29.04.2007., nedjelja

I will smile again...

Idućih nekoliko dana, Maggie se zabavljala sa Trakicom pa ju gotovo nismo ni čule. Nekakva čudna tišina moram priznati. Navikla sam se na njene spačke koje su mi dolazile gotovo kao melem na stare rane. Uživala sam u njima iako ni jednu poštenu nisam sama izvela.

Bilo je oko jedan popodne, tek je ručak bio završio, kada je do mene došla Leni.
„Znaš što sam čula?“ Odložila sam knjigu na maleni stolić koji je stajao pokraj moga stola i okrenula se prema njoj. Moguće da sam izgledala nezainteresirano jer sam bila prošla pokraj Daniela i Michelle koji su se bavili aktivnim izmjenjivanjem nježnosti u hodniku koji je vodio prema društvenoj. „Ne slaži mi takve face…“ reče ona prijekorno. Nasmijala sam se.
„Ok, oprosti. Što je bilo?“ Imala je izraz lica kao da je u najmanjem slučaju dobila na lotu.
„Slušaj ovo. Idem ti ja sad prema društvenoj… Znaš, kroz onaj hodnik dolje koji ima otvorene prozore…“ Kimnula sam glavom. „E da, pa… Dobila sam pismo. Pročitaj.“

Koverta u kojoj je pismo bilo zapakovano bila je od lijepog krem papira koji je klizio pod prstima. Savršeno je ležao u rukama. Sa znatiželjom sam ga otvorila – pogotovo kad sam vidjela pečat Hogwartsa na poleđini.

„Draga gđice. Hensey. S ponosom vam javljamo da smo vas odabrali za razmjenu učenika između Hogwartsa i Rosewhitea. Vi i vaši suputnici daljnje obavijesti ćete primati preko vaših profesora. Nadam se da ćemo se uskoro upoznati i u živo.

Ravnatelj Hogwartsa Albus Dumbledore.“

„Ostala sam bez teksta…“ rekoh vraćajući joj pismo.
„Zar to nije sjajno? Napokon ću imati priliku vidjeti Hogwarts.“ Bila je tako uzbuđena. Praktički je sjala.
„Erhm… Je. Čestitam.“ labavo sam ju zagrlila.
„Šta je bilo? I nemoj reći ništa jer ću inače baciti neku kletvu na tebe.“ Izvukla je štapić iz pelerine i zaštitnički ga podigla.
„Pa tek smo došle a ti već ideš… Bezveze. Sad te opet neću vidjeti… kol'ko dugo?“ Ona se nasmijala. „Nije smiješno da znaš.“
„Joj, ne smijem se tome nego… Gle, pričala sam sa Strallmanom. Kaže da mogu povesti nekoliko najbližih frendica.“ Zamišljeno je pogledala prema stropu a onda prošaptala. „Mislim da je sretan što će se uspjeti na kratko riješiti Maggie i njenih spački…“ Sad smo se obje nasmijale.
„Najbolja si.“ promrmljah sretno grleći je (ovoga puta veoma čvrsto).
„Znam.“ reče ona veselo se smiješeći. „A sad se spremi. Idemo sa Am i Mags do jezera.“ Navukla sam pelerinu i pojurila za njom.

