Dijeli nas gotovo 9 godina. Jedno vrijeme ju nisam mogla podnijeti. A sad mi je skoro najbolja prijateljica s kojom mogu o svemu pricati. Iako nisam uz nju, u mislima mi je svaki dan. I ona je razlog zasto u zivotu donosim neke odluke.
A sjecam se kao da je jucer bilo kad smo tata i ja u bolnicu isli nju i mamu pokupiti. Jos dok se nije rodila, mama i tata su se raspravljali oko toga kao ce se zvati. Nas tata, tradicionalan kakav je bio je rekao da ako bude decko da ce se zvati Ivan. No mama to nije htjela ni cuti. Rekla je da bez obzira bilo musko ili zensko dijete, zvat ce se Vanja. Sjecam se da su se oko toga bili raspravljali do samog rodjenja. Vanjin krsteni kum, a tatin najbolji prijatelj bio je rekao (taman se Vanja bila rodila), da je mama u bolnici sigurno zamijenila bebe samo da se sin ne bi zvao Ivan. Naravno, ja sam to cula, i djetetu od 9 godina ne moras govoriti jel to istina ili ne, ja sam vjerovala da jeste. Kad smo tata i ja otisli bili mami i Vanji u posjetu, mama me pitala da li hocu da je drzim no ja sam rekla da necu jer to nije moja sestra. I tako sam neko vrijeme govorila cak i kad je iz bolnice dosla, da to nije moja sestra. Nisam je htjela ni pogledati. Mama i tata su mislili da je to sigurno ljubomora zbog nove bebe u kuci, no jedini clan nase obitelji koji je bio ljubomoran na novu prinovu je bila nasa pudlica Pola. Ona Vanju nije mogla ni smisliti.
Konacno nakon nekog vremena mama i tata su sjeli samnom da razgovaraju oko toga da iako imaju bebu u kuci oni mene jednako vole i da ce se uvijek brinuti o meni i tako te gluposti. Ja sam onda briznula u plac i pocela vikati da to nije moja sestra da ja hocu mog brata. Mama ai tata su bili totalno zbunjeni i kad sam im ja rekla sta sam cula i da to kum ne bi rekao da nije istina, oni su shvatili da jedino kako me mogu uvjeriti da je to moja sestra je da mi kum kaze kako se on samo salio.
I onda kad sam shvatila da to jeste moja sestra, onda sam se promijenila prema njoj i naprosto ju obozavala dok nije napunila neke tri godine. Onda mi je pocela ici na zivce. I tako je bilo tamo negdje dok joj nije bilo 10 godina.
No sada su stvari drugacije... Sada pricamo o svemu, sada je ta veza jaca samo od krvi koja nas povezuje. Znam da u njoj imam vjecno prijateljstvo i nema toga sto za nju ne bih napravila.
Cudno je kako je 9 godina razlike nekad izgledalo kao nesto sto nikad necemo premostiti, a sada mozemo zajedno izaci van da ni ne brinemo o tome. Ljudi nam kazu kako licimo, i iako obje u isti tren kazemo da to nije istina, ponosna sam na to sto kad gledam nase slike doista vidim slicnosti. Ponosna sam na nju, iako ponekad radi gluposti. No, tko sam ja da joj ista sudim. Sva sreca pa je bila mala kad sam ja bila u njenim godinama :)
Bome ni ja nisam svetica bila.
Vanja uskoro puni 18 godina. Vise zvanicno nece biti dijete vec odrasla osoba. Uzasavam se toga. U mojim ocima ona je jos uvijek malo dijete koje sam ja u kolicima gurala po Sjenjaku...
Post je objavljen 22.03.2006. u 18:18 sati.