U Očevoj ljekarni
Oče, ljekarniče Klevetniče
Bolesnima jauk tomiš i gnojne rane njihove
Prividom liječiš
Kraljevi u sigurnim su pandžama
Bez Akademije i Široke spoznaje
Vode nas u propast
A ti ih liječiš, o Oče Nikomah
| < | lipanj, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Poezija
... Onda me ti, o blaga,
s osmejkom na besmrtnom licu pita,
šta me opet muči, i zašto opet
prizivam tebe,
i šta želim najviše da mi ima
srce ludo? Koju to opet žudiš
da ti Pita na srce vine? Ko te,
rastuži, Sapfo?
Ako beži, brzo će da te traži,
odbija li poklone, daće ti ih,
ne ljubi li, moraće odmah da te
na silu ljubi.
---------------------------------------
Ljubav bez poštovanja je grijeh, to je grijeh koji rađa druge grijehe.
Mantegazza Paolo
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Igre.hr
Najbolje igre i igrice
Forum.hr
Monitor.hr
JA ŽIVIM U KRUZIMA KOJI SE ŠIRE
Ja živim u kruzima koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučit zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.
Ja kružim i kružim okolo Boga,
tog prastarog tornja, već tisuće ljeta,
i ne znam još, jesam li sokol il vihor,
il velika pjesma ovoga svijeta.
SMRT I JA
Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog pocetka: sa mnom raste
u svakom casu
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene. Moj svrsetak
njen je pravi pocetak:
kad kraljuje dalje sama
U OBLIKU NEJEDNAKOM...
U obliku nejednakom
Blizu tebe uvijek stojim
Uvijek tužim i ti uvijek
Bol zadaješ grud'ma mojim.
Kad kroz vrtove mirisne
Leti hodiš hodom milim,
pa leptira zgaziš malog,
zar ne čuješ kako cvilim?
Kad ubereš ružu koju
Pa, s veseljem djetinjijem
rascipaš je, zar ne čuješ
Kako jecam bolom svijem?
I kad ruže raščupane
Usudi se trnje koje,
Pa mi meki prst ubode,
Zar ne čuješ boli moje?
Zar ne čuješ u mom glasu
Moje muke što me guše?
Noću jecam i uzdišem
Iz dubine tvoje duše.
SMRT UMJETNIKA
Kol'ko još puta da ti, uz zvuk praporaca,
poljubim nisko čelo, mutno izobličenje?
Da pogodim u metu, to tajno odrečenje,
koliko, moj tobolče, da strijela još pobacam?
Spletkama oštroumnim istrošićemo duše
i mnoge ćemo teške skele da porušimo
pijre nego što Stvorenje veliko ugledamo
za kojim nas paklena želja i jecaj guše
Neki još ne vidješe Idola za života,
kipari koje prati prokletstvo i sramota
te hode tukući se u čelo i u grudi,
a nada im je, mračni Kapitol, samo ovo:
da će im Smrt, lebdeći ko neko sunce novo,
pupoljke mozga jednom u cvijeće da razbudi!