Bilo je oko pola 3 kada smo se dovukle do jezera. Vrijeme je bilo suho i sparno – prilično normalno i obično za ovo doba godine. Na nebu su se vukli bijeli vunasti oblaci, vjetra u zraku nije bilo a sunce je nesmiljeno udaralo u zemlju. Na drugoj strani, ispod velikog hrasta koji je spavao, sjedile su Am, Maggie i još nekoliko ljudi koje do sada nisam sretala.
„Hey…“ reče Leni prije mene i veselo potrči prema Maggie. Njih dvije se počeše grliti tamo što je izazvalo masovno prolijevanje pivoslavca s Maggiene strane. Mislim da Leni nije smetalo.
„Hey…“ rekla sam u konačnici i ja spuštajući se na travu i skidajući pelerinu. Ljudi koji su mi bili blizu pozdravili su me a onda se zadubljeno vratili svojim razgovorima. Nakon par minuta do mene je sjela Amanda.
„Nisi baš zainteresirana za razgovore?“ Rekla je to prilično veselo i entuzijastično – kao da mi sprema neku podvalu (što mi je neodoljivo ličilo na Maggie).
„Ma ne, nego sam…umorna valjda.“ Osmjehnula sam se.
„A baš sam… Ma nema veze. Dođi.“ Uzela je moju ruku i povukla me. Kretale smo se prema omanjoj grupici ljudi koja je sjedila na obali.
„Tienne, ovo je Marco.“ rekla je ona. Odjednom smo nas dvoje ostali sami – ostatak kao da je ispario što je rezultiralo velikom neugodnošću. I ja i on smo piljili u pod i promatrali kamenčiće pokraj naših cipela. Na kratko sam se osvrnula i pogledala prema curama. Sve tri su mahale rukama i pokazivale mi da počnem razgovor. Kako kreativno! Kao da to nisam i sama znala… Uh, da barem mogu baciti neku kletvu!
„I tako mi šutimo…“ rekla sam još uvijek buljeći u kamenje. Nasmijao se. Čula sam taj slatkasti zvuk a i kada sam ga pogledala, usne su mu bile izvijene u najljepši mogući osmijeh.
„Pa, ne znam što da ti kažem. Amanda me malo zatekla.“ Bio je iskren – to mi se sviđalo.
„Pričaj mi o tome…“ Ponovno sam se okrenula. On je pratio smjer moga pogleda te smo se oboje nasmijali curama. Učinilo mi se da je Leni rekla – nije lijepo što nam se smiju - ali nisam mogla biti sigurna.
„Koja si ti godina uopće?“ upitala sam ga jer je, za sve svetce ovoga neba, izgledao kao da je tek došao iz Hogwartsa i prebacio se na zadnju godinu.
„Druga.“ rekao je smireno otpijajući gutljaj nekakvoga pjenušavoga pića.
„Zezaš me?“ Pomaknuo je par pramenova svoje tamnosmeđe kose koji su mu sve do tada padali na čelo.
„Ne, ozbiljno.“
„Izgledaš starije.“ zaključila sam u konačnici. Lagano se osmjehnuo.
„Ti?“ rekao je sjedajući na kamenu plažu koja se protezala duž jezera.
„Isto.“ odvratih spuštajući se pokraj njega.
„Neobično. Nikada te prije nisam vidio ovdje.“
„Ni ja tebe.“ oboje smo se nasmijali.
„Drago mi je što smo imali priliku upoznati se.“ Kimnula sam glavom. Okrenula sam se prema njemu i promotrila one njegove izrazito crne zjenice. Ajme…
„Ako hoćeš, možemo sutra zajedno trenirati metloboj.“ Tada sam se sjetila da imamo trening zajedno sa Andorom i Boliverijem – od ove godine imam drugačiji raspored koji mi je užasno nepraktičan. Sada se ne sramotim samo pred svojim domom – nego i pred drugim domovima.
„Pa, može… Ali očajna sam u metloboju.“
„Ne vjerujem. Ali čak i ako jesi…“ Naglasio je ono – čak – „mi ćemo to popraviti, zar ne?“
Kimnula sam glavom.
„Ok… ako ti misliš da možeš…“ Sjedili smo i razgovarali satima. Bio je to drugačiji osjećaj nego sa Danielom. Daniel je bio izrazito posvećen tome da ja razumijem njega – Marco je, s druge strane, potpuno razumio mene. Zapravo, bilo je to obostrano. I moram priznati, svidjelo mi se to…
„Trebala bi krenuti.“ Bilo je oko pola osam kada sam to rekla. Sunce je tek bilo prešlo granicu sumraka. Tama je ugodno obavijala zrak i uništavala hladnoću. Ogrnula sam se pelerinom.
„Da, u pravu si. Pa…“ oboje smo stajali. Nisam imala pojma što bi trebala napraviti.
„Onda, idem ja.“ rekla sam smušeno i krenula nazad prema dvorcu.
„Tienne…“ povikao je za mnom nakon nekoliko sekundi. Srce mi je sišlo u pete. Stala sam ali se nisam okrenula (da li sam trebala?) … Osjetila sam njegov blagi dodir na ramenu. Okrenuo me prema sebi i poljubio u obraz.
„Onda, sutra, ha?“ Kimnula sam glavom i mahnula. Nakon par trenutaka bila sam na putu do društvene.

- 15:52 - Komentari (7) - Isprintaj - #

28.04.2007., subota

History in my mind!

