Zbog zaposlenosti, nažalost nisam bila u mogućnosti odvojiti malo slobodnog vremena za sebe i za dokolično piskaranje svojih malih, ali meni bitnih "sitnica" na ovom blogu.
Naime, posao kojim se bavim uvelike se razlikuje od ostalih poslova. Potrebno je dosta odgovornosti, mijenjanja rasporeda u zadnji čas i dosta prilagodbe satnici koja mi je već unaprijed određena i koju moram ispuniti. Usprkos svemu tome, volim svoj posao i nisam jedna od onih osoba koje svako jutro ustaju na lijevu nogu i jedva čekaju završetak radnog vremena. A uostalom, sama bit mog posla nikako ne dozvoljava prisutnost lošeg raspoloženja niti postojanje nekakvih osobnih problema koje će se negativno odražavati na njegovu kvalitetu.
On predstavlja dinamičnost, kreativnost, svojevrsno odricanje i neprestanu prilagodbu na svakodnevne situacije koje nas okružuju i zahtijevaju maksimalnu koncentraciju, stabilnost i tolerantnost s ciljem da "podređeni" steknu nekakve osnovne temelje za daljnje obrazovanje i stjecanje osnovnih kulturnih i moralnih vrijednosti, te se na taj način pripreme za izazove koje pred njih postavlja život. Da. Moji "podređeni".
Heh, sad samu sebe kunem jer sam ih stavila u takav kontekst, i to djelomično zbog pomanjkanja u potrazi prave riječi koja trenutačno ne dopire do mojih moždanih vijuga, a djelomično i zbog grube istine današnjeg svijeta koji te subjekte i smatra takvima. Iz ovih riječi, mogli ste dokučiti kako sam ja učitelj, odgojitelj, voditelj koji ima svrhu izgraditi i pripremiti buduće generacije za spremnost na nošenje sa daljnjim životnim situacijama, te iskorak u svijet cjeloživotnog obrazovanja.
S obzirom na tu spoznaju, moram priznati kako je preda mnom postavljeno pitanje od velike važnosti na koje ću uvijek tražiti odgovor. Jesam li ja prava osoba za prihvaćanje takve odgovornosti koja predstavlja bazu u odgoju i obrazovanju jedne čiste i neiskvarene ličnosti čija uloga u svijetu je još uvijek nepoznanica? Nosim li ja u sebi zaista ono bitno što čini čovjeka dovoljno sposobnim za pravilan razvoj jednog budućeg intelektualca, ako ne i čovjeka koji će jednog dana biti u mogućnosti voditi svijet?
Naime, što više se trudim riješiti tu dilemu, to više dolazim do žalosne spoznaje kako je to jednako nemogućem jer upravo odgovor na to pitanje bi trebao postati cilj svima nama. Ne samo učiteljima, već i roditeljima i okolini koja nas okružuje i koja ima silan učinak na razvoj djetove svjesti i savjesti. A nažalost, taj cilj se izgubio u magli naših vlastitih obaveza, očekivanja i neriješenih problema sa svojom vlastitom prošlošću čiju postojanost odbijamo prihvatiti kao istinu.
Počevši raditi na jednom takvom mjestu koje iziskuje maksimalnu predanost tom cilju, s teškom mukom sam uvidjela kako većina znanja stečenog u dvoranama veselog i raspjevanog nam fakulteta, se kosi sa praktičnim problemima na koje sam naišla, što je isprva djelovalo jako destimulirajuće kad je u pitanju struka kojom sam se odlučila baviti. Nasilje među učenicima (tučnjava, provokacija, bullying), fizičke manifestacije psihičkih problema unutar obitelji (griženje noktiju, drhtanje ručica, stres, čupanje kose...), "opravdano" izostajanje iz nastave potkrijepljeno lažnim ispričnicama i ostale svakojake nedaće su postali dio moje svakodnevice koja je svojevremeno ličila općem kaosu u obliku kočnice što se tiče pripreme i ostvarenja cilja osmišljenog sata nastave.
Samo pravilna procjena, osjećaj za pravdu i toleranciju, te vjera u samu sebe su bile jedine stvari u koje sam se mogla pouzdati. Štoviše, molila sam nebo da me učini dovoljno jakom i sposobnom da pokušam barem donekle ispraviti te nedostatke koji su posljedica "začaranog kruga" svijeta u kojem živimo i koji nam ne dopušta da se riješimo okova vlastite nemoćnosti čija je svrha ne omogućiti nam razvitak samih sebe kao individua, nezavisnih od strane različitih faktora koji nas sputavaju.
I nisam uspjela. S vremenom sam došla do zaključka kako se jedan čovjek, bez obzira na snagu i jačinu svog uma i karaktera, nije u stanju boriti sa ostatkom svijeta koji nije u stanju prihvatiti postojanje svojih slabosti, čijih se sveprisutnih utjecaja ne uspijeva riješiti. No, znači li to da treba odustati?!
Ne.
Nada umire zadnja. Na to me uvijek podsjeti poznata izreka duhovnog vođe, Sri Chinmoya koja zauzima centralno mjesto na papiriću pričvršćenom na mom sobnom panou. "Jučer sam bio pametan i pokušao mijenjati svijet. Danas sam mudar, stoga mijenjam sebe." Zaviriti u svoju nutrinu je jedna od najintrigantnijih zadataka ikad postavljenih. Prihvatiti je kao postojeću jest jedna od najtežih odluka ikad donešenih. A promijeniti vlastitu ličnost u cilju poboljšanja svijeta je jedan od najvećih izazova ikad savladanih. Stoga, uvijek moramo pokušavati biti ta promjena kojoj sami težimo i koju trebamo pobuditi u drugima. To nije samo misija moje struke, već i životne zadaće sviju nas.
Post je objavljen 03.03.2010. u 18:42 sati.