Sjela ja u subotu ujutro ispred zgrade da popijem kavu i uživam malo u lijepom vremenu koje mi je itekako bilo potrebno. Kupila na benziskoj postaji pored zgrade rano izdanje nedjeljnjog Washington Posta, rekoh, da malo vidi šta se u svijetu događa (koliko se o tome može saznati iz Washington Posta). Na naslovnoj stranici slike bake u nekom malom selu u Rumuniji, i veliki naslov koji kaže Out of the Darkness.
Da nisam iz tih naših krajeva, i da ne razumijem što hoće reći, sigurno bih se zgražala dok bih čitala kako nas opisuju. U glavi imam sliku malog sela, sa nekom birtijom bez truje, bez grijanja. Svi onako sjede ubundani na prljavim klupama, neobrijani, prljavi, piju i pričaju o Rumunjskom ulasku u Europsku Uniju. Bože kakvog li prizora! No znam da nije tako...
Pišu oni tako o tradicijama koje će se morati prekinuti kad Rumunji uđu u Europu. Prvo što mi pada na pamet je: "Bože moj, pa zar će Rumunjska prije nas ući u Europsku Uniju. Jel nije dovoljno što nas stavljaju na rank razvijenosti sa Albanijom? Što li smo to uradili?"
I dok čitam tako o nadama starih Rumunja koji misle da će im ulazak u Europsku uniju okončati sve probleme koje su do sada imali, pitam se, što li će se sa nama desiti. Koliko smo mi spremni žrtvovati za takvu jednu uniju? Nekoliko stvari meni nije jasno i nadam se da će postojati netko tko će mi dati pravi odgovor. Toliko dugo smo pričali o samostalnosti, ranih devedesetih smo zagovarali tisućljetni san o nezavisnosti i kako smo sada blizu ostvarenju tog sna. Toliki su ljudi ostali bez domova, bez očeva, majki, braće, sestara... Toliki su se žrtvovali da taj san postane javnost, i evo nas sada, jurimo ka drugoj federaciji jel mislimo da će nam biti bolje. Zašto smo zagovarali nezavisnost ako sada ne želimo stajati sami?
Zar nam doista treba netko ponovno govoriti sta smijemo izvoziti, sta moramo uvoziti, kakve su norme Europe po kojima se moramo mjeriti. Tko ce bakama koje subotom prodaju sir i vrhnje na trznici objasniti da vise to ne mogu raditi jer po novim normama Europe to nije moguce? Od cega ce oni zivjeti. Ne brinem se ja za ljude koji zive u gradu, pogotovo za Zagreb. Oni ce se itekako snaci. No sto ce biti sa nasim slavonskim selima i ljudima koji zive od toga da prodaju domace kobasice, domaca jaja, sir, vrhnje i sve ostalo kako bi mogli nahraniti svoju obitelj? Kako ce Europska Unija njima pomoci?
Joj sto me sve ovo ljuti! Evo bas gledam sada mapu Europe i zemalja clanica Europske Unije. Kaze prijatelj: "Pa eto vidis nisu ni Svicarska, ni Finska ili Danska (jedna od njih) clanovi Europe". To je istina, ali oni nisu clanovi Europske Unije izborom. Oni da sutra zele pristupiti oni ne bi morali prolaziti pola toga sto mi moramo.
Govorili su nam da prvo moramo Gotovinu isporuciti. Dok on nije u Haagu nema nista od Europe. Eno ga mjesecima sad vec sjedi u Haagu, dodje nama Europska komisija i kaze ne mozemo jos dok ne sredimo pravosudje. I mi sad odmah skok pa smijenjujemo suce, smijenjujemo sve sto se da maknuti i pitamo Europu :"sta je slijedece na redu". I tako cemo opet, i opet, i opet...
Zasto nismo dovoljni sami sebi? Sta to nama Europa toliko dobrog nudi?
Eto citam negdje prije clanak u novinama koji glasi "French fear Polish Plumber". U biti pisu o tome kako su se Francuzi pobunili da ulazak bivsih komunistickih zemalja u Europsku uniju smanjuje radna mjesta u Francuskoj i sad traze da im se ogranici radno poslovanje po Europskoj Uniji. Cekaj malo! Ako je jedna od privilegija zivota u Europskoj Uniji to sto mozes otici iz jedne zemlje u drugu i raditi bez da ti treba radna dozvola, odakle im onda pravo da tako nesto traze. Sigurna sam da se ne bune ako Francuzi zele negdje dalje otici raditi. Al pustit nekog da dodje u Francusku raditi, e to bas sad i ne moze.
Sta mi to sebi radimo?! I da li je uopce vrijedno sve te zrtve?!
Post je objavljen 13.03.2006. u 21:41 sati.