„Mislim da se ponašaš kao malo dijete…“ reče Am dok sam ulazila u vlak.
„Čuj, samo zato što ne želim više razgovarati sa Danielom…“ obrecnula sam se na nju.
„Dobro, kako god. Tvoj stvar.“ Promrmlja ona nezainteresirano u konačnici.
„Hoćeš nešto pojesti?“ upitala sam dok smo sjedale u prazan odjeljak vlaka.
„Ne mogu.“ reče ona buljeći u nekakvu knjigu.
„Si dobro?“ rekoh opipavajući njeno čelo. Nasmijala se.
„Da, dobro sam. Ne možemo svi jesti kao Maggie, zar ne?“ reče ona zafrkantski promatrajući Maggie koja se stvorila na vratima odjeljka ližući veliku čokoladnu jabuku na štapiću.
„Opet pričate o meni? Mislim, stvarno, cure… Još ću pomisliti da nemate život.“ Pogleda u Am i isceri se svojom prkosnom facom. Odložila je torbu pokraj nogu jer je bila prevelika da ju stavi na policu.
„Što, za ime moje knjige iz Povijesti Magije, imaš u torbi?“ Maggie se nasmije i odloži čokoladnu jabuku – ravno na moju pelerinu. „Mags!“ povikah u isti čas.
„Oprosti, oprosti!“ Uzela je štapić u ruke i na brzinu očistila moju pelerinu a onda nastavila sa otvaranjem torbe.
„Jel ide Mags?!“ upita Am znatiželjno gledajući pretince.
„Mda… Tu mi je spremila…“ I tu stane. Kada je otvorila torbu, razrogačila sam oči.
„Mags… Si ti sigurna da ti to smiješ u Rosewhiteu?“ Ona samo zakoluta očima.
„Kako ne bi smjela? To je moja mala Trakica.“ Ja i Am smo prasnule u smijeh.
„To čudo se zove trakica?“ reče Am buljeći u nekakvo krzneno klupko u Magsinim rukama.
„Da. Jel znate zašto?“ Ja i Am, logično, odmahnusmo glavom. Mags spusti to klupko pokraj mene. Počelo se migoljiti po sjedalu a zatim se razvuče u veliku, bijelo-sivu krznenu traku koja se mekano lijepila za moju odjeću.
„Kako je slatka…“ procičala sam nakon što se Trakica probudila. Otvorila je svoje velike crne okice i znatiželjno nas promotrila.
„A što je to zapravo?“ upita Am primajući Trakicu u ruke.
„Pa, kao… ne znam. Ja to zovem –veliki-krzneni-crv-.“
„Izuzetno kreativno.“ reče Am sva nasmijana.
„Hoćete nešto pojesti, onda?“ upitah ustajući se i kopajući po svojim stvarima tražeći novce.
„Ja neću ništa.“ odvrati Am još uvijek zaokupljena Trakicom.
„Ja ću… 2 čokoladne jabuke i jednu skočipticu – ali od…“ Malo se zamislila. „A daj da probam od nutele. Čula sam da su fine.“ Izašla sam kroz vrata odjeljka i udarila ravno u - Daniela.

„Oprosti…“ promrmljah još uvijek smetena.
„Ma ništa.“ reče on nakon što je uspio pokupiti torbu i knjige koje se mu pale. Uvijek je bio dobar čarobnjak – jednim zamahom štapića knjige su se ponovno našle u njegovim rukama a torba na ramenu.
„Zbilja nije bilo namjerno…“ Nastavila sam sa ispričavanjem.
„Tienne!“ prekine me blagim povišenjem tona. „Znam.“ Nasmiješio se. Ajme, kako je lijepi smiješak imao. Skoro sam se rastopila. „Ti si…dobro?“ upita sad ponovno ozbiljan.
„Mrhm… Pa da. Jesam. Manje – više.“
„Nadam se više.“ Nasmijala sam se – onako dobronamjerno. Bez skrivenih flert manira.
„Moram ići. Maggie ne voli čekati hranu.“ Bila je to jedina logična stvar koje sam se uspjela sjetiti nakon obostrane šutnje. Isuse Bože – kako sam si jadno zvučala… a vjerojatno i njemu.
„Da, znam.“ reče pomalo zbunjeno. „Pa, nadam se da se čujemo…ha?“ Naglasio je tu zadnju riječ.
„Aha. Ok.“ Okrenula sam se na peti i krenula u smjeru kolica. Najradije bi stala i lupala glavom u staklene prozore vlaka – razmišljala sam u sebi dok sam nosila skočiptice i čokoladne jabuke nazad u odjeljak.

