...dnevik male blogerice beznačajnih riječi...

set them on fire...

tko sam uopće ja...
mnogi od vas koji znaju samo tehničko-blogersku verziju jako bi se iznenadili kada bi me upoznali u stvarno... a vi jadni koji me poznajete i ovako... pa... jadni vi...
to je jedna od tema razgovora između mene i blondie koji se poveo opet zbog istog razloga... mog očaja i mene same...
mislim da nisam zgodna, mislim da imam viška sala, mrzim svoju visinu, nemam samopouzdanja... i tako u nedogled... ovo malo nabrojano su moji kompleksi... sagledani od strane osobe koja me poznaje...
onda je tu pitanje jesam li ja pametna? ovo, ono... najgore je to što se često ukočim...
najgore je stajat pred nekim s užas glupom facom i nemoćna da odgovorim...
nije mi se to jednom dogodilo... nakon svega što sam prošla kako mogu biti još tako nesigurna... upoznala sam neke od naših cijenjenih političara, svakodnevno živciram profesore nabijajući im vlastito neznanje na nos, govorila sam pred kamerama, punim dvoranama ljudi…
i di je problem… pa doma… moja teza je da se moji roditelji nisu mogli nositi s mojim intelektom... rofl pa su me odgajali na jedan neuobičajen način... i koji je rezultat? jedna jako iskompleksirana osoba... s obzirom da sam još odmalena sipala kojekakve pametne stvari, uvjerili su me da sam glupa... a dalje nije bilo teško... odgajana sam u tipično rodno uvjetovanom raspoloženju... moraš kuhati, moraš čistiti, moraš pomagati tati i mami, moraš ovo, moraš ono...
a što ako ja ne želim? pa kipit ću iznutra, ali neću ni riječi pisnuti roditeljima... ja ne bježim od kuće, ja poštujem ono što mi roditelji narede i odrede, pokoravam se drugima, živim za druge... savršen primjer promašenog slučaja...
a i užasno ličim na nekog indigo klinca...
više brinem za druge nego za sebe... mogu se raniti, neću ni pisnuti... ali ako je netko drugi u pitanju sve ću učiniti... emotivna sam do te mjere da često boli, a za druge meni drage dala bi i krv i suze...
pa što ispadne na kraju? osoba koja podcjenjuje samu sebe, druge diže u visinu, ne podnosi vlastite roditelje, a nema im snage to reći...
toliko od jednog promašenog slučaja znanog i kao mala blogerica beznačajnih riječi...

