Živimo u teška vremena. Ma, vremena su uvijek teška. Na ovaj ili onaj način. Nekada ljudi nisu imali kanalizaciju i antibiotike, danas nemaju razumijevnja, strpljenja, tolerancije. I što je najgore od svega: nemaju Ljubavi. Ljubavi fali među ljudima. Kronično. Još od dječjeg doba, kada je to najvažnije usaditi u svakoga od nas, nedostaje Ljubavi. Pažnje. I Mira. Bazičnog, ljudskog Mira. Eto, toga nam treba.
Ali, vi to sve znate. Ljudi su kronično gladni emocija. Grabe sve gdje toga pronalaze mnogo. Neki će slušati narodnjake. Neki će se utopiti u alkoholu. U kojem, doduše, nema emocija. Ali ima utjehe i zaborava. Bar za izvjesno vrijeme. Neki će pisati blog i tražiti srodnu dušu. Tada će se pojaviti netko sa nekoliko sjajnih komentara... i tako to krene. Svatko od nas ima svoj prag tolerancije na ponuđenu „Ljubav u malom pakiranju.“ Sve je to emocija. Čim ti netko pokloni minutu pažnje, da napiše komentar... već je to nešto. Osobito za gladne. Priznajte sebi da ste barem jednom zatitrali od sjajnog komentara. Ja priznajem da jesam. I priznajem da to ne bih mijenjala. Ali znam da više neću. Znam da će ovaj puta trebati puno više od komentara da zatitram. Eto, čovjek uči dok je živ. I ja sam. Ne želim reći da ne nasjedate slatkorječivim mamcima. Želim reći, da ako to i činite, barem uživajte, jer vam je zadnji put. Kad se opečete.... pušete na hladno. Svakakvi se likovi motaju ovuda. Igrajte se, ali si čuvajte leđa.

Postoje ljudi kojima je blog smisao života. Oni naprosto žive za to da gledaju komentare. Broje ih i dive se sami sebi. Ma super je to. Kad imate nešto takvo da se hranite time. Samo ne znam je li baš blog pravi medij za to. Blog je super da se malo zabaviš, da potrošiš vrijeme, upoznaš dobre ljude (i one koji to baš i nisu), da reklamiraš nešto, da izraziš svoje mišljenje, da podijeliš nešto s nekim, da se zaljubiš, da te netko prevari, da te netko iskoristi.... ma svašta. Ali ne da za njega živiš. Da se svijet vrti oko njega. Da ne možeš spavati zbog komentara. Ne baš toliko. Tako zabavan i ne želim da bude. Želim da bude u mojoj službi. A ne da ja služim njemu. Pa ma kako dražestan bio. Blog i svi ljudi koji ga čine.
Ljudi se na njemu mogu prikazati onakvima kakvima žele.
Ipak, ja volim reći, da ljudi prepoznaju i ono što blogeri misle da skrivaju. Tek je ono što se prešućuje interesantno. Ja sam na blogu objavila svoju sliku, godine, zanimanje, sve o sebi što god su me pitali. Iskreno. Možda se o nama, koji ništa ne krijemo, najmanje i zna. Meni blog nije ni dnevnik, ni svakodnevni družbenik. Neki su moji postovi iz naftalina. Tko će ga znat koji i kada. Ipak, ja sam ovdje prisutna. I svi koji me poznaju znaju da blog ima veze sa mojim životom. I više no što meni to odgovara ponekad. Ali, to je bio moj izbor zar ne? Ali je moj izbor, isto tako, da ne živim za blog. Draže mi je kafenisati s blogerima. Ili čajenisati. (još ne pušim, 9. dan)

ŽRTVA ILI KRVNIK

Nedavno sam upoznala čovjeka-žrtvu. Dakle, kakav tip. Što god da mu netko kaže, što god da mu se desi – on ispadne žrtva. Kakav dar gledanja na život. Pa to je prestrašno. Kako čovjek može u svojoj glavi uvijek iskonstruirati najgori scenarij za sebe. A mazohista, pazi. Halo!? Uživa patiti. I kada je dobro, ne valja. I onda kad dobije packu opa! „Sad sam ja žrtva, sad ja patim, sad je meni teško.“ Ma daj! A nama je ostalima život balada. Prekrasna pjesma u kojoj se stihovi samo nižu. I to u duru. Ne daj Bože mola!
Dogodi vam se da rođenu žrtvu pripremate na poraz, ali ne, neće on vas slušati. On baš voli lupiti glavom u zid. Slatko je, kako je lako uočiti laž u tom kazalištu. Medeno je, kako je nekim žrtvama draži blog od stvarnog života. Bez obzira na to što se oko njih događalo blog je prvi. Blog je izvor života, hrana, otkriće. Punjenje baterija. Lako je pisati, dragi moji, živjeti treba znati! I pri tom biti i ostati čovjek. Bez laži. Bez izigravanja kojekakvih kazališta. Ako se ja nisam u svojem životu deklarirala kao žrtva, neću to dozvoliti nikom iz svoje blizine. Moj je život kazalište dovoljno sam po sebi. Umorna sam od igranja.
Moj je sin umalo postao žrtvom. Bio je to jedno vrijeme, ali je odustao od te uloge. Njemu je uspjelo sa 11.godina, i to nakon događaja koji ga je mogao uništiti i potencirati sve to u njemu. Ponosna sam na njega. Nekima to ne uspije nikada. To je pitanje izbora. Uostalom kao i sve drugo.

