it could happen to you

petak, 31.03.2006.

Wasted Life

U zadnje vrijeme dosta razmišljam o svemu. Čak što više, mislim da možda previše razmišljam. No znam da ima dosta toga što moram razriješiti sama sa sobom prije nego što donesem bilo kakvu odluku u svom životu (važnu odluku). Ovo ljeto će biti 8 godina kako sam otišla za Ameriku. 8 godina je puno vremena. Dosta sam toga mogla postići, no nisam. Istina, dogodilo se nekoliko nepredviđenih stvari, no ipak sam mogla nešto učiniti za ovo vrijeme provedeno ovdje.
I gle me gdje sam sada?! 26 mi je godina, 27 evo na pragu, a ja još ni diplomu nemam. Radim dva posla, po 16 sati svaki dan, ubijam se radeći, a na kraju dana nemam ništa za pokazati. Ajd da je to barem nešto što volim raditi, ali nije. I onda se pitam, gdje li sam ja potrošila svoje godine? Uskoro će 30, htjela ja to priznati ili ne, sve sam bliže tome. Moje prijateljice kod kuće su ili u ozbiljnoj vezi koja vodi k braku, ili već udate, imaju djecu, obitelj, stanove, posao, život... A ja? ja kao da počinjem sve iz početka.
Čak i sestra moja kreće na faks ove godine a ja još nisam svoj završila. A skoro sam 9 godina starija od nje!!! Što li ja to radim?
Moram biti iskrena, odlazak u Ameriku mi je uvijek bio san, no sada sve nekako mislim da mi je odluka da ostanem nakon one prve godine bila najgora odluka koju sam ikada u životu donijela. Mama mi kaže nek se upitam kakav bi mi život bio da sam ostala. Da li bih našla posao? Da li bih završila faks? Da li bih imala dečka? Da li bih bila sretna? Rekla mi je da se to upitam. No kad sam vidjela odgovore na ta pitanja, shvatila sam da mi život ne bi bio ništa pretjerano drugačiji nego što mi je sada. Sa jednom velikom razlikom. Ovdje sam sama. Ovdje sam usamljena...
U posljednjih 7 godina bila sam više puta kod doktora nego što sam bila u 19 godina provedenih u Osijeku? Razvila sam alergije koje do sada nikad nisam imala, koža mi je uništena, tlak mi je visok, imam problema sa kičmom i moram kod kiropraktičara ići 3 puta tjedno, jedem manje i zdravije nego što sam ikad jela u Osijeku a svejedno se debljam... Što li ja to sebi radim?
Doista imam osjećaj da mi je proteklih 7 godina potrošeno uzalud. I to nikada neću moći vratiti.
No sada barem imam snage da učinim nešto po tom pitanju!!!!

- 20:47 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 30.03.2006.

Jednom kad noc

Jednom kad noc ukrade nebu
sve sto si voljela na njemu
bit ce ti zao, bit ce ti zao sto nisam tu
ruke pamte samo ljubav najbolju.

Jednom kad usne ne budu htjele
u strancu utjehu traziti
suze ce srcu sapnuti da je pogrijesilo
jer nije ostalo tamo gdje jedino voljelo

kad tuga jednom na vrata dodje
a samoca zaboli
hoces li moci ime moje sa usana svojih skloniti

bili smo jednom najbolji
o nama su price pricali
i sad kad se sjetis htjela bi vrijeme vratiti
poslije mene su ti ladje slomile bure i vjetrovi

- 05:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Prva ljubav

Kako ono Balasevic kaze, "Prva je ljubav dosla tiho, nezvana sama. Za sva vremena skrila se tu negdje duboko u nama..."

