Slomljen čovjek ili drugi čovjek

Pisala sam jednom o starijem i tada oženjenom kolegi koji mi je kroz nekoliko mjeseci "druženja" otvorio neka nova vrata sexualnosti, pomogao mi, ili me naveo, da iskušam neke tada nevjerojatne tokove strasti i emocija, te neke osebujne kontrapukte boli, zadovoljstva i šokantnih iznenađenja, smiješane u opijajući koktel. Pogurao me, uljuljkanu u iluziju kako sam sve vidjela i manje-više sve doživjela, na vjetrometinu drugačije stvarnosti i sigurno posve novih doživljaja i mogućnosti.
Veliko iskustvo, urođeni šarm, impresivan intelekt i puno volje. Formula koja me doista slomila, koji puta i doslovno. Formula koja je iz mene uspjela izvući neke najskrivenije maštarije, one za koje bih prije njega mrtva-hladna stavila ruku u vatru, kako ih nikada i nisakim neću podijeliti. Kamoli još nadograđivati, a pogotovo oživotvoriti.
Poput nekih uzbuđenja oko ideje s više muškaraca, koja me pomalo golicala i znala stvarati u mom mozgu zanimljive sličice s neokolicinom njih oko velikog okruglog stola i samnom ispod njega, a poslije jedne knjige. Mada mi je na racionalnom nivou uvijek bila strana. Izvukavši to iz mene, donekle simbolički, donekle, kada se malo prisjetim, i ne baš samo simbolički, jednim crnim, od najfinije kože ispletenim trokrakim bičem, čija mekoća je znala tako vruće zavarati , kada bi postao jako "nezadovoljan" mnome ili mojim odgovorima, postavio me idući puta na koljena, zavezanih očiju i ruku zavezanih na leđima, s glavom u svome krilu i jedinim mogućim čvrstim osloncem u ustima. Tada je meko rekao kako će mi sada ispuniti maštariju koju sam mu ispričala, te pustio majstorski pripremljenu snimku ulaska nekoga kroz vrata iza mene, te nepoznat, dubok, hrapav, glas kako se divi mojoj naprčenoj goloj guzi, te "prijeti" što bi mi sve bilo zgodno učiniti. Zatim se s njim upustio u vrlo dobro izvježbanu konverzaciju oko detalja koji me čekaju, te mu ponudio da se posluži čime god od napadno i idealno izloženog prvo želi!!! Sve vrijeme me nepokolebljivo pridržavajući punih usta kako ne bih mogla prosvjedovati. Drugačije, ako ste ikada iskusili takvo vezanje na koljenima, jasno vam je, i nije moguće reagirati..... Lom toliko različitih refleksija u istoj točci i trenutku nikada nisam iskusila, toliko kontradiktornih poriva i reakcija, misli, pobuna, prepuštanja i pitanja, tjelesnih reakcija i osjećaja, pobune i nekog zaraznog uzbuđenja prepuštanjem, istovremeno.
No, na koncu je teško pogriješio, kako već muškarci nekritički znaju griješiti, postao je posesivan i pokušao me vezati na prevaru. Ispričao je sam sve ženi, odselio se i zaprosio me. Poslije prvog zaprepaštenja sam naravno jasno odbila. Imam divnog oca, još jedan doma mi nikako ne treba. Poslije nešto natezanja, poluucjena, pa i cmizdrenja na kraju, odselio je u drugi grad i postao za mene zatvorena knjiga. Posebna, ali pročitana.
I onda je neki dan banuo na posao, poslijepodne, u dežurtstvo, nenajavljen, naravno. S planom. Novim planom! Opet uzdignutih ramena, dotjeran, zgodan i samouvjeren. Makar naizgled. Ali dovoljno da mu mlada sestra, kao omađijana i bez problema dopusti čekati me u liječničkoj sobi. Što je presedan koji još nisam vidjela. Još dok sam procesuirala neizgovoreno pitanje što on ovdje radi, bez riječi i s najslađim smješkom se gipko podigao i krenuo mi u zagrljaj. Stegao me snažno i toplo. Tu je trebao stati. Ako je htio zadržati i najmanju šansu. Koju doduše nije imao. Umjesto toga mi je vrlo odlučno pokušao uvaliti jezik i premjestio mi ruke na guzu. Blago rečeno. Kao da ne postoje skoro tri godine između zadnji puta kada je to učinio i sadašnjosti. Jedva sam prozborila ime Svevišnjeg gurajući ga od sebe. Iskreno zapanjena!
Kao da sam okrenula skriveni prekidač, ili mu izvadila bateriju. Bljesak u očima je ugasnuo, ramena su se spustila, ruke pale uz tijelo.
I prešao je na plan B. Svijet mu se urušio, ne spava zbog mene, rastresen je na poslu, posvađao se s djecom, sve je šuplje. Ne vidi više svhe, svašta pomišlja. Pa me moli za samo malo pažnje, koji razgovor, večeru ili što slično. Bez obveza, više kao lijek da preživi.
Užas, dobro zna da prezirem muške krpe, da time samo potvrđuje davno odlučeno. Da me se potrudio bar malo upoznati znao bi da mu je samo prvi pokušaj imao taj jedini promil šanse, bio bar na tragu čega već, a da sve dalje izaziva samo gadljivost. Nevjerojatno je da čovjek koji me neko vrijeme tako uspješno opčinjavao i zaokupljao sve kutke moga uma, nikada nije shvatio kako nikada nisam poželjela još jednu ženu, a posebno ženu-žrtvu, u postelji?!?
Zašto se neki muškarci, pa i poneka žena, ne uspiju zaustaviti na granici dostojanstva, samopoštovanja, makar onda kada ih praktične životne tegobe ne tjeraju da gaze po sebi???! Kako je moguće realno očekivati da ćeš nekoga dobiti, vratiti, ili kako već, puzanjem, ponižavanjem i prikazivanjem sebe beznačajnom, nekarakternom i neprivlačnom krpom?? Kako je uopće moguća takva transformacija, što je ovdje uopće bila istina, što je samo poza?
Zbilja je imao magiju, natjerao bi me da istinski zadrhtim i uspaničim se, kada bih zaboravila samo svući gaćice prije njegova dolaska, kako je zahtijevao, ili kada bih ga se time koji puta prkosno usudila izazivati, a sada uopće nema pojma, lupeta, cmizdri i moli. Pa kakv je to um, koji uopće može smisliti da To MOLI od žene??!