poesis scenae

subota, 21.07.2007.

Sudbina slobode


Nitko uistinu nije slobodan, robuju svi bogatsvu il' sudbini il' zakonu, ili drugim pak ljudima što priječe ih da voljom svojom posve djeluju.


Tako govoraše Euripides, jedan od najvećih grčkih tragičara i pisaca Antike uopće koji je predmet kontroverzije još odonda. On je od poznatih tragičara primio najmanje nagrada (samo pet) za svoje drame, ali ga je tok vremena učinio najpoznatijim sačuvavši 17 dramskih djela. Naime, dok Aeshilos piše pretežno o sudbini bogova i titana, Sofokles o idealnim ljudima, tragičnim junacima (Antigona, kralj Oedipus) Euripides se bazira na ljudskoj psihi dajući dubok pečat razvoju tragedije jer se bavi prvenstveno ljudskim osobinama stvarajući psihološku dramu. Nije ni čudo da su ga Grci, navikli na standardna uljepšavanja likova i moralizaciju, optuživali da je rušitelj tragedije te je stekao mnoštvo neprijatelja izrugivača. No, on je zapravo razvojem realnog prikaza lika upozorio na lavinu etičkih problema, doveo u pitanje ispravnost postupanja, kako ljudi, tako i bogova, te dao mjesta razmišljanju o aktualnim problemima tadašnjeg društva od kojih neka ostaju otvorena do danas. Tim je postupcima ostavio traga za sve buduće generacije i utjecao na mnoge pisce, među kojima npr. Shakespearea, Poea, Dostojevskog, itd.

Neprijatelji su ga nazivali i ženomrscem, često ističući da je žena u njegovu prikazu zla i opaka, negativna u svakom smislu, lišena majčinstva i nježnosti. Istina je da su Grci na žene gledali kao nedostojne, smatrali su ih neinteligentnima i brbljavima te su im zabranjivali ne samo glumu, već i pojavak u kazalištu i na Olimpijskim igrama. Euripides, međutim, vadi roba i ženu iz stereotipne bare, prikazuje njene osjećaje i razmišljanja, daje joj prostora da djeluje i sama odlučuje o svojoj sudbini.

Od takvih Euripidesovih spornih djela najspornije je legendarna Medeia koja zapanjuje pričom o bliskosti mržnje i ljubavi. Majka koja je ubila svoju djecu nije plod mašte samog Euripida, nego dio drevnog epskog ciklusa kojeg su već stari Grci baštinili od davnina. On samo koristi ovu svima poznatu priču da progovori o pjesničkoj tematici koja mu je na duši. Zamislite samo da imate određen zadatak napisati dramu o ženi koja je ubila dvoje svoje djece, dva svoja sina te morate objasniti zašto bi jedna majka takvo što učinila. Euripidesu se ovaj cilj prikazuje kao izazovan i vrijedan truda, ali ne i nemoguć budući da kao izvrstan poznavatelj ljudske psihe on sluti da su ljudi spremni na sve u danoj situaciji.

Medeia je strasna, ponosna, vješta, inteligentna žena, čarobnica po profesiji. Ona je pomogla Iasonu i njegovim argonautima ukrasti Zlatno runo iz Kolhide pri čemu je izdala i ubila vlastitog oca, tamošnjeg kralja radi ljubavi prema Iasonu. Pošto su nakon mnogih peripetija, dospjeli natrag u Grčku te imali dvoje djece, kad su prošle godine, a Medeia više nije bila mlada kao nekad, Iason priprema zaruke s Glaukom, kćeri kralja Kreonta pravdajući se Medeii da će je dalje zadržati kao ljubavnicu, a da sprema bogat brak kako bi bogato zbrinuo nju i svoje sinove. Poznavajući Medeinu narav kralj Kreont je dolazi prognati iz zemlje isti dan, no ona ga skloni da može ostati do zore. Odmah stane kovati plan kako se osvetiti Iasonu i pošto naredi djeci da odnesu otrovne haljine kao svadbneni dar da otruje mladu i kralja, vlastitom ih rukom ubije.

