NISMO ZALUTALI

ponedjeljak , 06.11.2017.

Ne, nismo zalutali, zašto se tako treseš?
Hajdemo, dijete! No? Daj mi ruku.
Ne boj se.

Prvi stih koji si napisala
Obećaje bogatu poetsku žetvu,
Bacio sam sedam žeravica u vodu,
Tri puta su tonule i dizale se, dobar znak.

Pred nama je rimski drum,
Duboko usječenih tragova točkova,
On nas vodi smrtnom ozbiljnošću u neizvjesnost.

Vidiš li ona kola s četveropregom?
Voze svježu govedinu za posade uz Limes,
A mlade barbarke za noćni provod Dux limitisa.
Od težine njihovih dojki cesta se savila dvostruko.

Ti ne bi cestom?

Oko ti bježi na divlje puteljke kroz šikare;
Uzalud te opominjem na zmije,
Pečate izgubljenosti.

Pa dobro, hodi.
Hodi, mila.
Putem će te opijati znatiželja i divlje ruže,
Sve dok ti grlo ne proraste suhi bršljan i paprat,
A onda ćeš iznenada umrijeti od žeđi
Za mojim stihovima.

Na sreću, ti imaš kod sebe GPS,
Vratit ćeš se po mrvicama mojih versa,

Ne boj se gladnih ptica, ja uvijek nosim
Krišku domaćeg kruha, grumen soli,
I gutljaj vode s našeg izvora,
Kraj kojega si rođena u vrijeme cvjetanja divlje pavetine.
Tvoj brzi rast u zrelost žene zaspat će mi na rukama,
A kad se probudiš kraj mojih izbijeljenih kostiju,
Kriknut ćeš.

Ugledat ćeš na proplanku crnog medvjeda iz Transilvanije,
Kako podiže etemenanki svojim ciganskim precima.