when darkness will reign

kao što neki od vas znaju moja mala malenkost se prijavila za top model...
wiii...
da, da... bravo ja... svrha moje prijave je bila dokazivanje samoj sebi da sam sposobna za nešto takvo... a moram reći da sam i te kako sposobna...
i tako oko 11 sati stoji nas oko stotinjak (možda malo manje) ispred vrata prostora koji je rtl iznajmio za ovu priliku... moram reći da sam se isticala... i to ne samo svojom visinom... stajala sam u kutu i promatrala taj cirkus... zgodne, prezgodne cure, visoke, mršave, niske, debeljuškaste... bilo nas je svakakvih... neke koje se bave manekenstvom već dug niz godina, neke su prvi put vidjele tamnu stranu glamura…
a bilo ih je odasvud… iz slavonskog broda, umaga, rijeke, virovitice, bjelovara… i sve su bile lijepe na neki poseban način…
ali znate što je kvarilo dojam ljepote? visoke pete, asfalt od pudera i rumenila na njihovim licima, nevjerojatno oskudna odjeća…
i stojeći tamo, osjećajući se kao idiot, shvatila sam otužnu istinu… ljepota je izgubila svoj značaj… danas ljepota znači previše šminke i premalo odjeće…
no da nastavim… ulazilo nas je po deset… a one koje su bile na kraju su tako gurale da smo mi sprijeda zamalo ostali polomljenih rebara… pa ne znam ni jednu životinjsku vrstu koja se tako ponaša…
procedura je bila ovakva… ispuniš prijavu i ideš na slikanje… slikaju te cijelu i slikaju ti profil i lice… cijeli mali foto cirkus…
a kada to završi ideš na pistu… i došećeš se do šestero faca koje sjede za stolom.. uh… neke cure su rekle da su se tresle ko trstike, ali ja sam bila ok… možda čak i malo prearogantna… ipak…ovo sam ja…hehe…
i pitaju oni mene koje su mi vrline osim visine… odmah sam im srušila snove objašnjavajući kako visina nije vrlina… a oni bi si željeli da su malo viši s obzirom da uopće nisu ličili na neke od famoznih facica kojima se svaki dan divimo ispred malih ekrana…
i onda slijedi pitanje koje je postavljeno samo onima koje imaju šanse za dalje… jesi li spremna odustati 12 tjedana od škole…
e na tom pitanju su mnoge cure ostale nijeme… da pojasnim… 15 cura od 100 izabranih koje prođu 3 kruga završit će pod nadzorom stručnjaka… i živjet će po njihovim pravilima… prva asocijacija mi je bila big brother… ti stručnjaci će njima govoriti što i kada da jedu… kako da vježbaju, savjetovati ih… sve u svemu, pretvorit će ih u lutkice…
mnoge cure nisu očekivale da će to tako ići… a ni mnogi roditelji koji su pratili svoje princezice… ja sam odbila… a na izlazu jedna mala cura mi je rekla da bi definitivno imala šansi uspjeti jer imam osobnosti…
svi koji su sudjelovali od osoblja rtl-a su bili jako mladi i jako ljubazni… pritom mislim na fotografkinju anju i fotografa, curu koja mi je šapnula da bi sigurno uspjela i siroto potrčalo koje je jurilo okolo tražeći nekoga… i kada sam izlazila osjećala sam se dobro…
jer unatoč tome što su te cure bile puno ljepše od mene i što su neke prihvatile ponudu ja sam svoju lekciju naučila… nitko te ne može učiniti lijepom… nikakva rumenila, skupe krpice, puderi i visoke štikle ne mogu nas učiniti ljepima… jer ljepotu nosimo u sebi, a ne na sebi…
toliko od mene…
vaše male blogerice beznačajnih riječi….

you belive in me

uzimam predah od svjetovnih tema i napisat ću post posvećen ljudima koji čine moj razreda... večina ih čita... pa bez nekih teških osjećaja... ipak sam ovo ja...

tina - najveselija cura u razredu... ta vesela sto na sat...
doda - moja maja doda...pravi mali anđelek... moš mislit...
luce - ajme... ta zna nasmijati čovjeka...
mateja v. - inače vrlo mi je slična... volim ju zajebavat... a inače jako mi je super...
manuela - cura je ispala sa stranica nekog modnog časopisa... uvijek spremna za izlazak cool
valentina - a.k.a kraljica ... isto modna zvjerka...
martina - voli se zezati, čak je uspjela dobit jedan zbog smijanja...tako treba zubo
veseli - mislim, tak se preziva, ali bome je i pravi veseljak...
helga - pravim imenom helena, i super je cura
mateja b. - e ta ga zna tračati... sve zna... hehe... to je često jako dobra osobina smijeh
lexa - ona je najmršavija cura u razredu... strah me da se ne prelomi dead
marijana - kraj nje čovjek lako krepa od smijeha...
poslek - kada treba jebati profesore dobrovoljno se javlja...hehe...
keko - moj dragi kekica... poslek i on su više pijani nego trijezni... zakon su oba...
matija - taj zna popiti, a nije ga ni rajske strah...wiii... party
mali - nikola... da... taj se stalno ljulja na stolici...
iva - jesam ja brbljava ali ova ruši sve rekorde... na mob klepeče cijele dane...
dijana - ivina suprotnost, mirna ali i ona ima svojih svijetlih trenutaka...
marija - zvrk... nema druge riječi... išle smo u osnovnu zajedno...
josi - povučena i samozatajna cura...
jasmina - prva asocijacija mi je pinki boja... ful vesela i pametna
niki - do drugog polugodišta prvog razreda ja nisam znala kako zvuči njezin glas... full tiha...
sanela - draga moja nela... party animal... zna s dečkima... pjeva
stela - šminkerica u rajskoj? da,da to je stela
blondie - ona mi je bolja nego vlastita sestra... to sve govori... a i voli lovu... greedy
romana - hm... ivina naj frendica... puknuta mala... thumbup
nat - vjerni navijač naše repke i dinama... zakon cura... hrvatska
lucy - mala zna pogoditi kaj volim... fora cura...
mateja - druga najviša cura u razredu... igramo skupa košarku i voli se zezat, pogotovo s dečkima rofl
petra - eh... za nju sam bila stekla krivi dojam... cura je jako zakon i full smiješna, a i obožava svog psa...