Zanimljivo koliko se mudrosti i promišljanja može naći u Euripidesovoj drami izmiješanih s osjećajem i čuvstvima tako da pisac suptilno vješto isprepleće dramu i poeziju. Umjerenost i strast, pravda i osveta, obitelj i vjernost, inteligencija i osjećajnost samo su neke od motiva Medeie, a ključan je tragičan motiv sudbine koja po Aristotelesu (Poetika) dominira tragedijom. Naime, svaku antičku tragediju u pozadini prati neko proročanstvo, neizbježno, iako nepoznato, te radnju na neki način čini bezizlaznom kao kod većine današnjih filmova kad znate i prije nego što ste počeli gledati da vas čeka happy end, samo što u tragediji čekate tragic end. Slično je to i nekima iz SF-genrea kad se likovi vraćaju u prošlost i čine sve ne bi li popravili događaj, dok ga zapravo upravo njihovo uplitanje na kraju i uzrokuje. Medeia pokušava izvesti pravdu, provesti svoju osvetu cijelo vrijeme smatrajući da čini najbolje što može, da će time kazniti nevjernog muža i pokvarenog kralja, no na kraju ipak najviše upropaštava sebe.

No, što je zapravo sudbina i postoji li uopće takvo što? Ljudi imaju tendenciju određene događaje, pa i svoje negativne osobine pripisivati sudbini kao da će ih na neki način to spasiti od svake osobne odgovornosti, pa se tako pišu i cijele knjige u tobožnjem duhu psihologije kojima je maksima: It's nobody's fault. Zanimljivo je kako ljudi vole upravo zlo i loše pripisati igri sudbine, kako je primijetio Albert Camus: Ljudsko srce ima nezgodnu naviku da sudbinom naziva samo ono što ga satire, a kad dobro ide onda volimo reći kako smo mi tome zaslužni. U kršćanskom poimanju, npr. postoji tzv. Božja volja za koju vjernici trebaju svakodnevno moliti da se ostvari, a s tim je povezano i vjerovanje da ništa nije slučajno što mnoge vjernike zbunjuje jer se pitaju gdje je njihova sloboda kad Bog ionako već sve zna. Nekima, očito nije jasna razlika između znanja i djelovanja.

No, izvan subjektivnog prikaza ljudi što bi bila sudbina? Sudbinom se valjda prvo nazvalo sve ono što nam se događa, a da nismo sami za to zaslužni. Nitko nije odredio ni mjesto ni vrijeme svojeg rođenja, rodbinu, izgled, talente i sposobnosti što na kraju krajeva i genetika potvrđuje. No, što s tim učiniti ipak ostaje na nama samima. Uz sudbinu se često veže i pojam sreće kojega unatoč uobičajenom prigovoru praznovjerja, ipak nije lako odbaciti, pa tako jedan od najvećih govornika Antike i najučenih ljudi ikad Marcus Tullius Cicero kaže: Sreća, a ne mudrost upravlja životom, a sam Euripides na jednom mjestu piše: Okolnosti vladaju ljudima, a ne ljudi okolnostima. Kako onda ne spomenuti i srednjovjekovne Carmina Burana od kojih je najpoznatija moderna adaptacija Carla Orffa: O Srećo, kao mjesec promjenljivoga stanja... Da postoji nešto više od nas, što mi ne određujemo, pa nazvali to srećom, sudbinom ili Božjom voljom, nije upitno baš kao što i nije upitno da nismo najpametniji od svih. Ako su najveći umovi zapazili da unatoč svojim sposobnostima ne mogu odrediti sve u životu, već samo primijeniti iste koliko dozvoljavaju dane okolnosti, onda se može čak i pretpostaviti kako baš i nismo gospodari svemira nego samo upravitelji ovoga što imamo, dio neke veće realnosti, koji se moraju snalaziti s time kako već najbolje znaju i umiju.

