petak, 26.03.2010.
Numb
Maglovita utvara mi prilazi polako.
Svakim danom njena slika je sve blijeđa.
Titra poput starog filma strave
Dok plašljivo osjećam težinu mojih vjeđa.
Kao kamen oštar kad ga baciš u vodu
Preslabu da teret taj podnese.
I dok pada u prostor modre čistoće
Dovoljno je moćan da ocean potrese.
Samo obris lica blijedog ostaje jasan.
Kao sunčev slap na proljetnoj rosi.
Ni noć koja poprima obličje vraga
Iz mojih snova lik tvoj ne odnosi.
- 16:16 -
Put bez povratka
Zašto još uvijek slijediš puteve bez cilja
Kad cilj nestaje u isprekidanoj tami?
Zašto tražiš tišinu u beskraju dalekih milja
Kad su njene note zaspale u vječnoj galami?
Zašto kuneš oblake dok srdžba njihova traje?
zašto psuješ noć dok njena strava peče?
Zašto mrziš sunce dok zraku života daje?
Zašto kriješ tišinu dok utjeha njena teče?
Zašto kradeš slavujima njihova anđeoska krila
Kad u nebeske visine žele da polete?
Zašto moja balada je nekoć tvoja bila
Kad su njeni stihovi tek prašina sjete?
- 16:06 -
četvrtak, 25.03.2010.
Noć
Zašto si tako tužna i
Povijena mjesečevim plaštom?
Ti predvodiš moje misli
U nemoći zarobljene maštom.
Zašto ti je zvuk tako moćan
Dok pokriva te tišina plaha;
U nemilosti tvoje hladnoće
Kad pokrivam se posteljom straha?
Tvoja tamna ljepota sjaji
Na zakrčenim poljanama nade.
A ruka nježnog lopova taštog
Privid smirenja potajno krade
Dok se krećeš k'o sjena izgubljena svijeta
Pitam se hoće li tvoji koraci stati.
U jecaju bunila i carstvu sjete
Može li svjetlost da mi se vrati?
- 14:39 -
Htjela bih napisati stih...
Htjela bih napisati stih,
Lagan poput perja iz utočišta svojih snova.
Da poleti do odaja
Ispunjenih mirisom tvog postojanja.
Da dodirne lice
Umorno od hladnih vihora samoće.
Da treperi na usnama
Teškim od riječi ustajale prošlosti.
Da zaspi na očima
Isušenim od kapljica tjeskobne rose.
- 14:37 -
četvrtak, 04.03.2010.
Bolje da ljulja nego da žulja...ili obratno?!
To je provala jedne moje punašnije kolegice koja je pronašla utjehu u toj izreki, pomirivši se sa činjenicom kako nikad neće imati savršen oblik tijela poput nekog supermodela sa naslovnica. Sveprisutni kompleks manje vrijednosti zbog željene figure "pješčanog sata" nije zaobišao ni nju, te se radije priklonila jednom lažnom uvjerenju koje nesretni dio ženske populacije rado koristi kao izliku kako bi nastavio uživati u svim blagodatima raznih specijaliteta koji se svakodnevno nalaze na našim stolovima i kojima ne mogu odoljeti.
"Draga Majo, zar ne bi trebalo i ljuljati i žuljati, al na pravim mjestima?", bilo je moje pitanje. "Da, al kako to postići?", odvratila je tužnim pogledom. U nju se opet vratio glas razuma kojim sam je podsjetila kako u svojoj suštini se ona nikad neće pomiriti sa svojim izgledom, bez obzira koliko se zavaravala u postojanost vjerovanja u jednu takvu nebuloznu izreku. Zašto kažem "nebulozna"? Zato što Maja nikad neće biti zadovoljna svojim izgledom, koliko god bio uporan taj mali glasić koji joj cijelo vrijeme govori:"Jedi! Lijepa si takva kakva jesi." I uvijek prije nego što će dvaput odlučiti kako uživanje u hrani predstavlja samo štetu njenom organizmu, upravo taj glasić će prevladati i nesvjesno je odvesti do vrata njenog frižidera, nakon čega će se pokajati što je uopće došla u napast pojesti ogroman sendvič s tonom Zvijezda majoneze.