eto to su ljudi koji mi svaki dan uljepšavaju život u nekoliko šturih riječi... svatko od njih je cijela priča za sebe, ali zajedno činimo najluđi razred...
jedan od raskinih komentara koji pamtim je: da su po svijetu i povečalom tražili ne bi složili ovakav razred...
kaj je mislila pod ovakav možemo samo nagađati...
a dotad ćemo zajedno proživljavati godine koje ćemo s radošću pamtiti...
hvala vam svima što me podnosite...
...vaša mala blogerica beznačajnih riječi...

sick and weak from my condition

ah evo ja bogu trošim dane... i to dosta brzo...
pa prvi tjedan novog polugodišta se primiče kraju... a ovaj koji slijedi je čista koma...
sama natjecanja...
no ima i jedna mala svjetla točkica...
prijavila sam se za sudjelovanje u programu koji provodicesi... neću baš pisati o tome još ali fora je u tome da ćemo imati radionice o rodu i spolu, o raznim vrstama nasilja i vrhunac toga će biti film koji ćemo snimiti... sve u svemu veselim se tom projektu... i baš me zanima kako će se to razvijati...
bit će zanimljivo jer smo stvarno različito društvo... iz mog razreda uz mene su i blondie i doda, a ostatak su treći razredi...
većinu ih znam iz viđenja, ali bit će zanimljivo raditi s tako različitim ljudima...
stvarno se veselim.....
a kaj još... a da... famozna zabrana pušenja... ta tema se sada stvarno vrti u lijepoj našoj... pogotovo nakon što su naši susjedi slovenci iskusili jutarnju kavicu bez jutarnjeg dima...
a kako se čini ta surova kazna očekuje i naše pušaće...
hoće li zadimljeni kafići stvarno postati stvar prošlosti?? kašljuc...
kao pravi budući ekonomist ajde da tu odluku sagledam s ekonomske strane...
zabrana pušenja uzrokovala bi pravi potres u našem ionako slabom gospodarstvu...
kao prvo država bi ostala bez nevjerojate svotice poreza, promet u kafićima i restoranima bi pao za vrtoglave postotke i to bi uzrokovalo povećanje redova na burzama... ko da već nemaju dovoljno posla...
i koje bi bilo rješenje ovog problema...
pa kompromis... ok istina pušenje šteti i nepušaći su izloženi dimu... i bla bla...
pa moram reći da će i nepušaći nadrapati od ovog zakona... gubici posla su samo jedna od posljedica na listi...
najbolje bi bilo zabraniti pušenje u restoranima i drugim mjestima na kojima se poslužuje klopa... u školama, vrtićima ( tamo još najviše dima)... u zgradama uprave... općine, sudovi, policija, sabor ( mislim i na njihov famozni restoran... nek i oni malo osjete svoje odluke na vlastitoj koži...)
mislim da bi to bilo bolje nego sveukupna zabrana pušenja na javim mjestima...

eh... pa eto toliko od mene... nadam se da vam nisam previše dosadna...
pozdrav svima...

