SAE vs. SLAVKO MIHALIĆ

ponedjeljak , 05.02.2018.

Slavko Mihalić: PRIBLIŽAVANJE OLUJE

Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutiš?
Nisam, zaboga, životinja, ali evo kiše!
Kako je naglo zahladnjelo,
Daleko smo od grada.

U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi darovala,
Mi smo sada jedno i čemu govoriti?
Žuti oblaci obično donesu tuču.
Sve je već nijemo, zrikavci i žito.

Ako ti želiš, možemo i ostati.
Bojim se za tebe, za mene je svejedno.
Gromovi su opasni u poljima,
A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami).

Mnogi će ratar večeras kukati nad zrnjem prosutim iz klasja
Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o mijenama.

Ne plači, Vera, to su samo živci
I oni slute oluju
Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji
Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes.
Zakopčaj haljinu, gle i cvijeće se zatvara
Ne bih sebi oprostio da ti se nešto dogodi.

Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati sveto
Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati.
.

Sven Adam Ewin: PRIBLIŽAVANJE OLUJE (sonetna obrada)

Pogledaj one oblake, Vera!
Bojim se za te, zašto šutiš?
Oluja stiže sa sjevera,
Mi smo točno na njenoj ruti.

Žuti oblaci nose tuču,
Nebo paraju bijele munje,
A mi smo, dušo, u bespuću.
Najviši. U to nema sumnje.

Zakopčaj haljinu. Ne predaj se!
Čemu prijekori? Nismo krivci!
Makovi žarki već se gase.
Ne plači, Vera! To su živci.

Sjećanje na te. Tvoje tijelo,
Bit će mi sveto. Ko raspelo.
.

Sven Adam Ewin: BALADA O VERI

Ležiš u zobi… Tvoja roba!
Mi smo zlato. I zob je zlato.
Volimo se… U neko doba,
Muklo zatutnji žitni plato.

Bacamo novčić: pada pismo!
U oku našem strah se krije.
Nema natrag. Odlučili smo.
Odlučili smo davno prije.

Po tebi prska zrelo ljeto;
Iz tvoga bedra kulja tama;
I tvoje tijelo, nekad sveto,
Sad je poput bludnoga hrama.

Ljubimo se, a već se čuje
Daleki, mukli huk oluje.
U intermecu polja šute,
To žitne vlati nešto slute.

- Bojim se, draga! Ruku pruži.
Ta grmljavina koja kruži,
To se ne bliži nevér
, Vera,
To kombajn grmi po kaldrmi.

Zatim ljubimo zemlju nijemo;
Kraj moje glave tvoja glava;
I sa strepnjom osluškujemo,
Kraj naših tijela - govor trava.

- Mada pripadaš vrsti biranoj,
Zla ti se, sestro, sprema kob!
Reče rodici kultiviranoj,
Tu, ukraj međe, divlja zob.

Pa u sućuti
Naglo ušuti.

A nad poljanom punom sjete
Promaknu glava Antoanete.
Za njom zlokobna sjena mine
Horizontalne giljotine.

Klečim i čekam. Ti se prigla.
Zlato i ljubav. Njiva žuta.
Zakopčat si se jedva stigla,
A zatim kombajn sve proguta.