I.N.R.I.

nedjelja , 01.04.2018.

„Ako Krist nije uskrsnuo, gdje je onda Njegovo tijelo?
A ako nije uskrsnuo, uzalud je propovijedanje naše,
uzalud je vjera naša. (apostol Pavao, 1 Kor 15. 14)
.

Ja nisam odmah znao,
U mraku rupe ove,
Da slučajno sam stao
Na kosti Isusove.

Od straha i od muke
Ja pomislih da nisi,
Kad opipah Ti Ruke,
Ja poznadoh da Ti si.

Drvodjeljo oprosti,
Što usred Tvoga Groba,
Ja premećem Ti kosti
U ovo strašno doba.

Izmrcvaren na Križu
Izdahnuo si s krikom,
Dok oni i sad ližu
Oltare s Tvojim likom.

I slave Tvoje tijelo
U samrtničkom hropcu,
A trolovo raspelo
Već drže desno Ocu.

I nitko Te ne znade,
Jer ljudima je draže,
Sa srcem punim nade
Na nebu da Te traže.

A kada bi i znali
Da kosti Tvoje nađu,
Ni njima ne bi dali
U nebo da uzađu.

I Ti bi bio propet,
Usprkos: Eli! Eli!
Jer oni bi Te opet
Na Križu razapeli.

I danas, kad bi htio,
Da siđeš u svom tijelu,
Ti više ne bi bio
Ni prvi u svom selu.

Ti jedino im vrijediš
Dok držiš Rajska vrata,
Stog ostani gdje sjediš,
Na prijestolju od zlata.

I budi Vječni Znamen,
I prkosi Beznađu,
A ja ću vratit' kamen,
Da nikad Te ne nađu!

A zovneš li me jednom,
Kad tijelo mi ozebe,
Dopusti meni bijednom,
Da legnem pored Tebe.

I dok nam janje bleji,
A bez Jedinstva Triju,
U Tvojoj nek Judeji,
Te kosti mene griju.

Pa ako Ti kroz zjene
Sad zemni crv se šeta,
Kroz te će duplje mene
Obasjat Svjetlost Svijeta!

I zato na dnu Groba,
Dok pipam gdje su vrata,
Ja Tebi vraćam oba
Neprebijena gnjata.

Pa opet valjam stijenu
Na Svjetlost Nade Ljudske,
Jer ona davno krenu
Iz rupe ove uske.

I s uzdignutim čelom
Ja molim Te dok klečim,
Kad nije moglo Tijelo
Nek uskrsnu Ti Riječi.

Dok ostavljam Ti kosti
Tvog bića zemaljskoga,
Moj Tesaru, oprosti,
Što ljubim Te ko Boga.

Pa ako i ne dvojim
Pred Tajnom Uskrsnuća,
Ja s Tobom građu krojim
Da budeš meni kuća.

(Sven Adam Ewin: „Zmijski car“, Matica hrvatska, 2015.)