„Nemaš ništa sa Danielom?“ upita Maggie znatiželjno u jedno primajući svu svoju hranu. Otvorila sam jednu svoju skočipticu (one od čokolade su najbolje…) i odmahnula glavom.
„Si sigurna? Jer ja bi se mogla kladiti da sam vas sad vidjela da pričate – i smješkate se – i skoro se žvalite…“
„Maggie!“ reče Amanda oštro.
„Am, pusti.“ ponovno sam se okrenula prema Maggie. „Ma ne. Sudarili smo se. Zapravo sam ja kriva… Mislim, tko bi drugi?! Ali to je sve…“
„Khm, khm…“ započela je svoju uobičajenu tiradu. „Tienne i Daniel!“ odjednom reče – glasnije nego bi trebala.
„Maggie!!“ zaderale smo se ja i Amanda u isto vrijeme.
„Šta?!!“ upita ona nevino. Nasmiješila se. I znala je da sam gotova – kad god bi nešto napravila – uvijek bi se tako izvlačila. Primila je svoju Trakicu i naslonila se na jastuk. Mislim da je pokušala zaspati (neobično).

Dolazak u Rosewhite me ove godine razveselio više nego obično. Am i Maggie su stalno ponavljale –ubojica je na slobodi- pokušavajući me nasmijati. Mislim, nije bilo baš smiješno što je Simone pobjegla ali…one jesu. Sjela sam za stol Guilfoyla. Leni je gotovo automatski dolepršala do mene.
„Nedostajala si mi!“ promrmlja ona grleći me.
„Leni, bum se ugušila ako me uskoro ne pustiš.“ promrmljala sam pokušavajući uhvatiti zrak.
„Joj, oprosti…ali nedostajala si mi.“
„I ti meni.“ šapnula sam joj ispod glasa. Što se ticalo nas dvije – par rečenica o izljevima ljubavi bile su sasvim dovoljne. Znala sam da joj je stalo do mene, ona je znala da je meni stalo do nje i to je bilo to. Nije bilo potrebno da to dodatno naglašavamo.
„Si čula da je Daniel sad sa Michelle? Onim malim Amberinim potrčkom?“ pogled mi je preletio prostorijom i gotovo odmah sam primijetila Daniela na drugoj strani prostorije kako se smije jednoj od Michellinih – vjerojatno glupih – šala.
„ – Oh, Tienne, hoćemo se čuti, onda? – „ promrmljah bezobrazno imitirajući Daniela.
„Molim?“ upita Leni. Totalno sam zaboravila na nju. Ispričala sam joj o onom glupom sudaru u vlaku.
„Majmun!“ zaključi ona bacajući se na večeru.

p.s. Nadam se da ću uskoro naći vremena da sredim blog. Tada će biti objavljene slike i opisi glavnih likova. Novi post je, u svakom slučaju, u petak.

- 14:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #

  travanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Tienne LeRough - moja malenkost. Mislim da se o meni nema baš mnogo za reći. Imam 14 godina i u Andori sam na drugoj godini. Rosewhite, od kada sam krenula u njega, mi je velika utjeha. Živim s majkom u središtu New Yorku pa se snalazim i u bezjačkom svijetu za razliku od nekih čarobnjaka koje znam. Oca nikada nisam upoznala - jedina uspomena koju mi je ostavio je srebrni medaljon sa ugraviranom posvetom. Inače sam asocijalna i povučena ali ima nekoliko ljudi kojima vjerujem i za koje znam da me ne bi razočarali - Amanda, Maggie, Leni i Arwen. Prije nego sam ove godine došla u Roswhite, prekinula sam sa Danielom koji je sada sa Michelle (jednom kučketinom totalno nebitnom za ovu priču...) Međutim, to me nije spriječilo da uživam u životu. Baš nekoliko dana nakon toga, u moj život se upleo Marco :) ... Najdraži predmet su mi Čarolije (dobro baratam štapićem od ebanovine unutar kojeg se nalaze 2 pera srebrnoga feniksa) i Napitci. Metloboj volim gledati ali ga mrzim igrati (samo zato jer je prenaporan...)