Kako god bilo da bilo, svi na svoj način sudjelujemo u igri života i borimo se sa sudbinom da ispunimo svoje namjere koliko nam to dozvoljavaju mogućnosti, kažem dozvoljavaju jer su ljudi često poput Medeie svjesni da to što rade nije racionalo, ali ne mogu birati ni kontrolirati svoje osjećaje te su svladani opet možda sudbinom. A da će nešto na kraju biti s nama uopće nije upitno, ali to ne umanjuje vrijednost naše odluke kojom biramo svoje postupke, kao što znamo da nas neminovno čeka smrt, ali zato ne moramo nužno odbaciti život. Sličnu borbu vodila je i Medeja i to ne samo s okolnostima, nego i sama sa sobom, a nju je nažalost u pokušaju da porazi neprijatelje osveta nagnala da ljubav podstavi mržnji:

O što da radim, žene? Kad im oči zrem
i blistave i sjajne, sasvim protrnem
i klonem, te ne mogu naum svršit svoj.
Iz ove ću ih zemlje povest sa sobom,
ne želim da im oca zlom rastužujem
i sebi sama dvostruk bol da zadajem.
No što je sa mnom to? Zar zlo ne vratit zlim?
Zar dušmanima da se ja ne osvetim?
Kolebat neću već ko neki čovjek mek,
i nježna me i blaga neće svladat riječ...


No, možda ipak ne! O srce moje, daj,
poštedi djecu, pusti i ne ubijaj!
Nek u Ateni radost budu žiću mom!
Al’ osvetnog mi Hada, boga podzemnog,
ne mogu pustit djecu dušmanima im,
da muče ih i kinje, zlostavljaju njih.
Ta bolja im je smrt, a kad im je već mrijet,
nek vlastita ih majka pošalje u Had...

Na glavi sada vijenac je, u haljinama
mlada propada, ja to dobro znam.
Al' sama idem na najmučniji put
i ove šaljem na još mučniji,
želim reći djeci: dajte, o djeco,
dajte desnu ruku majci da je poljubi.
O najdraža ruko, najdraža usno
i naličje i lice dječje plemenito,
sretni bili na drugom svijetu, a ovdje vas
otac uništi. O slatka li dodira, meke kože
i daha milog moje djece, idite, idite,
gledat ne mogu to više, jer jače je zlo.
Ja svjesna sam da činim opak čin i klet,
no svladala mi razbor sverazorna strast,
što smrtnika će svakog odvest u propast,
što uzrokuje svako zlo i gnus i kal.



Napomena: Post sam pisao u skladu s izvornom grčkom onomastikom (mada to ne odgovara hravatskom službenom grafijskom sustavu) tako da su grčka osobna imena napisana u latinskoj transkripciji sa poštovanjem starogrčkog jezika što je i logično jer da sam napisao npr. Euripid mjesto Euripides onda bih morao napisati i Karl mjesto Carl i Kami mjesto Camus.

- 15:13 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

  srpanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Prosinac 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Rujan 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (6)

Opis bloga

  • Umjetnost od iskona do zakona

    by Algon Cordy

    e-mail: algcor@gmail.com






Linkovi

Brojač posjeta

Moderna poezija

  • IGRAČKA VJETROVA (T. Ujević)

    Pati bez suze, živi bez psovke,
    i budi mirno nesretan.
    Tašte su suze, a jadikovke
    ublažit neće gorki san.
    Podaj se pjanom vjetru života,
    pa nek te vije bilo kud;
    pusti ko listak nek te mota
    u ludi polet vihor lud.
    Leti ko lišće što vir ga vije
    za let si, dušo, stvorena.
    Za zemlju nije, za pokoj nije
    cvijet što nema korijena.