Suprotno tome, Ivana koja je napokon završila bitku sa suvišnim kilogramima, uživala je u naklonosti koju je odjednom počela dobivati od muškaraca i zadovoljstvu činjenicom kako je svaki komadić odjeće bas sašiven po njezinoj mjeri. Odlasci u shopping joj više nisu predstavljali problem životne važnosti sa kojim se cijeli život susretala kada bi pogledala kako joj stoje nove traperice u ogledalu kabine New Yorkera i kao svaki put, se razočarala u veličinu svoje guze i trbuha. Postala je zadovoljna; uživala u datim komplimentima koji su joj svakim danom sve više podizali ego i činili je samopouzdanijom osobom, a hranu je počela doživljavati svojim neprijateljem. Bila je uvjerena u mišljenje kako je dovoljna samo jedna kockica čokolade da naruši sav trud koji je uložila, i toga se pribojavala. S vremenom, njezine bojazni su se i ostvarile, ali ne na način koji je ona zamislila. Naime, danas je Ivana visoka 1,75 cm i teška 45 kg, što ju nije zaustavilo da i dalje živi u bojazni od ponovnog vraćanja u tijelo bucke koje su sada postale predmet njezina ismijavanja. Bez obzira što su se komplimenti s muške strane smanjili, ona i dan danas živi u iluziji kako je njezino tijelo zapravo ono što svi žele. Po njoj, vrijedi obratno. "Bolje da žulja nego da ljulja."
Iskreno, nisam pobornik nijednog mišljenja. Moguće zbog figure sklone nedebljanju i sretne genetske predispozicije koja mi je oduvijek dozvoljavala da usprkos sitnim oscilacijama u težini ipak ostanem vjerna svojoj originalnoj tjelesnoj masi, moguće zbog cjeloživotne predanosti kretanju koje mi je omogućilo da zadobivene kalorije potrošim na licu mjesta, moguće zbog samog stava koji me je oduvijek upućivao na činjenicu kako je žensko tijelo savršeno u svojoj prirodi. A moguće i zbog svega ovoga navedenog dosad.
Stoga, drage moje dame, samo bih vam htjela poručiti da hranu ne doživljavate svojim najgorim neprijateljem, ali ni najboljim prijateljem. Ukoliko je dovedete u korelaciju s ta dva pojma, dovest ćete i sebe u napast da naginete ka ekstremizmu koji će vam pomutiti razum u pravilnoj procjeni svoje vlastite težine, i na taj način vas učiniti nezadovoljnima u procjeni važnosti samih sebe. Umjesto toga, počnite je smatrati nečim potrebnim kako biste živjele i funkcionirale jer...let's face it...nijedna od vas, uključujući i mene, nikad neće izgledati kao ona seksipilna dama sa naslovnice Playboya. Pa čak i ako to postignete, uvijek se sjetite kako će i ta dama jednog dana izgubiti svoje fizičke prednosti koje izazivaju zamamne uzdahe što se tiče strane muške populacije. Seksipil je naprosto nešto što morate imati i nositi u sebi, a ne truditi se kako da to postignete dovodeći u opasnost zdravlje vlastitog tijela i uma. Kada jednom to uvidite, "bolje da ljulja nego žulja ili obratno" vam nikad više neće predstavljati krinku kojom se služite kako biste sakrile pravu sliku o sebi.
- 17:03 -
srijeda, 03.03.2010.
Ne bih željela biti ništa drugo...
Zbog zaposlenosti, nažalost nisam bila u mogućnosti odvojiti malo slobodnog vremena za sebe i za dokolično piskaranje svojih malih, ali meni bitnih "sitnica" na ovom blogu.
Naime, posao kojim se bavim uvelike se razlikuje od ostalih poslova. Potrebno je dosta odgovornosti, mijenjanja rasporeda u zadnji čas i dosta prilagodbe satnici koja mi je već unaprijed određena i koju moram ispuniti. Usprkos svemu tome, volim svoj posao i nisam jedna od onih osoba koje svako jutro ustaju na lijevu nogu i jedva čekaju završetak radnog vremena. A uostalom, sama bit mog posla nikako ne dozvoljava prisutnost lošeg raspoloženja niti postojanje nekakvih osobnih problema koje će se negativno odražavati na njegovu kvalitetu.
On predstavlja dinamičnost, kreativnost, svojevrsno odricanje i neprestanu prilagodbu na svakodnevne situacije koje nas okružuju i zahtijevaju maksimalnu koncentraciju, stabilnost i tolerantnost s ciljem da "podređeni" steknu nekakve osnovne temelje za daljnje obrazovanje i stjecanje osnovnih kulturnih i moralnih vrijednosti, te se na taj način pripreme za izazove koje pred njih postavlja život. Da. Moji "podređeni".
