Pogled izvana

Diego Marani – New Finnish Grammar
(U talijanskom originalu: Nuova grammatical finlandese)
(Koliko mi se čini, knjiga nije prevedena na hrvatski. Engleski prijevod dostupan je u elektronskoj verziji).

Ne znam kako knjiga zvuči u talijanskom originalu, no engleski prijevod kojeg sam čitao djeluje mi uvjerljivo i upečatljivo.

Ne znam gotovo ništa o životu autora, čak je i Google dosta škrt u informacijama o njemu, no imam osjećaj da je autor proveo dosta vremena na sjeveru Europe. Ne zbog toga što u knjizi često navodi imena finskih gradova i helsinških ulica – svatko to može pogledati na karti i na Google Earth, nego zato što kroz njegovu knjigu probija tipični nordijski nedramatični pesimizam kakvog srećemo i kod norveškog pisca Nobelovca Knuta Hamsuna.

Taj nordijski pesimizam nema u sebi fatalističko samosažaljenje kojem često teže slavenski pisci (i narodi), nego sadrži neku mirnu rezignaciju da je ljudski život dolina suza i da nam valja pokušati da bar preživimo ako se već ne možemo usrećiti. Privremeni bijeg iz tog pesimizma – mirnog ili ne – često se, kao i kod Slavena, traži i/ili nalazi u ispijanju žestokog alkohola.

Priznajem da ne znam puno ni o Finskoj, osim da se u originalu zove Suomi, da ima otprilike petinu više stanovnika od Hrvatske, i četiri puta veći GDP po stanovniku. Jan Sibelius je komponirao djela bazirana na finskom epu Kalevala koji se u knjizi često spominje. Bilo mi je drago pročitati nešto više o Kalevali, mada ostaje pitanje koliko je to bitno za sam tok i sadržaj knjige.

U prvih par stranica knjiga mi se učinila malo pustom ovako bez dijaloga, no zatim se priviknuh na izmjenu pasusa koje piše Sampo i pasusa koje piše doktor Friari, i koji zapravo s puno dinamike prikazuju relativno statičan život Sampa Karjalainena u potrazi za izgubljenim pamćenjem i identitetom.

Ostaje nerazjašnjeno odakle Sampo dobiva novac da može svakodnevno piti u hotelu, no nisam dao da mi takva sitnica pokvari inače dobru knjigu. Kraj je isto nastupio nekako naglo, kao da je autor došavši do klimaksa priče odlučio što prije dovršiti knjigu i predati ju izdavaču.

Zanimljiva su razmišljanja o utjecaju jezika na čovjeka, i koliko gramatika jezika kojeg govorimo određuje način na koji govorimo i mislimo. Utješilo me da Finci imaju 15 padeža (!), pa mi se naših hrvatskih 7 učinilo kao sušta jednostavnost …

Za nas iseljenike zanimljiva su razmatranja o tome da je svaki naučeni jezik samo maska, a samo je jezik na kojem smo odrasli „pravi“. Pred kraj knjige ima još jedan dio na sličnu temu:

We come into this world in one place only, and only there we do belong.
(Na svijet dolazimo samo na jednom mjestu na svijetu, i samo tamo istinski pripadamo).

When the hour of death draws near, even those who have spent their whole lives claiming they do not have a country will hear the sudden call of the place where everything began, and where they know they are awaited.
(Kad se približi smrtna ura, čak i oni koji su potrošili cijeli život tvrdeći da ne pripadaju nijednoj zemlji začuju zov mjesta gdje je sve počelo, i za koje znaju da ih očekuje).

Na kraju želim reći da mi se knjiga svidjela, da je kratka i brzo se pročita (176 stranica u engleskom prijevodu). I hvala prijateljici koja je izvukla iz čarobnog pretinca tu knjigu za koju nisam nikad prije čuo, kao ni za autora, mada je dobio nekoliko književnih nagrada u Italiji.