Nitko uistinu nije slobodan, robuju svi bogatsvu il' sudbini il' zakonu, ili drugim pak ljudima što priječe ih da voljom svojom posve djeluju.
Tako govoraše Euripides, jedan od najvećih grčkih tragičara i pisaca Antike uopće koji je predmet kontroverzije još odonda. On je od poznatih tragičara primio najmanje nagrada (samo pet) za svoje drame, ali ga je tok vremena učinio najpoznatijim sačuvavši 17 dramskih djela. Naime, dok Aeshilos piše pretežno o sudbini bogova i titana, Sofokles o idealnim ljudima, tragičnim junacima (Antigona, kralj Oedipus) Euripides se bazira na ljudskoj psihi dajući dubok pečat razvoju tragedije jer se bavi prvenstveno ljudskim osobinama stvarajući psihološku dramu. Nije ni čudo da su ga Grci, navikli na standardna uljepšavanja likova i moralizaciju, optuživali da je rušitelj tragedije te je stekao mnoštvo neprijatelja izrugivača. No, on je zapravo razvojem realnog prikaza lika upozorio na lavinu etičkih problema, doveo u pitanje ispravnost postupanja, kako ljudi, tako i bogova, te dao mjesta razmišljanju o aktualnim problemima tadašnjeg društva od kojih neka ostaju otvorena do danas. Tim je postupcima ostavio traga za sve buduće generacije i utjecao na mnoge pisce, među kojima npr. Shakespearea, Poea, Dostojevskog, itd.
Neprijatelji su ga nazivali i ženomrscem, često ističući da je žena u njegovu prikazu zla i opaka, negativna u svakom smislu, lišena majčinstva i nježnosti. Istina je da su Grci na žene gledali kao nedostojne, smatrali su ih neinteligentnima i brbljavima te su im zabranjivali ne samo glumu, već i pojavak u kazalištu i na Olimpijskim igrama. Euripides, međutim, vadi roba i ženu iz stereotipne bare, prikazuje njene osjećaje i razmišljanja, daje joj prostora da djeluje i sama odlučuje o svojoj sudbini.
Od takvih Euripidesovih spornih djela najspornije je legendarna Medeia koja zapanjuje pričom o bliskosti mržnje i ljubavi. Majka koja je ubila svoju djecu nije plod mašte samog Euripida, nego dio drevnog epskog ciklusa kojeg su već stari Grci baštinili od davnina. On samo koristi ovu svima poznatu priču da progovori o pjesničkoj tematici koja mu je na duši. Zamislite samo da imate određen zadatak napisati dramu o ženi koja je ubila dvoje svoje djece, dva svoja sina te morate objasniti zašto bi jedna majka takvo što učinila. Euripidesu se ovaj cilj prikazuje kao izazovan i vrijedan truda, ali ne i nemoguć budući da kao izvrstan poznavatelj ljudske psihe on sluti da su ljudi spremni na sve u danoj situaciji.
Medeia je strasna, ponosna, vješta, inteligentna žena, čarobnica po profesiji. Ona je pomogla Iasonu i njegovim argonautima ukrasti Zlatno runo iz Kolhide pri čemu je izdala i ubila vlastitog oca, tamošnjeg kralja radi ljubavi prema Iasonu. Pošto su nakon mnogih peripetija, dospjeli natrag u Grčku te imali dvoje djece, kad su prošle godine, a Medeia više nije bila mlada kao nekad, Iason priprema zaruke s Glaukom, kćeri kralja Kreonta pravdajući se Medeii da će je dalje zadržati kao ljubavnicu, a da sprema bogat brak kako bi bogato zbrinuo nju i svoje sinove. Poznavajući Medeinu narav kralj Kreont je dolazi prognati iz zemlje isti dan, no ona ga skloni da može ostati do zore. Odmah stane kovati plan kako se osvetiti Iasonu i pošto naredi djeci da odnesu otrovne haljine kao svadbneni dar da otruje mladu i kralja, vlastitom ih rukom ubije.
Zanimljivo koliko se mudrosti i promišljanja može naći u Euripidesovoj drami izmiješanih s osjećajem i čuvstvima tako da pisac suptilno vješto isprepleće dramu i poeziju. Umjerenost i strast, pravda i osveta, obitelj i vjernost, inteligencija i osjećajnost samo su neke od motiva Medeie, a ključan je tragičan motiv sudbine koja po Aristotelesu (Poetika) dominira tragedijom. Naime, svaku antičku tragediju u pozadini prati neko proročanstvo, neizbježno, iako nepoznato, te radnju na neki način čini bezizlaznom kao kod većine današnjih filmova kad znate i prije nego što ste počeli gledati da vas čeka happy end, samo što u tragediji čekate tragic end. Slično je to i nekima iz SF-genrea kad se likovi vraćaju u prošlost i čine sve ne bi li popravili događaj, dok ga zapravo upravo njihovo uplitanje na kraju i uzrokuje. Medeia pokušava izvesti pravdu, provesti svoju osvetu cijelo vrijeme smatrajući da čini najbolje što može, da će time kazniti nevjernog muža i pokvarenog kralja, no na kraju ipak najviše upropaštava sebe.