Pitam se cesto da li on ikada pomisli na mene. Jesam li ja u mislima njegovim barem jednu desetinu koliko je on u mojim? Da li ga nesto na mene podsjeti, na vrijeme koje smo proveli skupa? Da li se ikada pita sta bi bilo da su neke stvari zavrsile drugacije? Da li mu ikada nedostajem, ili sam ja samo ona neka cura sa kojom je davno bio? Voli li me jos uopce, barem malo? Da li me je ikada volio....
Ja o njemu razmisljam cesto. On je razlog zasto sam sretna, zasto sam tuzna, zasto sam pobjegla, zasto placem, zasto se smijem... On je razlog svemu. Svemu u zivotu sto me definira i zasto sam ovakva kakva sam. On je kao droga za koju znam da je losa za mene a vapim da ju uzmem. On je razlog zasto se nitko koga upoznam ne moze mjeriti sa mojim standardima, jer, moj je jedini standard on. On je razlog zasto nakon njega nisam imala uspjesnu vezu. A onda opet, sama sam si za to kriva.
Znam svaku boru na njegovom licu, svaki oziljak koji ima, svaku slomljenu kost, svaku glupost koju je ikada napravio, svaki njegov strah.... Njegov hod mogu nadaleko prepoznati. Kad zatvorim oci osjetim njegov pogled, njegov prodorni pogled zbog kojeg ga nikad dugo u oci nisam mogla gledati. Kad zatvorim oci, vidim njega i sve lijepo, pa cak i sve ono ruzno sto smo zajedno prosli. I zelim to ponovno...
Znam da zivim u masti, znam da zivim u pustim zeljama, ali jednostavno u svom srcu i mislima znam da ja jednostavno nisam potpuna i nisam sretna ako nisam uz njega. To sam znala od prvog dana kad sam ga vidjela prije puno, puno, puno godina. Necu sada previse ulaziti u detalje o tome, no znala sam, po prvi put, kad sam ga vidjela u dvorani kako sjedi, znacenje izreke "ljubav na prvi pogled".
No on je za mene bio samo zelja, san koji se nikada nece ispuniti. On je bio nesto nedokucivo. Sve do zimskog putovanja sa prijateljima gdje je, iznenada i on bio. I tu je pocela velika ljubavna tragedija koja za mene traje, evo cak i deset godina kasnije. Imali smo svojih uspona i padova, imali smo svojih lijepih i romanticnih trenutaka, i nikad, bas nikad mi nije bilo jasno, zasto je to sve morao promijeniti. No desilo se sto se desilo, to se ne moze sada promijeniti. Ja samo znam da to doista nikad nisam prebolila. I nakon nekoliko godina pokusali smo ponovno, al to jednostavno nije bilo isto. Ja sam zivjela u uvjerenju da ako sam uvijek tu, ako sam uvijek uz njega da ce on uvidjeti moju ljubav i ono sto smo dijelili zajedno i da cemo ponovno moci biti sretni. No to se nikada nije dogodilo. Ja sam sada evo u dalekoj Americi vec skoro 7 godina, puno toga se dogodilo. Udala sam se, razvela sam se, imala sam veza, imala sam lijepih trenutaka, imala sam teskih trenutaka, no u meni je i dalje san da cemo mi na kraju biti skupa. Ja uvijek o nama mislim kao o onoj prici iz americkih filmova gdje srednjoskolska ljubav ozivi pa cak i nakon tako dugo vremena.
No to su moje misli, to su moje zelje i osjecaji. Ja ne znam sta on misli, sta on osjeca. Tko zna, mozda on na mene misli samo kao na ljubav iz srednjoskolskih klupa. Ja samo znam da svako jutro kad se probudim ja Boga molim da ne cujem vijest da se ozenio jer znam da ce mi to srce slomiti kao nista do sada.
Davno su meni moje prijateljice rekle da ja sama sebi ovo radim, da samu sebe namjerno patim. Da ja njega u biti i ne volim, vec da mi je lakse drzati se neceg nestvarnog nego otvoriti svoje osjecaje ponovno prema svijetu i drugima koji zasluzuju da budu u mom zivotu. No ja imam pitanje, zar bih ja dosita samu sebe deset godina mucila, ako osjecaji koje ja imam nisu stvarni?
Da li je doista istina ono sto je meni tata jednom rekao? Rekao je da sam ja kao i on, da se ja zaljubim samo jednom, al volim vjecno...
Ono ceg je mene najvise strah je to da ja necu nikada naci nikoga tko ce moci njega maknuti sa pocasnog mjesta koje ima u svakom kutu mog srca mojih misli, i da nikada necu biti sretna...
To je ono ceg se najvise uzasavam. da ako nisam s njim, da srecu jednostavno necu naci.

