DRAGI MOJI!

18.08.2006.

Dok vi budete ovo čitali ja ću se brčkati. Konačno. Već sam dosadila i Bogu i ljudima sa svojim čežnjama prema moru. Želim samo da znate da sam dobro (a valjda jesam). I da mislim na vas. To sa sigurnošću mogu tvrditi. Mislim na vas i vi ste svakako jedna od radosti mojeg povratka u svakodnevnicu i smogom ispunjen grad. Ove se godine veselim zimi iz potpuno emotivnih razloga. Konačno, ponavljam. Inače ne volim zimu, ni hladnoću, a ona traje već godinama sve duže. Nisam luda ni za sparinom, ali radije to nego smrzavanje. Puno vas pozdravljam iz Maslenice. Aries.

komentiraj (5) * ispiši * #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	kolovoz, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

MA TKO DA JESI
LJUBAV GOSPODAR TI JE
IL' JEST, IL' BIT' ĆE
IL' JE BILA PRIJE

Hvala što ste bili!

Ako budemo kažnjavali one koji se vole, kakve će biti kazne za one koji se mrze.

Pizistrat, 6. st.p.K.

NEĆU DA MOJI
DANI PROTEKU
PRAZNI U MRAČNU
LIJUĆ' SE RIJEKU
VJEČNOSTI...

KUDA KORACAM
HOĆU DA BACAM
SNOPOVE SJAJNE
SVJETLOSTI.

ŠTO JAČI JE BIO BOL
U VEĆEM SJAJU JE UMINO
I TAKO VRŠIM POZIV SVOJ
OD SUZA PRAVEĆI VAM VINO

D. CESARIĆ

Znati voljeti znači razumjeti
druge oko sebe...

Um se obgaćuje onim što prima,
a srce onim što daruje.

DA JE TUGA SNIJEG

ja ne znam gdje si ti
ja ne znam s kim si ti
u ovoj noći kad se sve
dijeli napola
osim bola

ja ne znam gdje si ti
i nikad necu saznati
da l' si našla sklonište
kućicu il' dvoriste
života svog

eh, da je tuga snijeg
da se do jutra otopi
mogao bih i ja konačno
kad oči zatvorim
da se ne umorim

eh da je tuga brijeg
pa da je vjetar ogoli
ja ne bih mogao ni tad
ko što ne mogu ni sad
da te prebolim

daljine nisu to
što se mom srcu činilo
kad je hudo mislilo
da je sasvim dovoljno
da ti čuje glas

daljine nisu to
što se za dušu primilo
pusta su to polja nade
i barikade
između nas

eh, da je tuga snijeg...

"JOŠ SAMO OVAJ PUT"
Ibrica Jusić

Kad pjesma završi i svi su otišli
u sobi mrak i mir, plešemo posljednji
reci da ja sam taj, da nije prekasno
poljubi me za kraj, i počni ponovo.

Kad tuga pokuca na našim vratima
u noć bez svitanja u sitnim satima
upali krijesnice u mojim očima
ko nade skrivene nasmij se za mene.

Učini bilo što nek stane svijet na čas
i sreća bude tu još ovaj put za nas.

Ti vidiš u meni što nitko ne vidi
sve što se ne smije s tobom je najbolje,
dok moji dlanovi gore svud po tebi
ljubav ne stidi se bez srama uzmi me.

Ma učini bilo što, nek stane svijet na čas
i sreća bude tu još ovaj put za nas.

Još samo ovaj put, još samo ovaj put
ma što nam rekli svi
pa makar posljednji.
Još samo ovaj put, još samo ovaj put,
nek stane svijet na čas
i sreća bude tu još ovaj put za nas.

ZLOČIN I KAZNA
pjeva Zdravko Čolić
tekst Đorđe Balašević

Samo ti si znala moj kod
moju narav bolje od svih
kad mi treba sidro za brod
kad mi treba rima za stih.

Ne znam kad je pošlo na zlo
sitne laži, sumnje i strah
a kad zvijezda padne na tlo
više nije zvijezda neg prah.