Iza mene je opet buran vikend.
U subotu smo Moj netko i ja odjurile na trunir, u jedno selo van Zagreba. Moja je prvakinja odigrala izvrsno. Bila je druga od 57. i najbolja ženska natjecateljica.(slijedeća je bila tek 24.) Dobila je pehar i medalju. Joj ponosa! Bila sam uz nju kao zečja šapica. Tresla sam se, navijala, i gutala Gastale. Nije mi baš bilo svejedno iako je turnir bio daleko manje bitan od onog prošlog na kojem sam bila s njom. Malena, svaka čast! Potukla si dosta bolje od sebe i ja sam na to ponosna.

U nedjelju je moj sin slavio rođendan. Sa nešto manje suza u očima. Slijedeće godine biti će bolje. Okupio se dio obitelji i tako i to odradismo. Mislim da je bio zadovoljan.
Za sve koje zanima pasica Luna je dosta dobro, ozdravljuje. Nadam se da ću uskoro moći sa vama podijeliti i slike moje fotogenične ljubimice. Netko je davno rekao da psi i konji djeluju terapetuski na ljude. Moram priznati da i mene moja pasica liječi. Svojoj Ljubavlju, privrženošću i zahvalnošću. Ja sam spasila nju, sada mi ona to vraća. Volim je čuti kako diše pored mene noću. Noći znaju biti tako hladne. A one prave tek dolaze.

Kao što već znate mojem je sinu prekjučer bio rođendan. Prvi otkako mu je umro otac. I naravno, nije moglo proći bez suza. Prekjučer se još dobro držao. Jučer je popucao. Bio je nervozan (više no inače). Isprovocirala sam ga i puknuo je. Plakao je dugo. Znate, dragi moji, teško je to gledati. Jesam ja njega tješila. A tješili su poslije i mene (hvala Draga, što si bila uz mene). Nakon takvih dana treba i meni utjeha. Teško je biti jak, kada su djeca ranjena. Da barem suze brišu sve. Da je barem tako lako. Da barem nisam sama. Da barem moja djeca ne pate.... i tako u beskraj. Kad vam se dogodi ono što se dogodilo nama, posljedice su nesagledive. Nemate pojma što vas sve čeka. I koliko će dugo trajati. Koliko? Pa cijeli život, naravno. Uh, biti će još suza.
E, pa dragi moj, ne znam gdje si. Ne znam zašto si to učinio. Ali ponekad se pitam:
ZAŠTO SI TO N J I M A UČINIO?

Ju-huu; kao vratila sam se!
Ju-huu; kao poziv svima vama koje volim!
Ju-huu; kao najznačajnija riječ ovog ljetovanja koju mogu ovako podijeliti.

Vratila sam se. Vama, Zagrebu... i tako to. Ima tu još povrataka.
Sebi? Ma ne. Za to još ima vremena.
Zahvaljujem se MOM NEKOM. Za prekrasan post.
Kako je bilo na moru? Uobičajeno. Ludo i nepredvidivo.
Naslušala sam se laži, nauživala kazališta života. Ma nema veze.
Tamo je jedna obitelj koja je suosjećala proteklu godinu sa mnom i mojom obitelji. Hvala im na tome. Pazili su nas i mazili cijeli njihov boravak u Maslenici.
Hvala svim blogerima koji su mi se javljali i tamo i koji su na mene mislili.


DANAS JE 12. ROĐENDAN MOME SINU.
ALEN DAVID SRETAN ROĐENDAN ŽELI TI MAMA!

Ovo mu je prvi rođendan bez tate. Moram dati sve od sebe da ne osjeti prestrašnu promjenu. Jer njegova sestra jest. I nije joj bilo lako.
Nabavila sam im psa. Hvala MOM NEKOM na pomoći. Kad je uslikam digitalcem pokazati ću vam. Ona je križanka boksera ( i vjerojatno njem. ovčara) ima 4 mjeseca, i vrlo je blesava. Kao i sva štenad. Uzela sam je iz azila. Zaljubila sam se u nju na prvi pogled. Tamo je bila dugo. Za štene je super odgojena i poslušna. Jako sam ponosna na nju. Prozvali smo je Luna. Ja volim mjesec pa mi je i pasalo baš to ime.

