Prva ljubav
Kako ono Balasevic kaze, "Prva je ljubav dosla tiho, nezvana sama. Za sva vremena skrila se tu negdje duboko u nama..."
Pitam se cesto da li on ikada pomisli na mene. Jesam li ja u mislima njegovim barem jednu desetinu koliko je on u mojim? Da li ga nesto na mene podsjeti, na vrijeme koje smo proveli skupa? Da li se ikada pita sta bi bilo da su neke stvari zavrsile drugacije? Da li mu ikada nedostajem, ili sam ja samo ona neka cura sa kojom je davno bio? Voli li me jos uopce, barem malo? Da li me je ikada volio....
Ja o njemu razmisljam cesto. On je razlog zasto sam sretna, zasto sam tuzna, zasto sam pobjegla, zasto placem, zasto se smijem... On je razlog svemu. Svemu u zivotu sto me definira i zasto sam ovakva kakva sam. On je kao droga za koju znam da je losa za mene a vapim da ju uzmem. On je razlog zasto se nitko koga upoznam ne moze mjeriti sa mojim standardima, jer, moj je jedini standard on. On je razlog zasto nakon njega nisam imala uspjesnu vezu. A onda opet, sama sam si za to kriva.
Znam svaku boru na njegovom licu, svaki oziljak koji ima, svaku slomljenu kost, svaku glupost koju je ikada napravio, svaki njegov strah.... Njegov hod mogu nadaleko prepoznati. Kad zatvorim oci osjetim njegov pogled, njegov prodorni pogled zbog kojeg ga nikad dugo u oci nisam mogla gledati. Kad zatvorim oci, vidim njega i sve lijepo, pa cak i sve ono ruzno sto smo zajedno prosli. I zelim to ponovno...
Znam da zivim u masti, znam da zivim u pustim zeljama, ali jednostavno u svom srcu i mislima znam da ja jednostavno nisam potpuna i nisam sretna ako nisam uz njega. To sam znala od prvog dana kad sam ga vidjela prije puno, puno, puno godina. Necu sada previse ulaziti u detalje o tome, no znala sam, po prvi put, kad sam ga vidjela u dvorani kako sjedi, znacenje izreke "ljubav na prvi pogled".
No on je za mene bio samo zelja, san koji se nikada nece ispuniti. On je bio nesto nedokucivo. Sve do zimskog putovanja sa prijateljima gdje je, iznenada i on bio. I tu je pocela velika ljubavna tragedija koja za mene traje, evo cak i deset godina kasnije. Imali smo svojih uspona i padova, imali smo svojih lijepih i romanticnih trenutaka, i nikad, bas nikad mi nije bilo jasno, zasto je to sve morao promijeniti. No desilo se sto se desilo, to se ne moze sada promijeniti. Ja samo znam da to doista nikad nisam prebolila. I nakon nekoliko godina pokusali smo ponovno, al to jednostavno nije bilo isto. Ja sam zivjela u uvjerenju da ako sam uvijek tu, ako sam uvijek uz njega da ce on uvidjeti moju ljubav i ono sto smo dijelili zajedno i da cemo ponovno moci biti sretni. No to se nikada nije dogodilo. Ja sam sada evo u dalekoj Americi vec skoro 7 godina, puno toga se dogodilo. Udala sam se, razvela sam se, imala sam veza, imala sam lijepih trenutaka, imala sam teskih trenutaka, no u meni je i dalje san da cemo mi na kraju biti skupa. Ja uvijek o nama mislim kao o onoj prici iz americkih filmova gdje srednjoskolska ljubav ozivi pa cak i nakon tako dugo vremena.
No to su moje misli, to su moje zelje i osjecaji. Ja ne znam sta on misli, sta on osjeca. Tko zna, mozda on na mene misli samo kao na ljubav iz srednjoskolskih klupa. Ja samo znam da svako jutro kad se probudim ja Boga molim da ne cujem vijest da se ozenio jer znam da ce mi to srce slomiti kao nista do sada.
Davno su meni moje prijateljice rekle da ja sama sebi ovo radim, da samu sebe namjerno patim. Da ja njega u biti i ne volim, vec da mi je lakse drzati se neceg nestvarnog nego otvoriti svoje osjecaje ponovno prema svijetu i drugima koji zasluzuju da budu u mom zivotu. No ja imam pitanje, zar bih ja dosita samu sebe deset godina mucila, ako osjecaji koje ja imam nisu stvarni?
Da li je doista istina ono sto je meni tata jednom rekao? Rekao je da sam ja kao i on, da se ja zaljubim samo jednom, al volim vjecno...
Ono ceg je mene najvise strah je to da ja necu nikada naci nikoga tko ce moci njega maknuti sa pocasnog mjesta koje ima u svakom kutu mog srca mojih misli, i da nikada necu biti sretna...
To je ono ceg se najvise uzasavam. da ako nisam s njim, da srecu jednostavno necu naci.
|