No, što je zapravo sudbina i postoji li uopće takvo što? Ljudi imaju tendenciju određene događaje, pa i svoje negativne osobine pripisivati sudbini kao da će ih na neki način to spasiti od svake osobne odgovornosti, pa se tako pišu i cijele knjige u tobožnjem duhu psihologije kojima je maksima: It's nobody's fault. Zanimljivo je kako ljudi vole upravo zlo i loše pripisati igri sudbine, kako je primijetio Albert Camus: Ljudsko srce ima nezgodnu naviku da sudbinom naziva samo ono što ga satire, a kad dobro ide onda volimo reći kako smo mi tome zaslužni. U kršćanskom poimanju, npr. postoji tzv. Božja volja za koju vjernici trebaju svakodnevno moliti da se ostvari, a s tim je povezano i vjerovanje da ništa nije slučajno što mnoge vjernike zbunjuje jer se pitaju gdje je njihova sloboda kad Bog ionako već sve zna. Nekima, očito nije jasna razlika između znanja i djelovanja.
No, izvan subjektivnog prikaza ljudi što bi bila sudbina? Sudbinom se valjda prvo nazvalo sve ono što nam se događa, a da nismo sami za to zaslužni. Nitko nije odredio ni mjesto ni vrijeme svojeg rođenja, rodbinu, izgled, talente i sposobnosti što na kraju krajeva i genetika potvrđuje. No, što s tim učiniti ipak ostaje na nama samima. Uz sudbinu se često veže i pojam sreće kojega unatoč uobičajenom prigovoru praznovjerja, ipak nije lako odbaciti, pa tako jedan od najvećih govornika Antike i najučenih ljudi ikad Marcus Tullius Cicero kaže: Sreća, a ne mudrost upravlja životom, a sam Euripides na jednom mjestu piše: Okolnosti vladaju ljudima, a ne ljudi okolnostima. Kako onda ne spomenuti i srednjovjekovne Carmina Burana od kojih je najpoznatija moderna adaptacija Carla Orffa: O Srećo, kao mjesec promjenljivoga stanja... Da postoji nešto više od nas, što mi ne određujemo, pa nazvali to srećom, sudbinom ili Božjom voljom, nije upitno baš kao što i nije upitno da nismo najpametniji od svih. Ako su najveći umovi zapazili da unatoč svojim sposobnostima ne mogu odrediti sve u životu, već samo primijeniti iste koliko dozvoljavaju dane okolnosti, onda se može čak i pretpostaviti kako baš i nismo gospodari svemira nego samo upravitelji ovoga što imamo, dio neke veće realnosti, koji se moraju snalaziti s time kako već najbolje znaju i umiju.
Kako god bilo da bilo, svi na svoj način sudjelujemo u igri života i borimo se sa sudbinom da ispunimo svoje namjere koliko nam to dozvoljavaju mogućnosti, kažem dozvoljavaju jer su ljudi često poput Medeie svjesni da to što rade nije racionalo, ali ne mogu birati ni kontrolirati svoje osjećaje te su svladani opet možda sudbinom. A da će nešto na kraju biti s nama uopće nije upitno, ali to ne umanjuje vrijednost naše odluke kojom biramo svoje postupke, kao što znamo da nas neminovno čeka smrt, ali zato ne moramo nužno odbaciti život. Sličnu borbu vodila je i Medeja i to ne samo s okolnostima, nego i sama sa sobom, a nju je nažalost u pokušaju da porazi neprijatelje osveta nagnala da ljubav podstavi mržnji:
O što da radim, žene? Kad im oči zrem
i blistave i sjajne, sasvim protrnem
i klonem, te ne mogu naum svršit svoj.
Iz ove ću ih zemlje povest sa sobom,
ne želim da im oca zlom rastužujem
i sebi sama dvostruk bol da zadajem.
No što je sa mnom to? Zar zlo ne vratit zlim?
Zar dušmanima da se ja ne osvetim?
Kolebat neću već ko neki čovjek mek,
i nježna me i blaga neće svladat riječ...
No, možda ipak ne! O srce moje, daj,
poštedi djecu, pusti i ne ubijaj!
Nek u Ateni radost budu žiću mom!
Al’ osvetnog mi Hada, boga podzemnog,
ne mogu pustit djecu dušmanima im,
da muče ih i kinje, zlostavljaju njih.
Ta bolja im je smrt, a kad im je već mrijet,
nek vlastita ih majka pošalje u Had...
Na glavi sada vijenac je, u haljinama
mlada propada, ja to dobro znam.
Al' sama idem na najmučniji put
i ove šaljem na još mučniji,
želim reći djeci: dajte, o djeco,
dajte desnu ruku majci da je poljubi.
O najdraža ruko, najdraža usno
i naličje i lice dječje plemenito,
sretni bili na drugom svijetu, a ovdje vas
otac uništi. O slatka li dodira, meke kože
i daha milog moje djece, idite, idite,
gledat ne mogu to više, jer jače je zlo.
Ja svjesna sam da činim opak čin i klet,
no svladala mi razbor sverazorna strast,
što smrtnika će svakog odvest u propast,
što uzrokuje svako zlo i gnus i kal.
Napomena: Post sam pisao u skladu s izvornom grčkom onomastikom (mada to ne odgovara hravatskom službenom grafijskom sustavu) tako da su grčka osobna imena napisana u latinskoj transkripciji sa poštovanjem starogrčkog jezika što je i logično jer da sam napisao npr. Euripid mjesto Euripides onda bih morao napisati i Karl mjesto Carl i Kami mjesto Camus.
Post je objavljen 21.07.2007. u 15:13 sati.