for one second

savršenstvo… hm… o ovoj riječi sam počela razmišljati od kada sam posjetila par “savršenih” blogova… što podrazumijevamo pod savršenim?
ta riječ je individualna kao i svatko od nas… svatko ima svoje poimanje savršenog…
nekima je savršeno kada imaju love do krova, skupe aute, lude provode do ranih jutarnjih sati…
nekima je savršenstvo neka pjesma koju čuju na radiju…osoba koju vidi kako prelazi ulicu, neka rečenica koju netko kaže…
nekima su savršenstvo oni sami… opsjednuti su sobom i cijeli svijet se vrti oko njih…
a nekima… hm… neki ne poznaju pojam savršenstva… jer znaju istinu… savršenstvo ne postoji…
a ipak najsretnijima smatram one koji savršenstvo pronalaze u najmanjim sitnicama na ovom svijetu… prije sam i ja bila takva… ležala sam satima u travi i slušala tišinu… sunce mi je grijalo lice, nisam se brinula ni za što… nedostaje mi to…
i ono malo što mi je ostalo od savršenstva, glazba, mi okrutno otimaju…
boli me svaka suza koju isplačem samo zato jer sam na čas zaboravila na stvarnost…
prikovana sam sada za stvaran svijet i nemam prava nestati u još uvijek neistraženim poljima svoje mašte…
tužno… “savršenstvo ne postoji” je mala misao koja nas svaki dan drži čvrsto vezane uz stvarnost… no što ako kažem da postoji savršenstvo… snosit ću kazne, ali ono postoji…
negdje skriveno… još uvijek izvan našeg ograničenog vidokruga, daleko od našeg poimanja…
tu negdje… među nama… postoji savršenstvo… čeka… na svog tesara koji će pronaći onu skrivenu istinu… savršenstvo… i opet što je to… je li to divno i prekrasno… nosi li to tužnu istinu… što je savršenstvo…
hm… savršenstvo će biti kada više nećemo postavljati ovakva pitanja… savršenstvo će biti kada ćemo moći pružiti i primiti ruku spasa…
savršenstvo će biti kada se zaborave riječi kao rat, glad, plač, siročad, šamarčina, ponižavanje…
savršenstvo će biti kada se prestanemo pitati što je to, onda kada pogledamo i shvatimo da je život, iako surov ono nešto što vrijedi iskoristi…
savršenstvo će biti jedan jedini dan koji iskonski proživimo…

she steps out from her underwear, so beautiful!

stvarno to je svim dečkima stvarno lijepa slika... ali je li tako lijepa kada vam izađe iz donjeg rublja kost i koža... doslovno jedan od pirata s ukletog broda...

oprostite, ali meni se bljuje... bez pretvaranja i ja sam mršava... jebote fakat sam mršava, ali jedna činjenica me razlikuje od njih... moju težinu prati moja doktorica... javila sam joj se jer sam zabrinuta jer sam gubila težinu... odredila je da nemam razloga za zabrinutost i da je omjer moje visine i težine gotovo pa savršen... jedna kilica više ne bi škodila... ali zadovoljna sam...
čemu sad ovakav post... pa prijavila sam se za top modela... i sada me zanimalo imam li kakve šanse... iako je to za mene čista zajebancija... dok nisam otkrila da među svojim kontaktima imam i neke manekenke... ajme... ok cura ima super težinu i ne namjerava smršaviti...
onda sam otišla dalje... da vidim što se to događa... moram li reći da sam šokirana... znala sam za anoreksiju i bulimiju, ali ovo nije normalno...
znate li kako ih nazivaju: ana i mija... one ih smatraju prijateljicama
anoreksija i bulimija su psihičke bolesti... one su kosturi, a pišu da su predebele...
anoreksija nervoza je poremećaj ishrane, kojeg karakterizira namjerni gubitak težine. javlja se u emocionalno labilnih djevojaka; ali je zapažen i kod mladića. može se javiti i održavati u svim uzrastima, ali je tipično da se javlja u pubertetu...
i mi to podržavamo... manekenka umre... ajmo im dati da jedu... khm...sve je maska...nisam vidjela da su se baš udebljale... mažemo si oči... neke nije briga, drugi ne žele vidjeti, a treći potiču na anoreksiju...
ovo nije tema koja je svakodnevna... nju izbjegavamo...
što ako to sve ode predaleko... hoće li nam se djeca jednog dana igrati s nečim ovakvim?