- 05:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 22.03.2006.

Moja Sestra

Dijeli nas gotovo 9 godina. Jedno vrijeme ju nisam mogla podnijeti. A sad mi je skoro najbolja prijateljica s kojom mogu o svemu pricati. Iako nisam uz nju, u mislima mi je svaki dan. I ona je razlog zasto u zivotu donosim neke odluke.
A sjecam se kao da je jucer bilo kad smo tata i ja u bolnicu isli nju i mamu pokupiti. Jos dok se nije rodila, mama i tata su se raspravljali oko toga kao ce se zvati. Nas tata, tradicionalan kakav je bio je rekao da ako bude decko da ce se zvati Ivan. No mama to nije htjela ni cuti. Rekla je da bez obzira bilo musko ili zensko dijete, zvat ce se Vanja. Sjecam se da su se oko toga bili raspravljali do samog rodjenja. Vanjin krsteni kum, a tatin najbolji prijatelj bio je rekao (taman se Vanja bila rodila), da je mama u bolnici sigurno zamijenila bebe samo da se sin ne bi zvao Ivan. Naravno, ja sam to cula, i djetetu od 9 godina ne moras govoriti jel to istina ili ne, ja sam vjerovala da jeste. Kad smo tata i ja otisli bili mami i Vanji u posjetu, mama me pitala da li hocu da je drzim no ja sam rekla da necu jer to nije moja sestra. I tako sam neko vrijeme govorila cak i kad je iz bolnice dosla, da to nije moja sestra. Nisam je htjela ni pogledati. Mama i tata su mislili da je to sigurno ljubomora zbog nove bebe u kuci, no jedini clan nase obitelji koji je bio ljubomoran na novu prinovu je bila nasa pudlica Pola. Ona Vanju nije mogla ni smisliti.
Konacno nakon nekog vremena mama i tata su sjeli samnom da razgovaraju oko toga da iako imaju bebu u kuci oni mene jednako vole i da ce se uvijek brinuti o meni i tako te gluposti. Ja sam onda briznula u plac i pocela vikati da to nije moja sestra da ja hocu mog brata. Mama ai tata su bili totalno zbunjeni i kad sam im ja rekla sta sam cula i da to kum ne bi rekao da nije istina, oni su shvatili da jedino kako me mogu uvjeriti da je to moja sestra je da mi kum kaze kako se on samo salio.
I onda kad sam shvatila da to jeste moja sestra, onda sam se promijenila prema njoj i naprosto ju obozavala dok nije napunila neke tri godine. Onda mi je pocela ici na zivce. I tako je bilo tamo negdje dok joj nije bilo 10 godina.
No sada su stvari drugacije... Sada pricamo o svemu, sada je ta veza jaca samo od krvi koja nas povezuje. Znam da u njoj imam vjecno prijateljstvo i nema toga sto za nju ne bih napravila.
Cudno je kako je 9 godina razlike nekad izgledalo kao nesto sto nikad necemo premostiti, a sada mozemo zajedno izaci van da ni ne brinemo o tome. Ljudi nam kazu kako licimo, i iako obje u isti tren kazemo da to nije istina, ponosna sam na to sto kad gledam nase slike doista vidim slicnosti. Ponosna sam na nju, iako ponekad radi gluposti. No, tko sam ja da joj ista sudim. Sva sreca pa je bila mala kad sam ja bila u njenim godinama :)
Bome ni ja nisam svetica bila.
Vanja uskoro puni 18 godina. Vise zvanicno nece biti dijete vec odrasla osoba. Uzasavam se toga. U mojim ocima ona je jos uvijek malo dijete koje sam ja u kolicima gurala po Sjenjaku...

