tisuća bosonogih prema nekom svetištu. Jer sam ja na Njegovoj strani. On je pokazao kako se to radi i sad sjedi u gledalištu, jede kokice i promatra kako milijarde, uključujući i mene, padaju i predaju se pred beskrajno lakšim izborima. I smiješi se. Zato jer je bio jebeni optimist. Odnosno, zato jer je u mom gledalištu on jebeni optimist. Svako ima svoje gledalište. Moje je ogromno kao zvjezdano nebo i ima samo jednog navijača. A to je On, koji, usput rečeno, nije uskrsnuo, osim u mome gledalištu. To je moj 'acquired taste'.
Stvarnost. Stvarnost je onaj tržišni fenomen koji se očituje kroz primicanje Crne kronike prvoj stranici dnevnih novina. Možemo kupiti tako aranžiranu stvarnost i pristati na marketinšku strategiju koja nas čini samo promatračima u profitabilnom spektaklu bezobzirnosti. A mehanizam tog profitabilnog spektakla doista u sebi ima ugrađen 'na kraju će sve ispasti profitabilno' osigurač. Taj osigurač je statistička pretpostavka lagodnosti pri prodaji moje i vaše volje. Naša volja je na tržištu, a uzrok ili odredbeni razlog slobodne volje je žrtva. A statistički je vrlo vjerojatno da će većina prodati svoju volju za nešto ugodnije ili korisnije od žrtve.
Žrtva. Da sam podložan sugestiji da čovjek može na sebe navući nesreću samo što misli ili govori o njoj, bilo bi me strah da ću biti stavljen u poziciju da se sad zajebano žrtvujem za nešto. Pa ću ili dokazati sebi da ne pizdim gluposti, ili ću ispasti pizdun. Ali onako sasvim jednostavno gledano, dovoljno je da ja ne želim biti bogat. Dovoljno je da ne želim biti poznat. Dovoljno je da ja ne želim svoju sigurnost ostvarivati kroz nečiji strah. Dovoljno je da ne želim drugome ono što ne bih želio da se dogodi meni. I to je u 99 posto slučajeva forma te žrtve. Zamislite samo što bi bilo kad bi se tako svi mi ponašali.
Eh, da. Bezizlazne situacije. Kao na primjer moždani udar. Ili rat. Ili kad nema dovoljno vode za sve pa cijela priča o jednakosti pada na suho dno bunara. Kvake 22, ima ih koliko god hoćete. Savršenih alibija za predaju. 'Ja sam samo izvršavao naređenja.' 'Ne možemo organizirati svoj život bez dva automobila.' 'Svi će misliti da sam čudan.' Svaka bezizlazna situacija ima svoj početak, a on je obično trivijalan i lako ga je izbjeći. Nemojte jesti masno, nemojte slušati naređenja koja se kose s pristojnošću, koristite javni prijevoz, pokažite srednji prst. I to bi bilo to.
Neki protestanski svećenik u Hitlerovoj Njemačkoj je rekao otprilike: ' Gledao sam kako odvode Židove, gledao sam kako odvode Cigane, gledao sam kako odvode komuniste, gledao sam kako odvode socijaldemokrate, gledao sam kako odvode katolike. Kad su došli po mene, nije bilo nikoga da se buni.'
Nikad u povijesti nisu bile lakše okolnosti za izvršavanje preventivnih radnji kako se ne bi događale situacije kada se mora birati između dva zla, nikad nije bilo lakše izbjeći užas bezizlaznosti. Ali jebiga... ko može odoljeti čarima Ville Marije ili statusnom simbolu od 150 konjskih snaga. Urnebesno smiješno s pozicije nekoga ko u mome gledalištu jede kokice. A opet... hmmmmm... ma ne. Ne mislim da mu ponekad padne na pamet da se zajebo. To je stvar povjerenja. Povjerenja u sebe samog... onog luđačkog povjerenja da ti nikad neće pasti na pamet da pomisliš: Ma boli me kurac za cijeli svijet... neka crknu.
To je bio On.
|
