Pogled izvana

Da li ste čuli za grižu? Da, naravno, to je ona strašna i misteriozna bolest koja se dobije kad se jede voće i nakon toga pije voda, a najteži oblici griže (smrtonosni?) mogu se dobiti kad se jede ZELENO voće i iza toga pije PIVO. Ako je pivo koje se pije TOPLO, onda je smrt u mukama neizbježna.

Da li ste ikada dobili grižu? Ne. Da li poznajete direktno nekoga koji ju je dobio? Ne, ali svi znaju da je to strašna bolest, pitajte svoju mamu i baku ako ne vjerujete.

A sada, možete se hvaliti da poznajete osobno čovjeka koji je dobio (i preživio) grižu! To sam ja.

Evo sada cijele priče, sa svim detaljima (onima koji se smiju otkriti javnosti):

Dok smo drndali motorom ploveći prema Stonu (jer nije bilo ni daška vjetra), vrućina je bila strahobolna, i čak ni sjena od tende koju smo razapeli na jedrilici nije puno pomagala. Već smo bili dugo na putu, ogladnjeli smo, ali jeli smo samo grožđe i pljuckali koštice u more, u nadi da ćemo u Stonu, pošto natočimo gorivo, naći neki restoran i u njemu ozbiljnu hranu. Ja sam uz to pijuckao pivicu (toplu, brodski frižider ne radi već godinama), da ne umrem od dehidracije po toj stravičnoj vrućini koja je ubijala razgovor i pretvarala očne kapke u olovne pločice. Nezaustavljivi kapetan Čičituk (kČ u daljem tekstu) je neustrašivo i nepogrešivo vodio naš brod, i ja sam se lijepo izvalio na kabinu i pridrijemao.

Teško je reći koliko sam spavao, tek odjednom me probudiše zvuči čudnih aktivnosti u mojem trbuhu. Zvučalo je to kao motet Albana Berga pjevan dok zboru po glavama padaju Nijagarini slapovi. To se ne bu dobro zvršilo, pomislih. Pogledah oko sebe i vidjeh da smo doplovili do samog kraja Stonskog zaljeva, i kČ je počeo manevrirati da se ugura uz mol između dva ribarska broda, u prostor ne puno dulji od jedrilice. Dok je moja svijest govorila "pripremi konopce za pristajanje", moja podsvijest je govorila "kreni čim prije prema zahodu, jer bi uskoro moglo biti kasno". Sreća da nije trebalo postavljati odbojnike, jer ih za vrijeme cijelog putovanja nismo ni skidali - bili smo desničarski nastrojeni i u obzir je dolazilo samo pristajanje na "starboard side" (desna strana broda, za vas nenavikle na prave mornarske izraze). Iako je raspoloživi prostor za manevriranje bio relativno malen, mirno vrijeme bez valova i vjetra ostavljalo kapetanu mogućnost delikatnog ali uspješnog manevriranja. Polako smo se okretali, dok je moja utroba urlala "Na zahod, na zahod, ovo nije običan proljev, ovo je GRIŽA". Ipak, osjećaj dužnosti bio je jači i ja sam stojeći na pramcu čvrsto stiskao konopac u nadi da privezivanje neće trajati još dulje od minute.

No tu se upleo bog Eol i preko mirnog mora do nas je doletio nagli reful vjetra, pritisnuo bok jedrilice koja je ovako polako se šuljajući skoro bez manevarskih sposobnosti, i gurnuo nas pod pramac obližnjeg privezanog ribarskog broda. Nastala je panika, svi su hitno pozvani na palubu (za one manje upućene u brodske prilike, ženska posada se uvijek izgubi s palube kad su najpotrebnije, a to je pri pristajanju. Djevojke se odu malo urediti prije izlaska u grad).

Bubnuli smo bokom u ribarski brod, borimo se da nam izbočina njegovog pramca ne slomi stupiće ograde. Ja jurim između odguravanja od ribarskog broda i pokušaja da skočim s konopcem na obalu i pomognem izvući brod iz stupice. Reful još uvijek pritišće jedrilicu na ribaricu, ali uz najveći napor idemo centimetar po centimetar sve bliže željenoj poziciji. Konačno, ja iskačem na obalu, i kao burlak s Volge polako vučem jedrilicu protiv snažnog vjetra, dok griža grize po mojem trbuhu. Živ, mrtav ili posran, nek bude što bude, ali ne mogu sada do zahoda. Stup za vezanje je užasno daleko, predaleko, iskače i kČ, produžujemo konopac i vežemo kritični konop koji osigurava da nas vjetar vise ne može baciti pod pramac ribarice.

A onda, u letu se bacam na brod, u jednom skoku sam na stepenicama ulaza u kabinu, odguravajući svakoga tko mi se ispriječio u pobjedonosnom putu prema brodskom zahodu. Aaaaaaaaah, ipak sam bio brži od griže!

U ovom epskom opisu vidi se kako je griža opasna bolest koja napada uvijek u kritičnom trenutku. I onda, kad je čovjek tako potpuno iscrpljen od griže, još ga dohvati poznati gonič robova kČ, i potjera po saharskoj žegi da nosi kanistere s gorivom (biti će opisano u jednom od slijedećih postova).

Oznake: putopis, humor, jadran