15
subota
lipanj
2013
Slomljen čovjek ili drugi čovjek
Pisala sam jednom o starijem i tada oženjenom kolegi koji mi je kroz nekoliko mjeseci "druženja" otvorio neka nova vrata sexualnosti, pomogao mi, ili me naveo, da iskušam neke tada nevjerojatne tokove strasti i emocija, te neke osebujne kontrapukte boli, zadovoljstva i šokantnih iznenađenja, smiješane u opijajući koktel. Pogurao me, uljuljkanu u iluziju kako sam sve vidjela i manje-više sve doživjela, na vjetrometinu drugačije stvarnosti i sigurno posve novih doživljaja i mogućnosti.
Veliko iskustvo, urođeni šarm, impresivan intelekt i puno volje. Formula koja me doista slomila, koji puta i doslovno. Formula koja je iz mene uspjela izvući neke najskrivenije maštarije, one za koje bih prije njega mrtva-hladna stavila ruku u vatru, kako ih nikada i nisakim neću podijeliti. Kamoli još nadograđivati, a pogotovo oživotvoriti.
Poput nekih uzbuđenja oko ideje s više muškaraca, koja me pomalo golicala i znala stvarati u mom mozgu zanimljive sličice s neokolicinom njih oko velikog okruglog stola i samnom ispod njega, a poslije jedne knjige. Mada mi je na racionalnom nivou uvijek bila strana. Izvukavši to iz mene, donekle simbolički, donekle, kada se malo prisjetim, i ne baš samo simbolički, jednim crnim, od najfinije kože ispletenim trokrakim bičem, čija mekoća je znala tako vruće zavarati , kada bi postao jako "nezadovoljan" mnome ili mojim odgovorima, postavio me idući puta na koljena, zavezanih očiju i ruku zavezanih na leđima, s glavom u svome krilu i jedinim mogućim čvrstim osloncem u ustima. Tada je meko rekao kako će mi sada ispuniti maštariju koju sam mu ispričala, te pustio majstorski pripremljenu snimku ulaska nekoga kroz vrata iza mene, te nepoznat, dubok, hrapav, glas kako se divi mojoj naprčenoj goloj guzi, te "prijeti" što bi mi sve bilo zgodno učiniti. Zatim se s njim upustio u vrlo dobro izvježbanu konverzaciju oko detalja koji me čekaju, te mu ponudio da se posluži čime god od napadno i idealno izloženog prvo želi!!! Sve vrijeme me nepokolebljivo pridržavajući punih usta kako ne bih mogla prosvjedovati. Drugačije, ako ste ikada iskusili takvo vezanje na koljenima, jasno vam je, i nije moguće reagirati..... Lom toliko različitih refleksija u istoj točci i trenutku nikada nisam iskusila, toliko kontradiktornih poriva i reakcija, misli, pobuna, prepuštanja i pitanja, tjelesnih reakcija i osjećaja, pobune i nekog zaraznog uzbuđenja prepuštanjem, istovremeno.
No, na koncu je teško pogriješio, kako već muškarci nekritički znaju griješiti, postao je posesivan i pokušao me vezati na prevaru. Ispričao je sam sve ženi, odselio se i zaprosio me. Poslije prvog zaprepaštenja sam naravno jasno odbila. Imam divnog oca, još jedan doma mi nikako ne treba. Poslije nešto natezanja, poluucjena, pa i cmizdrenja na kraju, odselio je u drugi grad i postao za mene zatvorena knjiga. Posebna, ali pročitana.
I onda je neki dan banuo na posao, poslijepodne, u dežurtstvo, nenajavljen, naravno. S planom. Novim planom! Opet uzdignutih ramena, dotjeran, zgodan i samouvjeren. Makar naizgled. Ali dovoljno da mu mlada sestra, kao omađijana i bez problema dopusti čekati me u liječničkoj sobi. Što je presedan koji još nisam vidjela. Još dok sam procesuirala neizgovoreno pitanje što on ovdje radi, bez riječi i s najslađim smješkom se gipko podigao i krenuo mi u zagrljaj. Stegao me snažno i toplo. Tu je trebao stati. Ako je htio zadržati i najmanju šansu. Koju doduše nije imao. Umjesto toga mi je vrlo odlučno pokušao uvaliti jezik i premjestio mi ruke na guzu. Blago rečeno. Kao da ne postoje skoro tri godine između zadnji puta kada je to učinio i sadašnjosti. Jedva sam prozborila ime Svevišnjeg gurajući ga od sebe. Iskreno zapanjena!
