|
|
| < | veljača, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Život izjednačuje sve ljude,
Smrt otkriva istaknute.
boomp3.com
dijete mašte, snova
izgubljeno cestom luta
moli noć da joj nađe druga
izgubljena
voli
crno
ruže
glazbu
dobru knjigu
frendove
msn
nekoga...
boomp3.com
sluša
him
bullet for my valentine
linkin park
nightwish
slipknot
billy talent
s.o.a.d.
evergrey
korn
avantasia
soil
iced earth
apocalyptica
children of bodom
guns n´ roses
good charlote
falconer
death
cradle of filth
...
boomp3.com
boomp3.com
blondie lady
apocalypsa
the dark lady
crna utopia
herside
embraced
blacken
unknown angel
tajchy
sister
boomp3.com
sjedim tu i prebirem pjesme… jednu drugačiju od druge… lithium, furnual of hearts, nymphetamine, diary of jane, say just words, are you dead yet, for my fallen angel, her ghost in the fog… i tako u nedogled… toliko različitih pjesama, a opet sve iste… slične… upravo skidam the fallen od crematory… hvala onome koju ju šalje…
opet sam malo izgubljena… ok puno… toliko stvari se desilo… toliko toga bi željela zaboraviti… ne mogu se probuditi… ili ne mogu zaspati… nekada mi se čini da je oboje…
sada me jedan sms opet prodrmao… zašto… kako ne mogu jednostavno igre sudbine biti jednostavne… ironično je što sam neki dan pisala pismo shakespearevoj juliji… za zadaćnicu…
i pitala sam ju nije li istina mogla odrediti drugačiji kraj… to je bilo tako cinično od mene… jer i sada se sama nalazim u jednoj kaši… i sada ni sama ne znam što mi je činiti… oni su barem to znali… išli su u smrt… ali ja to ne ću… ne mogu… želim živjeti… iako izgubljena…
…caught in a self built cage of life
turned away from reality
he feels the emptyness inside
soulless waiting for the end… (crematory/ the fallen)
znam da sam ja prazna… a i on je… zašto me oni uzdrmavaju… dodajte još i moru… i imate mene…
ni meni samoj ovaj post nema previše smisla, a ja sam ga napisala… to je trenutačno stanje mene… rastrgana sam između nekoliko svjetova… ali trudim se… dišem na površini…
nastojim, postojim… slušam… lebdim negdje između sada i sutra…
...but you were the one for me,
and now you're going through the door,
when you take that step
i love you baby more and more... (serj tankian/ saving us)
žao mi je što to nisam tada izgovorila… ili barem ti… žao mi je što tada nisam poznavala te stihove…
toliko je pjesama, stihova koje bi mogla napisati nastojeći se opisati… ali slike nekada govore više od riječi…
…tek toliko od jedne male blogerice beznačajnih riječi…
ja sam ja... tu i sada
mogu biti i tužna i sretna... plakati i smijat se...
biti rame za plakanje i tražiti jedno...
sad, ovdje...
mogu lagat, a govoriti istinu... biti sjena i kamen stijena...
sve za svakoga... ono sam što treba u taj čas...
imam maske, za svakoga jednu... i što kada ih skinem... ništa... prazno...
bjelina... bez odraza... moja duša... bila sam takva...
prazna...
ali ne želim više... slušam tu inforamacije kojima sam bombardirana, osjećam tuđe ruke kako me guraju i prijateljske kako me grle... nalazim se u vihoru... vihoru svojih godina...
malo neurotičan početak, ne biste li rekli? što je nama suđeno... kamo idemo...
jesmo li samo još jedna izgubljena generacija?
imam male napadaje... malo sam emocionalno uzdrmana... moralnost ili sreća... koje od toga mi je važnije... ne znam ni sama... ako ima nade za sreću, trebam li je se odreći samo zato jer neodricanjem bih kršila neka nametnuta mi pravila? ne znam iskreno...
ok... ovo je bio malo neurotičan dio posta koji inače ni ne spada na ovaj blog...
a na ovaj dio posta potaknuo me prof. informatike koji je održao jedan jako interesantan govor... i to o nevažnosti naših ocjena... kaj reći osim da to nije nešto što biste svaki dan čuli od svakog profesora... u osnovnoj su mi svi tupili kako moram imati dobre ocjene... i imala sam ih... nije da sam ih previše željela... jer su nosile veliku zbrku sa sobom... svi od tebe očekuju sve... valjda mi je sada već i toga svega dosta...