Kazna je što pamtim tvoj smijeh
kazna je što suviše znam
zločin je što prizivaš grijeh
i još brineš dal' živim sam

Kazna je taj život za groš
kazna je žig dodira tvog
zločin je što voliš me još
Bog nek prosti, ma zato je Bog

I još jedan tamno siv grad
nova prazna boca uz skut
i još jedan hotel ko Had
i još jedna žena pred put.

A kraj tebe opet lik nov
novi izgovor za zlu kob
dal ti treba šešir il krov
dal ti treba gazda il rob?

MOŽDA NAJLJEPŠA LJUBAVNA PJESMA

Alphonse de Lamartine
JEZERO

Zar gonjenima uvijek novim obalama,
u vječnu noć, ko bespovratni san,
u more ljeta bacit nije dano nama
sidro bar na dan?

O jezero, tek jedna godina što prođe,
a tu, gdje nju je svaki očekivo val,
gle, sam sad sjedim ja, gdje ona dođe
sa mnom sjest na žal.

Udaralo si šumno o visoku stijenu
nagrizajući ko i sad kamen krut,
a vjetar s tvoga vala nosio je pjenu
sve do pred njen skut.

Da l´ pamtiš kad smo došli jedno veče,
a s neba na val tamni rosio je muk,
tek iz daljine, ko da veslo vodu siječe,
ču se skladni zvuk.

Najednom divna riječ se dragoj usni ote,
a obala se ozva jekom isti čas,
a val bje tih dok drag i pun ljepote
drhtnu njezin glas:

"O vrijeme, stani čas, nek malko dulje traje
let tvoj nesnosan!
Da užijemo sve do kraja što nam daje
najlijepši naš dan.

Ta nesretnih je dosta što im preko mjere
dug je taj tvoj čas.
Za njihov dan se skrbi što ih patnjom ždere-
pusti, sretne, nas."

A ja zaludu molim vrijeme neka stane-
bijeg je njegov živ.
Ja velim noći: "Lakše", al´ sjaj tore rane
već je razbi siv.

Tad volimo se! Nek to vječnost bude mala:
Ljubav, ja i ti!
Jer svijet je brod bez luke, vrijeme val bez žala,
prolaznici mi.
O ljubomorno vrijeme, zar to pjanstvo noći,
kad ljubav plavi nas ko svježi potok tlo,
zar brzo nestat mora kao što će proći
dan što nosi zlo?

Zar sve je prošlo? I da nikad se ne vrati?
Zar od sveg neće ostat ni najmanji trag?
I vrijeme što ga ote, neće l´ opet dati
čas taj tako drag?

O vječnosti, o prošlosti, gdje vaša tama
sad skriva naše dane, recite mi bar!
I hoćete li ikad zanos vratit nama,
taj oteti dar?

O jezero, o spilje, mračna šumo, stijene,
vas vrijeme štedjet i pomladit ima moć!
O prirodo sačuvaj barem uspomene
na tu divnu noć!

Pa bilo to u tvome miru ili buri,
o jezero, u humku kao stijena plast,
u tamnoj vodi tvojoj gdje borovi suri
gledaju tvoj rast!

Pa bilo to u lahoru il treperenju lista,
u šumu vode što ga žal udvaja tvoj.
U zvijezdi srebrnoj što na tvom valu blista
i sjaj motri svoj!

I neka povjetarac, trska što se njiše,
i zrak tvoj ugodan ko mirisava so,
nek progovori sve što čuje, vidi, diše:
"Ljubav bješe to!"

Ti samo budi dovoljno daleko

Ti samo budi dovoljno daleko
Za mene postoji drugi neko
Čije će riječi manje da bole
Čije će ruke lijepše da vole

Ti samo budi tamna sjena
Za mene stižu lijepša vremena
Ulice nove, nova lica
I vedro nebo, prepuno ptica

Ti samo budi u srcu trag
Još će mi neko biti drag
Još ću sa nekim pronaći sreću
Nikad te više voljeti neću

Nekom ćeš biti dobra žena
Odana, vjerna i poštena
Sve nek ti bude drugi neko
Ti samo budi dovoljno daleko

‹›