- 18:18 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.03.2006.

OUT OF THE DARKNESS

Sjela ja u subotu ujutro ispred zgrade da popijem kavu i uživam malo u lijepom vremenu koje mi je itekako bilo potrebno. Kupila na benziskoj postaji pored zgrade rano izdanje nedjeljnjog Washington Posta, rekoh, da malo vidi šta se u svijetu događa (koliko se o tome može saznati iz Washington Posta). Na naslovnoj stranici slike bake u nekom malom selu u Rumuniji, i veliki naslov koji kaže Out of the Darkness.
Da nisam iz tih naših krajeva, i da ne razumijem što hoće reći, sigurno bih se zgražala dok bih čitala kako nas opisuju. U glavi imam sliku malog sela, sa nekom birtijom bez truje, bez grijanja. Svi onako sjede ubundani na prljavim klupama, neobrijani, prljavi, piju i pričaju o Rumunjskom ulasku u Europsku Uniju. Bože kakvog li prizora! No znam da nije tako...
Pišu oni tako o tradicijama koje će se morati prekinuti kad Rumunji uđu u Europu. Prvo što mi pada na pamet je: "Bože moj, pa zar će Rumunjska prije nas ući u Europsku Uniju. Jel nije dovoljno što nas stavljaju na rank razvijenosti sa Albanijom? Što li smo to uradili?"
I dok čitam tako o nadama starih Rumunja koji misle da će im ulazak u Europsku uniju okončati sve probleme koje su do sada imali, pitam se, što li će se sa nama desiti. Koliko smo mi spremni žrtvovati za takvu jednu uniju? Nekoliko stvari meni nije jasno i nadam se da će postojati netko tko će mi dati pravi odgovor. Toliko dugo smo pričali o samostalnosti, ranih devedesetih smo zagovarali tisućljetni san o nezavisnosti i kako smo sada blizu ostvarenju tog sna. Toliki su ljudi ostali bez domova, bez očeva, majki, braće, sestara... Toliki su se žrtvovali da taj san postane javnost, i evo nas sada, jurimo ka drugoj federaciji jel mislimo da će nam biti bolje. Zašto smo zagovarali nezavisnost ako sada ne želimo stajati sami?
Zar nam doista treba netko ponovno govoriti sta smijemo izvoziti, sta moramo uvoziti, kakve su norme Europe po kojima se moramo mjeriti. Tko ce bakama koje subotom prodaju sir i vrhnje na trznici objasniti da vise to ne mogu raditi jer po novim normama Europe to nije moguce? Od cega ce oni zivjeti. Ne brinem se ja za ljude koji zive u gradu, pogotovo za Zagreb. Oni ce se itekako snaci. No sto ce biti sa nasim slavonskim selima i ljudima koji zive od toga da prodaju domace kobasice, domaca jaja, sir, vrhnje i sve ostalo kako bi mogli nahraniti svoju obitelj? Kako ce Europska Unija njima pomoci?
Joj sto me sve ovo ljuti! Evo bas gledam sada mapu Europe i zemalja clanica Europske Unije. Kaze prijatelj: "Pa eto vidis nisu ni Svicarska, ni Finska ili Danska (jedna od njih) clanovi Europe". To je istina, ali oni nisu clanovi Europske Unije izborom. Oni da sutra zele pristupiti oni ne bi morali prolaziti pola toga sto mi moramo.
Govorili su nam da prvo moramo Gotovinu isporuciti. Dok on nije u Haagu nema nista od Europe. Eno ga mjesecima sad vec sjedi u Haagu, dodje nama Europska komisija i kaze ne mozemo jos dok ne sredimo pravosudje. I mi sad odmah skok pa smijenjujemo suce, smijenjujemo sve sto se da maknuti i pitamo Europu :"sta je slijedece na redu". I tako cemo opet, i opet, i opet...
Zasto nismo dovoljni sami sebi? Sta to nama Europa toliko dobrog nudi?
Eto citam negdje prije clanak u novinama koji glasi "French fear Polish Plumber". U biti pisu o tome kako su se Francuzi pobunili da ulazak bivsih komunistickih zemalja u Europsku uniju smanjuje radna mjesta u Francuskoj i sad traze da im se ogranici radno poslovanje po Europskoj Uniji. Cekaj malo! Ako je jedna od privilegija zivota u Europskoj Uniji to sto mozes otici iz jedne zemlje u drugu i raditi bez da ti treba radna dozvola, odakle im onda pravo da tako nesto traze. Sigurna sam da se ne bune ako Francuzi zele negdje dalje otici raditi. Al pustit nekog da dodje u Francusku raditi, e to bas sad i ne moze.
Sta mi to sebi radimo?! I da li je uopce vrijedno sve te zrtve?!