Image Hosted by ImageShack.us

Amanda Harrison - jedna od mojih naj frendica. 14 joj je godina i na drugoj je godini u Rosewhiteu, u domu Boliverija. Kći je Lujize Brown, jedne od najvećih crnih vještica svih vremena. Trenutno živi kod najboljeg Lujizinog prijatelja, Matta Harrsiona koji je za nju pravi otac. Ima malog sovca, Astora i zmiju Salazaru, poklon njenog dečka. Najbolji predmet joj je Obrana, a mrzi Rime i Čarolije, predmet Petera Prouxa, njoj najgoreg profesora. Uči kako postati animagus, postupno se pretvara u pauka. Bauk joj se pretvara u dementora iako dementora nikad nije vidjela, a patronus joj je pauk. Lovica je boliverske metlobojske ekipe, a hoda s Danielom Denbergom, vratarom andorske metlobjske ekipe (slatki su zajedno... :)

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Margaret Ann Riddle - moja najluđa frendica! Ne znam što bih bez nje, ona je zbilja osoba bez koje ja ne bih mogla. Totalno je luda i otkačena, a sve polazi po krivu kad je ona u blizini. Obožava raditi gluposti, praviti spačke i najviše ju vole profesori niskog tlaka-veoma uspješno ga regulira. Pravo ime joj je Margaret Ann, ali mrzi da ju se tako zove! Ima 14 godina, u Boliveriju je (samo zato što ju Proux nije mogao trpjeti u Andori), dijeli spavaonicu sa Amandom. Najdraži predmet joj je metloboj. Kći je Andreine Slytherin, jedne od posljednjih Slytherina, a otac joj je jedan od najvećih crnih magova u posljednje vrijeme, lord Voldemort.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Lendora Hensey - nadimak joj je Leni, i svi ju tako zovemo. Simpatična je i veoma draga. Na drugoj je godini kao i sve moje lude frendice a u domu je Andore. Pomalo otkvačena. Uvijek ima neke urnebesne provale. Iako je u Andori super se slaže s nama ostalima. Na drugoj je godini. Prije se družila s Amber, ali se posvađala s njom (drago mi je zbog toga) i od tada smo praktički nerazdvojne. Voli Njegu i Napitke i nekako izlazi na kraj s Prouxom.

Image Hosted by ImageShack.us

Arwen Owens - vještica norveško-francuskog podrijekla. Potječe iz stoljećima čistokrvne obitelji (zbog tgoa je u Andori)... Osjećajna osoba, emotivka reklo bi se. Pesimistična, sramežljiva, sarkastična, povučena, živi u svom svijetu, asocijalna. Druži se samo s osobama za koje zna da su joj pravi prijatelji jer se puno puta razočarala u mnogim ljudima. Ima svoj stil i briga me što furaju drugi. Voli glazbu i na neki način, pomaže joj da prebrodi teške trenutke. Parsel–ust, ali to ne govori okolo (možda se čak i srami toga). Najbolja je u Napitcima i Preobrazbi, iako ne voli nastavnike. Zaljubljena je, nesretno.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Jack Daniel Kay - moj bivši. Mislim da sam ga čak i voljela neko vrijeme. Kakva šteta što je tako pogriješio. Prekinuo je sa mnom zbog Michelle - djevojke koja ga ne cijeni i ne poštuje. Sretno mu bilo. Inače je jako dobar čarobnjak a već je treću godinu za redom u domu Guilfoylea (jer je, kao, pametan...pih). Najdraži predmet mu je Obrana a voli i metloboj.

Image Hosted by ImageShack.us

Marco Matthew Pearl - dečko kojeg sam nedavno upoznala i to zahvaljujući Amandi. Izuzetno je dobra osoba čak i za mene koja sam što se toga tiče izbirljiva i neshvatljivo naporna. Druga je godina a u domu je Boliverija. Uživa ugled slamatelja ženskih srca iako ne ostavlja takav dojam (barem ne jako...hihihi) Kaže da voli metloboj - vratar je za Boliverije. Od konkretnih predmeta voli samo Preobrazbu i to samo zato što ga je njegov otac od malih nogu forsao za taj predmet - otac mu je jedan od čarobnjaka koji je pomogao uloviti Simone Goldberg.

Image is Free Hosted By Pictiger.com

Patrick Michael Pearl – Marcov 15 minuta mlađi brat. Dečko kojemu je potreban medaljon moga oca kako bi ostao živ. Ni sama nisam vjerovala kada sam čula ali doista je istina. Strallman mi je sve objasnio. Ima 14 godina i na drugoj je godini a u domu je Boliverija baš kao i brat. Također voli metloboj – on je tragač za Boliverije. Za razliku od brata, nema ugleda što se cura tiče a nema ni jedan najdraži predmet… jedino što voli je glazba. Bavi se njome od kada ga znam. Piše pjesme, svira, pjeva…uopće nije bitno. Često se dogodi da pjevuši (obično „Lovex – Guradian angel“)… Na ovoj slici mu se uopće ne vide oči ali imam sreće da se uopće slikao jer ne voli bezjačke proizvode pa tako ni fotoaparate (ali morate priznati da ima lijep smiješak)…