ako je odgovor pozitivan odmah me ubijte...

death of your bloody valentine

znate li koja je najgora stvar na ovom svijetu? nešto zbog čega su izbijali ratovi, rađala se mržnja, pohlepa, stvarali paktovi, ubijalo, uništavalo??
to je nešto sasvim nevino… nešto što znamo kao prvu ljubav… kroz povijest je ona mnoge stajala života…
javlja se od najranijih vremena i onda je bila mnogo važnija nego danas… robinje zaljubljene u svoje gospodare, vojnici koji padaju pred smrtonosnom ljepotom svojih odabranica sa nožem u grudima, vitezovi koji odlaze u pohode u čast svojih gospa, pjesnici koji sebe posvećuju divnim bićima opojne ljepote…nama… ženama…
jedan tip me pitao zbog čega su žene tako okrutne… nisam znala ali sada znam…
sjećate li se kako vam je srce kucalo kada biste ga vidjele… neke to još nisu doživjele, a neke to skrivaju… uvijek biste ga zapazile u gomili i živjele ste za njegov pogled…
to je bilo prije onih svih riječi koje nam sada prodaju, prije nego što smo ih znale smotati samo jednim pogledom…
tako je bilo kod mene… prava mala nevina dušica… samo mi se pojavio pred očima i okrenuo moj svijet… izronio je iz mase i ja sam pala…
to nije bilo ništa slično onome što je sada… vidiš nekog tipa, dobije prolaznu ocjenu a možda padne i neka oklada… malo truda… i gotovo…
ne to je bilo nešto nevino… bez razmišljanja što će biti, bez svih pretvaranja…
eto to je razlog… mnoge imamo loša sjećanja na te dane i podsvjesno vraćamo muškom rodu sve što smo propatile… tako čak i neki znanstvenici tvrde… to je sve naravno izgovor, a i nisam imala o čemu pisati…
ovaj post je možda potaknut činjenicom da se meni javila moja prva ljubav i da sada opet krepavam od jada… hm… neću znat…
i što mi na kraju ostaje nakon sveg ovog filozofiranja?! jedino tužna činjenica da se prva ljubav nikada ne zaboravlja…

but her heart won't turn to stone

evo nova godina je... pa stoga sretna vam bila
mnogi su ju dočekali na trgovima i pitaj boga di sve...
za sada sam čula nekoliko verzija dočeka…
mnogima je bilo dobro, ali nekima i nije baš…
neki nisu smjeli piti (ajme jadni… suosjećam…) a nekima je bilo zima… neki su pronašli toplinu u nečijim rukama… (sramote božje) a neki su se zabavljali doma pijani ko majke (ja spadam u ovu kategoriju)
pa što sada… ništa… uživat ćemo još malo u to praznika kaj imamo i polako se vraćati u život… hm… treba skinuti kile koje smo zaradili prežderavanjem u ove božićne dane i opet povratiti formu… to mi teško pada… sva sam se ulijenila…
morat ću pospremiti sobu, srediti kuću ako hoću u zg s tetom…
hehe… glumit ćemo turiste… joj… baš se veselim…
biste li vjerovali da živim ni 50 km od zagreba a nikada nisam bila na griču, ili pred crkvom svetog marka… mislim… a tako je to kada ti je otac invalid…
jbg… idem ja sada vidit kaj još ima na tuđim blogovima i onda se moram primiti metle…
no neću poletjeti bez brige…hehe…

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

.lost on the road to nowhere.

her imagination

lost in dreams