Kao da sam okrenula skriveni prekidač, ili mu izvadila bateriju. Bljesak u očima je ugasnuo, ramena su se spustila, ruke pale uz tijelo.
I prešao je na plan B. Svijet mu se urušio, ne spava zbog mene, rastresen je na poslu, posvađao se s djecom, sve je šuplje. Ne vidi više svhe, svašta pomišlja. Pa me moli za samo malo pažnje, koji razgovor, večeru ili što slično. Bez obveza, više kao lijek da preživi.
Užas, dobro zna da prezirem muške krpe, da time samo potvrđuje davno odlučeno. Da me se potrudio bar malo upoznati znao bi da mu je samo prvi pokušaj imao taj jedini promil šanse, bio bar na tragu čega već, a da sve dalje izaziva samo gadljivost. Nevjerojatno je da čovjek koji me neko vrijeme tako uspješno opčinjavao i zaokupljao sve kutke moga uma, nikada nije shvatio kako nikada nisam poželjela još jednu ženu, a posebno ženu-žrtvu, u postelji?!?
Zašto se neki muškarci, pa i poneka žena, ne uspiju zaustaviti na granici dostojanstva, samopoštovanja, makar onda kada ih praktične životne tegobe ne tjeraju da gaze po sebi???! Kako je moguće realno očekivati da ćeš nekoga dobiti, vratiti, ili kako već, puzanjem, ponižavanjem i prikazivanjem sebe beznačajnom, nekarakternom i neprivlačnom krpom?? Kako je uopće moguća takva transformacija, što je ovdje uopće bila istina, što je samo poza?
Zbilja je imao magiju, natjerao bi me da istinski zadrhtim i uspaničim se, kada bih zaboravila samo svući gaćice prije njegova dolaska, kako je zahtijevao, ili kada bih ga se time koji puta prkosno usudila izazivati, a sada uopće nema pojma, lupeta, cmizdri i moli. Pa kakv je to um, koji uopće može smisliti da To MOLI od žene??!
komentiraj (52) * ispiši * #
05
srijeda
lipanj
2013
Uznemirujući plavi dečko
Profesor me poveo u drugu ustanovu, gdje s vremena na vrijeme pomažemo, pokušavamo to, bolje rečeno. Nepristrana procjena, drugo mišljenje.
Ljudi koji su prešli dvije granice, u svojoj glavi i sa svojim rukama, ljudi koji su učinili zlo, neki nezamislivo zlo. Dio njih, naravno, manipulira nedokazivim ili rubnim, dio njih su pravi bolesnici, nesporno, dio pak spada u sivu, nedefiniranu, zonu. Posve začudnu, skoro nedirnutu. Da nije jezivih posljedica smjela bih reći, najzanimljiviju zonu priče o dosezima, mogućnostima i kvarovima u procesima mišljenja, zaključivanja i uopće definiranja Čovjeka kao misaonog bića.
Mlad plavi dečko, tek pred koju godinu izišao iz teen dobi, posve nedvojbeno iznimne darovitosti za prirodne znanosti, gotovo sablasno inteligentan i logičan, brzine razmišljanja koja lako frustrira ako se pažljivo ne pripremimo. Neobiča i rijetka ljepota skoro ženske provenijencije u kombinaciji s atletski oblikovanim tijelom, ili možda namjerno tako izgrađenim kao protuteža blagom, svilenkastom licu i glasu.