- 21:41 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 07.03.2006.

Nakon svih ovih godina

Tebi je lako jer ti imaš mene. A šta sam za to dobio?
Na kraju ćeš me ostaviti. E to bi i blesav vidio.
Poneka ljubav možda vrijedi bola. Moja i tvoja više ne.
Jer ti si samo trag u pijesku, gorka brazda koja nestane.

Danas otvaram oči nakon svih ovih godina.
Niti ja voljeh tebe, nit si ti mene voljela.
Samo stara navika je ostala.

Poneka ljubav možda vrijedi bola. Moja i tvoja više ne.
Jer ti si samo trag u pijesku. Gorka braza koja nestane.

Danas otvaram oči nakon svih ovih godina.
Niti ja voljeh tebe, nit si ti mene voljela.
Samo stara navika je ostala.
- Bijelo Dugme

Pričam sa sestrom jučer i kaže mi ona kako priprema veliki party za svoj osamnaesti rođendan. No kaže neće puštati narodnjake. Kaže pun je grad kafića i klubova koji isključivo i samo narodnjake puštaju. Ona je odlučila da će za svoj rođendan puštati glazbu koja se danas često naziva Ex-Yu glazba. I svi znamo šta je to. To je Bijelo Dugme, Prljavo Kazalište, Novi Fosili, Magazin, Merlin, Đorđe Balašević... da ne nabrajam dalje. I koliko god se neki uvijek protivili toj glazbi, čak neke od njih i mrzili, svi znamo skoro sve pjesme, bilo da smo odrasli uz tu glazbu kao naši roditelji, slušali je u našim mlađim danima, ili čak nove generacije sada. Svi znamo Đurđevdan, Priču o Vasi Ladačkom i kad se koja popije, svi znamo riječi i pjevamo Ej Moj Saša ili Sve bi seke ljubile mornare.
Kada je Balašević imao koncert, svi koji su bili prisutni, oni od 60, oni od 30, pa čak i oni od 16, 17 ili 18 godina pjevali su zajedno s njim Ne Lomite mi Bagrenje. To sada više nije stvar ni koji je bend iz koje zemlje, to su sada već klasici. Kao što godinama nakon danas mnogi se nećesjećati popularnih današnjih pjesama kao što ih pjeve 50 Cent, Britney Spears ili tako neki danas popularni pjevači, ali će svi znati pjesme Elvisa Presleya, Rolling Stonesa, The Beattles i ostalih izvođača koji su tijekom 60tih i 70tih stvorili klasike.
Tko zna, možda su onda hitovi ex-Yu danas doista naši klasici...

- 14:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>