    To – (by E. A. Poe)

    I heed not that my earthly lot
    Hath— little of Earth in it—
    That years of love have been forgot
    In the hatred of a minute:--
    I mourn not the desolate
    Are happier, sweet, than I,
    But that you sorrow for my fate
    Who am a passer by.


    Ne hajem što mi zemna kob
    malo znanog sadrži -
    niti što duga ljubavna dob
    mrije u kratkoj mržnji: -
    ne tužim što je veliki broj
    sretnijih od mene,
    već što ti žališ udes moj
    kad sam sjen sjene.





    Putovanje (Charles Baudelaire)

    O Smrti! Brodovođo stari! Dižimo sidro.
    Dodijala nam ova zemlja! Isplovimo!
    Ako su nebesa, mora crni kao tinta,
    Znaš da naša srca prepuna su svijetla!

    Ulij nam svoj otrov da nas osnaži!
    Mi želimo, taj žar toliko žeže nam mozak,
    Uronit u bezdano, Pak´o il Nebo, svejedno;
    Do dna nepoznatog da pronađemo novo!


    A u originalu:
    O Mort, vieux capitaine, il est temps ! levons l'ancre !
    Ce pays nous ennuie, ô Mort ! Appareillons !
    Si le ciel et la mer sont noirs comme de l'encre,
    Nos cours que tu connais sont remplis de rayons !

    Verse-nous ton poison pour qu'il nous réconforte !
    Nous voulons, tant ce feu nous brűle le cerveau,
    Plonger au fond du gouffre, Enfer ou Ciel, qu'importe ?
    Au fond de l'Inconnu pour trouver du nouveau !



    Jer nisam mogla za Smrt stati (E. Dickinson)

    Jer nisam mogla za Smrt stati.
    Ljubazno ona stade za me;
    U kočiji, uz Besmrtnost,
    Nas dvije smo bile same.

    Vozismo sporo, Smrt ne zna žurbe,
    A i ja se oprostiti
    Od posla i od dokolice.
    Zbog njene uljudnosti.

    Prođosmo školu gdje u igri
    Rvu se djeca mala;
    Prođosmo žita što nas motre,
    Prođosmo sunčan zalaz.

    Il bolje, on pokraj nas prođe:
    Od hlada rosa zadrhtala.
    Jer haljina mi prozračna je,
    Od tila tkivo šala.

    Pred jednom kućom zastadosmo
    - Ko zemlja da je nabubrila -
    Jedva se vidjela jer njena
    Streha tek hum je bila.

    Minuše otad stoljeća
    Al svako kraće je, ćutim,
    No dan kad shvatih da su konji
    K vječnosti okrenuti.



    Iz poeme Pusta zemlja (by T. S. Eliot)

    (Naime, ja sam svojim sam očima vidio Sibilu kumsku
    da visi u bočici i kad su joj dječaci govorili:
    Sibila, što želiš? odgovarala je ona: želim umrijeti.)

    (Za Ezru Pounda
    boljeg pisca)

    I. Pokop mrtvih

    Travanj je najokrutniji mjesec, uzgajajući
    Jorgovane iz mrtve zemlje, miješajući
    Sjećanje i želju, mućkajući
    Dokone korijene s proljetnom kišom.
    Zima nas je grijala, pokrivajući
    Zemlju u zaboravan snijeg, hraneći
    Malo života sasušenim gomoljima.
    Ljeto nas je iznenadilo, dolazeći preko Starnbergerseea
    U tuševima kiše; mi stali smo u kolonadi,
    I izišli na sunce, u Hofgarten
    I pili kavu i razgovarali jedan sat.
    Bin gar keine Russin, stamm' aus Litauen, echt deutsche*
    I kad smo bili djeca, stojeći kod nadvojvode,
    Moga rođaka, on me izveo na saonice
    I ja sam se bojala. Rekao je, Marie,
    Marie, drži se čvrsto. I krenusmo dolje.
    U planinama, tamo se osjećaš slobodno.
    Ja čitam, velik dio noći, i idem na jug zimi.