dobila sam kolac iz matke... i dok bi se inače počela plakati na satu od same pomisli na to kaj će mi starci reći... nekako mi je bilo sve jedno... nisam ni plakala... malo sam cvilila, ali uglavnom sam se smijala...
hm.. možda ima nade za mene... možda si ipak jednom uspijem posložiti prioritete u svojoj zmotanoj glavi...
preživjela sam valentinovo... bravo ja... ova komercijala postaje mi sve dosadnija... hm...
zašto zapravo pišem ovaj post... nemam blage... sjedim tu na stolici, lijepo mi je toplo... stari ima gripu, vani perufta snijeg.. nadam se da neće baš zapadati...
i tako...surfam ja netom i naletim na jedan interesantan članak na t-portalu kod rubrike teen...
naime jedna gimnazija u Stockholmu zabranila prodaju ruža kako ne bi rastužila učenike koji su samci... prema istraživanju koje je navedeno na stranici 2/3 mladih osjeća se izbedirano...
malo sam se zamislila nad tim tekstom... najgore je bilo u osnovnoj... ove neke iz razreda bi dobile i poklone i ružice i onda se šepurile pred ostatkom svijeta... mislim da je to i razlog zašto ne volim valentinovo... previše me podsjeća na ono što je boljelo...
a kako je danas, kada idem u srednju u kojoj ne postoji klasična podjela na popularne i one na dnu društvene ljestvice... pa meni to nije važno... neću lagati, bilo bi lijepo dobiti ružicu od frenda, ali nije da mi je to nešto najvažnije u životu... a kako je onima koji su svojedobno vladali školskim hodnicima, a jučer su se zatekli izolirani u hrpi bez i jedne ružice...
khm... poznajem jednu takvu... užas... njezine riječi su me iznenadile do boli... cvilila je kako joj se ne sviđa sve to... kako je ovo prva godina a da nije ništa dobila za valentinovo... kako opet želi biti popularna... sve u svemu... ostavila me bez riječi...
meni je u srednjoj dobro baš zato što smo svi jednaki... u tome je i poanta života... jednakosti...
a i koji je uopće značaj tog dana i te ružice...hm...iskreno ne bih znala... osim da trgovci zarade hrpe love... to je dan zaljubljenih... ma baš... onima koji se vole svaki dan je valentinovo... ne treba nekaj posebnoga...
...ruža od mene da se nitko ne osjeća zapostavljeno...
evo i mene opet...
i to prvi put u veljači - mjesecu zaljubljenih...
hm... moram reći da nisam baš za to... iskreno, počinjem mrziti sve što taj dan simbolizira... ako je nekome stalo do tebe, onda mu je stalno stalo, a ne taj jedan prokleti dan...
možda su mom načinu razmišljanja kriva i sva razočaranja koja sam doživjela do sada... dokazala sam da sam lijepa, znam da sam pametna... nedostaje mi malo karaktera i puno samopouzdanja, ali ipak mislim da sam ok... možda i malo više od toga...
pa koji je onda razlog mojih razočaranja u ljubavi… ja… ja sam taj problem…
imam prevelika očekivanja
previše živim u mašti
kad volim onda sve boli
ne znam kako pristupiti dečku koji mi se sviđa jer me sram
ne znam kako reagirati kada netko meni pristupi
ne mogu ispuniti nečija očekivanja
itd…
to su sve sitnice koje se daju ispraviti, ali meni se baš ne da… nikada nisam dobila ružu za valentinovo, nikada ju nisam ni poklonila…ok, lani su mi keko i poslek kupili svaki čokoladu da ne budem tužna, tako da će svaki po jednu ove godine dobiti od mene…
ne vjerujem u ljubav na prvi pogled
smatram da za svakoga postoji netko tko ga čini cijelim
mislim da se može voljeti iskreno iako smo još mladi
žalim zbog nekih djela i pogrešaka
žao mi je zbog svih za kojima sam plakala ili koji su u meni tražili nešto
mislim da ljubav ne treba čekati, nego tražiti
i opet samo riječi… hm…
najgora sam kada cvilim, a ništa ne poduzimam… zašto?
jer me strah da ću drugima učiniti ono što su činili meni…ili me jednostavno strah pokušati…
i opet ona omiljena riječ… ne znam…
i opet dok riječi gore na papiru
i opet dok okrećem glavu
i opet… pjesme se samo vrte na playeru ali ja ih većinom i ne doživljavam…samo sjedim tu… i pišem… nastojim se izraziti, ali ne uspijevam… nastojim riješiti svoje sjene, ali ne uspijevam…
ali nastavljam se truditi
