Kao što već znate mojem je sinu prekjučer bio rođendan. Prvi otkako mu je umro otac. I naravno, nije moglo proći bez suza. Prekjučer se još dobro držao. Jučer je popucao. Bio je nervozan (više no inače). Isprovocirala sam ga i puknuo je. Plakao je dugo. Znate, dragi moji, teško je to gledati. Jesam ja njega tješila. A tješili su poslije i mene (hvala Draga, što si bila uz mene). Nakon takvih dana treba i meni utjeha. Teško je biti jak, kada su djeca ranjena. Da barem suze brišu sve. Da je barem tako lako. Da barem nisam sama. Da barem moja djeca ne pate.... i tako u beskraj. Kad vam se dogodi ono što se dogodilo nama, posljedice su nesagledive. Nemate pojma što vas sve čeka. I koliko će dugo trajati. Koliko? Pa cijeli život, naravno. Uh, biti će još suza.
E, pa dragi moj, ne znam gdje si. Ne znam zašto si to učinio. Ali ponekad se pitam:
ZAŠTO SI TO N J I M A UČINIO?
Post je objavljen 24.08.2006. u 13:07 sati.