    Koji su korijeni što hvataju se, koje grane rastu
    Iz kamenog ovog smeća? Sine čovječji,
    Ti kazat ne znaš, il' pogoditi, jer ti znaš samo
    Za hrpu izlomljenih slika, sunce gdje tuče,
    A mrtvo stablo ne daje zaklona, niti olakšanja cvrčak
    A suh kamen niti zvuka vode. Samo
    Ima hlada pod ovom crvenom stijenom,
    (Uđi u hlad ove crvene stijene),
    I ja ću ti pokazati nešto drukčije od ili
    Tvoje sjene ujutro što gazi za tobom
    Ili tvoje sjene uvečer što se podiže pred tobom;
    Pokazat ću ti strah u šaci pijeska.
    Frisch weht der Wind
    Der Heimat zu.
    Mein Irisch Kind,
    Wo weilest du?
    „Dao si mi zumbule prije godinu dana;
    „nazvali su me djevojkom zumbula.“
    –ali kad smo se vratili, kasno, iz vrta Zumbula,
    Sa tobom ruku punih, a kose ti mokre, nisam mogla
    Govoriti, i oči su me izdale, ne bijah
    Ni živa ni mrtva, i nisam ništa znala,
    Gledajuć u srce svjetla, tišinu.
    Od' und leer das Meer...
    ...
    - DA
    Datta: što smo dali?
    Prijatelju moj, krv dok trese mi srce
    začudna odvažnost trenutka predaje
    što ga doba razboritosti ne može nikad opozvati
    po ovom, i samo ovom, mi smo postojali
    što se neće naći u našim osmrtnicama
    ni u sjećanjima što ih veze dobročinitelj pauk
    ni pod pečatima što ih lomi štedljivi odvjetnik
    u našim praznim sobama.



    Barbara (Jacques Prevert)

    Sjeti se Barbara
    Bez prestanka je kisilo nad Brestom toga dana
    A ti si hodala nasmijana
    Rascvjetana ocarana pokapana
    Pod kisom
    Sjeti se Barbara
    Bez prestanka je kisilo nad Brestom
    A ja sam te sreo u ulici Sijama
    Smijesila si se
    A ja, ja sam se isto tako smijesio
    Sjeti se Barbara
    Ti koju ja nisam poznavao
    Ti koja me nisi poznavala
    Sjeti se
    Sjeti se ipak tog dana
    Ne zaboravi
    Neki se covjek pod trijemom sklonio
    I on te zvao po imenu
    Barbara
    I ti si potrcala k njemu pod kisom
    Pokapana ocarana rascvjetana
    I njemu se bacila u narucaj
    Sjeti se tog Barbara
    I ne ljuti se na mene ako ti kazem ti
    Ja kazem ti svima koje volim
    Pa i onda ako sam ih vidio samo jedanput
    Ja kazem ti svima koji se vole
    Pa i onda ako ih ne poznajem
    Sjeti se Barbara
    Ne zaboravi
    Onu pametnu i sretnu kisu
    Na tvome sretnom licu
    Nad onim sretnim gradom
    Onu kisu nad morem
    Nad arsenalom
    Nad brodom iz Quessanta
    O Barbara
    Kakve li bljezgarije rat
    Sto je od tebe postalo sada
    Pod ovom kisom od zeljeza
    Od vatre celika krvi
    A onaj koji te u svom stiskao zagrljaju
    Zaljubljeno
    Da li je mrtav nestao ili jos uvijek zivi
    O Barbara
    Bez prestanka kisi nad Brestom
    Kao sto je kisilo onda
    Ali to vise nije isto i sve je upropasteno
    Ovo je kisa od strasne i neutjesne zalosti
    Ovo vise nije ni oluja
    Od zeljeza celika krvi
    Posve jednostavno oblaci
    Koji crkavaju kao stenad
    Stenad sto nestaje uzvodno nad Brestom
    I odlazi da trune daleko
    Daleko veoma daleko od Bresta
    Od koga ne ostaje nista