MOJOJ PRVAKINJI

Ovaj dio posta posvećen je mom nekom, tko je osvojio 1. mjesto u sportu za koji živi, na državnom prvenstvu.
Baš je lijepo kad netko za nešto živi. Grozno je gledati druge kako žive a ne živjeti sam.
Draga, užasno me ljuti kada tvrde da ti suparnici nisu bili dorasli i slično. Bila sam tamo, gledala te, vidjela i sve njih. Ima tulipana da te Bog sačuva. Ali ja sam mišljenja da čovjek nije stroj. Uvijek se i od svakoga može izgubiti. Znam najbolje koliko je truda uloženo. Pratim te dovoljno dugo. Divim ti se. Nemoj posustati i slušati kojekakve procjene ljudi koji samo misle da znaju kako ti je. Oni misle, ja znam. Ja sam tamo bila. Ja sam to sa tobom proživljavala. A oni nek samo pričaju. Divim ti se za tvoj trud. Za tvoje neprospavane noći, napetost, treninge, pripreme, analize... divim ti se što si pomagala drugima. Divim ti se što ih nisi cinkala trenerima, što si izbjegavala svađe, što si preživjela sve napetosti i iščekivanja.
Ti znaš što znači „Ju-huu“. Tako ćeš znati da je sve ovo posvećeno tebi.
Silno sam ponosna na tebe. Znam da si najbolja. Pred nama je još mnogo turnira! Raznih!
Volim te prvakinjo!

Dok vi budete ovo čitali ja ću se brčkati. Konačno. Već sam dosadila i Bogu i ljudima sa svojim čežnjama prema moru. Želim samo da znate da sam dobro (a valjda jesam). I da mislim na vas. To sa sigurnošću mogu tvrditi. Mislim na vas i vi ste svakako jedna od radosti mojeg povratka u svakodnevnicu i smogom ispunjen grad. Ove se godine veselim zimi iz potpuno emotivnih razloga. Konačno, ponavljam. Inače ne volim zimu, ni hladnoću, a ona traje već godinama sve duže. Nisam luda ni za sparinom, ali radije to nego smrzavanje. Puno vas pozdravljam iz Maslenice. Aries.

Nebo visi iznad grada
Predosjećam kišu.
Gdje bih sada voljela biti?
Kao i uvijek. Na moru.

Tamo bih gledala
Njegovo sivilo
Navučene oblake
Kao plašt preko njega.

Tamo bih u tome uživala
Zašto to ne mogu ovdje?
Zašto je tamo sve lijepše
Zašto je tamo sve sjajnije
Pa čak i tama
Pa čak i kiša
Tama je sjajnija
Kiša ja toplija

Tamo se drugačije razlijevaju boje
Tamo se osjeća mir
Tamo sam ja kao kod kuće
Tamo se osjećaš Ti

Otići ću jednom
Nestati ću u Tebi
Prožeta sa Tobom
Vratit ću se k sebi.

More moje divno
Ljepoto, utjeho, silino
Još malo,
Još samo i tako malo...

Već stižem srcem
Već dolazim koracima
Već osjećam vlagu u zraku
Slane kapi na čelu
Od svih tvojih bura
Od svih maestrala
Od sve siline tvoje
Od pijeska sa žala.

Koji je moj grad?
Onaj u kojem živim?
Onaj za kojim čeznem?
Onaj koji sam stvorila?

Nostalogija.
Kako to gordo zvuči!
Ja osjećam nostalgiju za morem.
Ne za rodnim gradom, ne za gradom u kojem živim.
Osjećam nostalgiju za mjestom na svijetu koje najviše volim.
Ja vrlo dobro znam gdje bih sada voljela biti.
Ja vrlo dobro znam što bih sada tamo radila.
Ja znam da ću jednom tamo ostati.
Ja znam da ću do tada još puno puta tamo otići.
Ponekad mi se čini da je dio mene već tamo.
Koliko li samo ima dijelova mene.
Jedan na moru, jedan na blogu, po jedan sa svakim od ljudi koji me vole i koje volim, po jedan sa svakim od moje djece, roditelja, sestre... juuhhhuuu. Ima toga.
Ipak, najjači i najveći... na moru je ali vam on ipak i piše.
Jer ovo sam ja. Takva kakva jesam. Samo vaša.

Ponekad se život složi kao LE-GO kockice. Na dobro ili loše. Kažu da nesreća nikada ne dolazi sama, već u društvu. A sa srećom, da baš i nije tako. Ja ne bih sudila o tome. Ne bih se ni svađala, ovaj puta. Isprobala sam svakakve situacije. Neke apsurdne, neke patetične, neke bolje i neke gore. Kao vjerojatno i svi ljudi. Život je ponekad tako patetičan. Nema tog pjesnika koji će mu konkurirati. Preda mnom je jedno novo razdoblje života. Vjerujem, bolje. Možda i najbolje do sada. Ne očekujem ništa. Ne prosuđujem i ne igram se Boga. Samo tako osjećam. Tako se čini. U svakom slučaju odlučila sam uživati. Sjajno zar ne? Kao da je to neka teška odluka. Pa i jest ponekad. Ponekad nas je previše strah da bismo se prepustili. Mene sada nije. Ne više.

On je Život koji želim živjeti.
On je Svjetlo kojim želim svjetliti.
On je Put k Ocu.
On je Ljubav kojom želim ljubiti.
On je Radost koju želim s drugima dijeliti.
On je Mir koji želim širiti.
Isus je meni sve.
Bez Njega ništa ne mogu učiniti.
On je s vama u sve dane do svršetka svijeta.