Heh, sad samu sebe kunem jer sam ih stavila u takav kontekst, i to djelomično zbog pomanjkanja u potrazi prave riječi koja trenutačno ne dopire do mojih moždanih vijuga, a djelomično i zbog grube istine današnjeg svijeta koji te subjekte i smatra takvima. Iz ovih riječi, mogli ste dokučiti kako sam ja učitelj, odgojitelj, voditelj koji ima svrhu izgraditi i pripremiti buduće generacije za spremnost na nošenje sa daljnjim životnim situacijama, te iskorak u svijet cjeloživotnog obrazovanja.
S obzirom na tu spoznaju, moram priznati kako je preda mnom postavljeno pitanje od velike važnosti na koje ću uvijek tražiti odgovor. Jesam li ja prava osoba za prihvaćanje takve odgovornosti koja predstavlja bazu u odgoju i obrazovanju jedne čiste i neiskvarene ličnosti čija uloga u svijetu je još uvijek nepoznanica? Nosim li ja u sebi zaista ono bitno što čini čovjeka dovoljno sposobnim za pravilan razvoj jednog budućeg intelektualca, ako ne i čovjeka koji će jednog dana biti u mogućnosti voditi svijet?
Naime, što više se trudim riješiti tu dilemu, to više dolazim do žalosne spoznaje kako je to jednako nemogućem jer upravo odgovor na to pitanje bi trebao postati cilj svima nama. Ne samo učiteljima, već i roditeljima i okolini koja nas okružuje i koja ima silan učinak na razvoj djetove svjesti i savjesti. A nažalost, taj cilj se izgubio u magli naših vlastitih obaveza, očekivanja i neriješenih problema sa svojom vlastitom prošlošću čiju postojanost odbijamo prihvatiti kao istinu.
Počevši raditi na jednom takvom mjestu koje iziskuje maksimalnu predanost tom cilju, s teškom mukom sam uvidjela kako većina znanja stečenog u dvoranama veselog i raspjevanog nam fakulteta, se kosi sa praktičnim problemima na koje sam naišla, što je isprva djelovalo jako destimulirajuće kad je u pitanju struka kojom sam se odlučila baviti. Nasilje među učenicima (tučnjava, provokacija, bullying), fizičke manifestacije psihičkih problema unutar obitelji (griženje noktiju, drhtanje ručica, stres, čupanje kose...), "opravdano" izostajanje iz nastave potkrijepljeno lažnim ispričnicama i ostale svakojake nedaće su postali dio moje svakodnevice koja je svojevremeno ličila općem kaosu u obliku kočnice što se tiče pripreme i ostvarenja cilja osmišljenog sata nastave.
Samo pravilna procjena, osjećaj za pravdu i toleranciju, te vjera u samu sebe su bile jedine stvari u koje sam se mogla pouzdati. Štoviše, molila sam nebo da me učini dovoljno jakom i sposobnom da pokušam barem donekle ispraviti te nedostatke koji su posljedica "začaranog kruga" svijeta u kojem živimo i koji nam ne dopušta da se riješimo okova vlastite nemoćnosti čija je svrha ne omogućiti nam razvitak samih sebe kao individua, nezavisnih od strane različitih faktora koji nas sputavaju.
I nisam uspjela. S vremenom sam došla do zaključka kako se jedan čovjek, bez obzira na snagu i jačinu svog uma i karaktera, nije u stanju boriti sa ostatkom svijeta koji nije u stanju prihvatiti postojanje svojih slabosti, čijih se sveprisutnih utjecaja ne uspijeva riješiti. No, znači li to da treba odustati?!
Ne.
Nada umire zadnja. Na to me uvijek podsjeti poznata izreka duhovnog vođe, Sri Chinmoya koja zauzima centralno mjesto na papiriću pričvršćenom na mom sobnom panou. "Jučer sam bio pametan i pokušao mijenjati svijet. Danas sam mudar, stoga mijenjam sebe." Zaviriti u svoju nutrinu je jedna od najintrigantnijih zadataka ikad postavljenih. Prihvatiti je kao postojeću jest jedna od najtežih odluka ikad donešenih. A promijeniti vlastitu ličnost u cilju poboljšanja svijeta je jedan od najvećih izazova ikad savladanih. Stoga, uvijek moramo pokušavati biti ta promjena kojoj sami težimo i koju trebamo pobuditi u drugima. To nije samo misija moje struke, već i životne zadaće sviju nas.
- 18:42 -