Profesor ili vješto iskustvom prikriva iznenađenost, ili se možda doista količina znanja stečenog s desetljećima može mirno nositi s baš svime doživljenim. Mislim da ipak nije sasvim miran, dok ga doista zanima i moje mišljenje, drugačiji kut gledanja, pa i stoga što namjerava da ovdje dolazimo više puta.
Sasvim jasnom namjerom, planirano, je ubio oca zlostavljača svoje djevojke, a onda u trenutku odlučio presuditi i majci koja je to dopuštala godinama i nad obje svoje kćeri.
Vrlo logično nam je objasnio da je to bio jedini izlaz, obzirom da mu je djevojka jako patila, kako radi svoje povijesti, iz koje je doduše već pobjegla, tako i zbog mlađe sestre kod koje se povijest ponavljala. Razložio je u petnaestak minuta sve svoje opcije za rješenje, od uobičajenih, sistemom, do nekih drugih, egzotičnih, ali u okviru relativno dopuštenih. I pokazao kako najvjerojatnije niti jedna ne bi funkcionirala, jer je otac bio perfidni monstrum, ne samo sexualni predator. Koji je volio mučiti svoje žene svim spektrom mogućnosti i još vrlo dosjetljiv i uporan u tome, pravi sadist sa stavom da ima na raspolaganju sve vrijeme ovoga svijeta.. A pri tome im prijetio kako će one sasvim sigurno prije u grob nego on u zatvor, pokušaju li išta.
Nasmiješio se i na činjenicu kako ga je djevojka odmah ostavila, zgrožena njegovim činom, te mirno konstatirao kako je to sasvim očekivano, definirao nam Švedski sindrom i inačice, te rekao da to nije učinio radi sebe, nego radi njezina dobra i ponajviše jer se naprosto moralo učiniti. A njezino dobro uključuje i da bude što dalje od ubojice svojih roditelja s jedne strane i vjerojatnog zatvorenika na ovaj ili onaj način, do kraja života, s druge strane..
Napomenuo je i da se uopće pred nama ne brani, ali se bolje zabavlja nego s "domaćim" osobljem, pa možemo pitati koliko hoćemo. Pretežno jer mu je dosadno. Čak je napomenuo i da bi mu bilo bolje u zatvoru jer nije siguran hoće li mu u ustanovi omogućiti da završi fakultet i doktorira s nekim tezama u matematici, a na kojima radi već više godina.
Jedino i moram priznati jezovito logično objašnjenje za motiv mu je svaki puta iznova bilo da postoje stvari koje čovjek naprosto mora učiniti, ako ima nesreću da se nađe u nekim situacijama. Uz usporedbu kako morate ubiti i u ratu, čak i ljude koji to ničim nisu zaslužili, ali su se ljudi u tom slučaju usaglasili da je to dopušteno ili čak poželjno, a u slučajevima poput njegovih nije tako. Dopušta i da je možda za suprugu odlučio krivo i naprečac, ali s istim sablasnim, blagim, smješkom konstatira kako se u tom trenutku učinilo sasvim opravdano završiti strašnu priču pod isti račun. Za istu cijenu, koje je bio sasvim svjestan.
Pitam se na kraju je li on zločinac, bolesnik, žrtva, ili heroj? Naime, intimno sam suglasna da je njegovu žrtvu trebalo zaustaviti na svaki način. Čak i da je zaslužio umrijeti nasilno. Znam i da je društvo slabo efikasno oko toga, odnosno da bi mu kćeri sigurno dodatno patile, pa možda i doista stradale, prije nekog efikasnog sistemskog rješenja.
A ipak se svim svojim bićem bunim protiv mogućnosti da ljudi počnu uređivati svoje odnose i razmirice nasilno, po svom nahođenju i svojim osobnim moralnim procjenama. Voljela bih stoga da je on ipak bolestan čovjek, iznimka, da je svakako posve u krivu, bez obzira na osjećaj simpatije i suosjećanja koji je izazvao u meni. Da svakoga od nas, koji se volimo nazvati Čovjekom, neophodno čini i definira još mnogo toga osim hladnog, kolikogod učinkovitog i nadmoćnog razuma.
komentiraj (32) * ispiši * #