    Ah, sve je sanja pusta... (S. S. Kranjčević)

    Ah, sve je sanja pusta,
    Sve umišljeni raj;
    Sve želja želju guši,
    A uzdah - uzdisaj.
    I u tom sva ti bajna
    Života kipi slast:
    Na trnu si mi cvao
    I u blato ćeš past!
    I što smo, srce moje,
    Obilazili svud,
    Sve kapale su suze
    I krvca uzalud.
    Ah, svagdje vara oko,
    Što lažni veze san,
    I slatko poji nadom
    Sve - što je utaman!
    Pa kad je čemer ljuta
    Prenasitila grud:
    Je l' igra sve to kruta,
    Il ljudski privid lud,
    Gdje nema nigdje svjetla,
    A vjera časom mre:
    Ah, srca gdje tu nema,
    Ni žarke krvi, ne...
    Ej, onda vidjeh vilu
    Na ljudski saći put -
    I žedne usne moje
    Cjelivahu joj skut.
    S oblaka pjesan začuh,
    Da život nije san,
    I ljubav da je sunce
    U vječni majski dan.
    Ti, milosrdna laži,
    Što lanuo te raj!
    Gle, omamno li sine
    Tvoj kratki, kratki sjaj.
    Il otrov je il melem
    Taj biser s oka tvog?
    - Ah, ko vjerovat može,
    Tog silno voli Bog!
    Pa u srce kad spomen
    Svoj nokat rine ljut,
    A pjesma - čedo njeno -
    Ko divlja kida put,
    U strahu samo pitam:
    Zar to su tvoji sni?
    A nešto u njoj jeca
    I šapće: - To si ti!
    Sve, sve je sanja pusta,
    Sve umišljeni raj,
    Gdje suza suzu guši,
    A uzdah uzdisaj.
    A ti si harfa samo,
    Kroz koju tuži svijet,
    I sve je tvoje cvalo
    Za pogrebnički cvijet! -
    Ni mislit mi se neće,
    Sve pepeo gledam svud,
    On zasuo je cvijeće
    I zapunio grud...
    A preko njega strujne
    Kadikad čudan šum;
    To katkad cvili srce,
    A ruga mu se um.



    Utjeha kose (A.G. Matoš)

    Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
    U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
    Na visokom odru, u agoniji svijeća,
    Gotov da ti predam život kao žrtvu.

    Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
    U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
    Sumnjajući da su tamne oči jasne
    Odakle mi nekad bolji život sjao.

    Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
    Sve što očajanjem htjedoh da oživim
    U slijepoj stravi i u strasti muke,

    U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
    Samo kosa tvoja još je bila živa
    Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.




    POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU (T. Ujević)

    Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti
    koji nepoznati od tebe žive tvojim životom,
    I ono sve što ti bje, ču i što sni
    gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

    Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
    Mi smo svi prešli iste puteve u mraku,
    mi smo svi jednako lutali u znaku
    traženja, i svim jednako se dive.

    Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
    I pamti da je tako od prastarih vremena.
    I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
    kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

    I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
    i oni su naši sami iz zajedničkog vrela.
    I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
    i sebični je pečat jedan nasred čela.

    Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
    da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
    a naša krv, i poraz svih, u klanju,
    opet je samo jedna historija duša.

    Strašno je ovo reći u uho oholosti,
    No vrlo sretno za očajničku sreću,
    da svi smo isti u zloći i radosti,
    i da nam breme kobi počiva na pleću.

    Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
    dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
    u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
    pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

    Jer sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
    ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
    o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
    ja bezimeno ustrajem u braći.