„Mislim da se ponašaš kao malo dijete…“ reče Am dok sam ulazila u vlak.
„Čuj, samo zato što ne želim više razgovarati sa Danielom…“ obrecnula sam se na nju.
„Dobro, kako god. Tvoj stvar.“ Promrmlja ona nezainteresirano u konačnici.
„Hoćeš nešto pojesti?“ upitala sam dok smo sjedale u prazan odjeljak vlaka.
„Ne mogu.“ reče ona buljeći u nekakvu knjigu.
„Si dobro?“ rekoh opipavajući njeno čelo. Nasmijala se.
„Da, dobro sam. Ne možemo svi jesti kao Maggie, zar ne?“ reče ona zafrkantski promatrajući Maggie koja se stvorila na vratima odjeljka ližući veliku čokoladnu jabuku na štapiću.
„Opet pričate o meni? Mislim, stvarno, cure… Još ću pomisliti da nemate život.“ Pogleda u Am i isceri se svojom prkosnom facom. Odložila je torbu pokraj nogu jer je bila prevelika da ju stavi na policu.
„Što, za ime moje knjige iz Povijesti Magije, imaš u torbi?“ Maggie se nasmije i odloži čokoladnu jabuku – ravno na moju pelerinu. „Mags!“ povikah u isti čas.
„Oprosti, oprosti!“ Uzela je štapić u ruke i na brzinu očistila moju pelerinu a onda nastavila sa otvaranjem torbe.
„Jel ide Mags?!“ upita Am znatiželjno gledajući pretince.
„Mda… Tu mi je spremila…“ I tu stane. Kada je otvorila torbu, razrogačila sam oči.
„Mags… Si ti sigurna da ti to smiješ u Rosewhiteu?“ Ona samo zakoluta očima.
„Kako ne bi smjela? To je moja mala Trakica.“ Ja i Am smo prasnule u smijeh.
„To čudo se zove trakica?“ reče Am buljeći u nekakvo krzneno klupko u Magsinim rukama.
„Da. Jel znate zašto?“ Ja i Am, logično, odmahnusmo glavom. Mags spusti to klupko pokraj mene. Počelo se migoljiti po sjedalu a zatim se razvuče u veliku, bijelo-sivu krznenu traku koja se mekano lijepila za moju odjeću.
„Kako je slatka…“ procičala sam nakon što se Trakica probudila. Otvorila je svoje velike crne okice i znatiželjno nas promotrila.
„A što je to zapravo?“ upita Am primajući Trakicu u ruke.
„Pa, kao… ne znam. Ja to zovem –veliki-krzneni-crv-.“
„Izuzetno kreativno.“ reče Am sva nasmijana.
„Hoćete nešto pojesti, onda?“ upitah ustajući se i kopajući po svojim stvarima tražeći novce.
„Ja neću ništa.“ odvrati Am još uvijek zaokupljena Trakicom.
„Ja ću… 2 čokoladne jabuke i jednu skočipticu – ali od…“ Malo se zamislila. „A daj da probam od nutele. Čula sam da su fine.“ Izašla sam kroz vrata odjeljka i udarila ravno u - Daniela.
„Oprosti…“ promrmljah još uvijek smetena.
„Ma ništa.“ reče on nakon što je uspio pokupiti torbu i knjige koje se mu pale. Uvijek je bio dobar čarobnjak – jednim zamahom štapića knjige su se ponovno našle u njegovim rukama a torba na ramenu.
„Zbilja nije bilo namjerno…“ Nastavila sam sa ispričavanjem.
„Tienne!“ prekine me blagim povišenjem tona. „Znam.“ Nasmiješio se. Ajme, kako je lijepi smiješak imao. Skoro sam se rastopila. „Ti si…dobro?“ upita sad ponovno ozbiljan.
„Mrhm… Pa da. Jesam. Manje – više.“
„Nadam se više.“ Nasmijala sam se – onako dobronamjerno. Bez skrivenih flert manira.
„Moram ići. Maggie ne voli čekati hranu.“ Bila je to jedina logična stvar koje sam se uspjela sjetiti nakon obostrane šutnje. Isuse Bože – kako sam si jadno zvučala… a vjerojatno i njemu.
„Da, znam.“ reče pomalo zbunjeno. „Pa, nadam se da se čujemo…ha?“ Naglasio je tu zadnju riječ.
„Aha. Ok.“ Okrenula sam se na peti i krenula u smjeru kolica. Najradije bi stala i lupala glavom u staklene prozore vlaka – razmišljala sam u sebi dok sam nosila skočiptice i čokoladne jabuke nazad u odjeljak.
„Nemaš ništa sa Danielom?“ upita Maggie znatiželjno u jedno primajući svu svoju hranu. Otvorila sam jednu svoju skočipticu (one od čokolade su najbolje…) i odmahnula glavom.
„Si sigurna? Jer ja bi se mogla kladiti da sam vas sad vidjela da pričate – i smješkate se – i skoro se žvalite…“
„Maggie!“ reče Amanda oštro.
„Am, pusti.“ ponovno sam se okrenula prema Maggie. „Ma ne. Sudarili smo se. Zapravo sam ja kriva… Mislim, tko bi drugi?! Ali to je sve…“
„Khm, khm…“ započela je svoju uobičajenu tiradu. „Tienne i Daniel!“ odjednom reče – glasnije nego bi trebala.
„Maggie!!“ zaderale smo se ja i Amanda u isto vrijeme.
„Šta?!!“ upita ona nevino. Nasmiješila se. I znala je da sam gotova – kad god bi nešto napravila – uvijek bi se tako izvlačila. Primila je svoju Trakicu i naslonila se na jastuk. Mislim da je pokušala zaspati (neobično).
Dolazak u Rosewhite me ove godine razveselio više nego obično. Am i Maggie su stalno ponavljale –ubojica je na slobodi- pokušavajući me nasmijati. Mislim, nije bilo baš smiješno što je Simone pobjegla ali…one jesu. Sjela sam za stol Guilfoyla. Leni je gotovo automatski dolepršala do mene.
„Nedostajala si mi!“ promrmlja ona grleći me.
„Leni, bum se ugušila ako me uskoro ne pustiš.“ promrmljala sam pokušavajući uhvatiti zrak.
„Joj, oprosti…ali nedostajala si mi.“
„I ti meni.“ šapnula sam joj ispod glasa. Što se ticalo nas dvije – par rečenica o izljevima ljubavi bile su sasvim dovoljne. Znala sam da joj je stalo do mene, ona je znala da je meni stalo do nje i to je bilo to. Nije bilo potrebno da to dodatno naglašavamo.
„Si čula da je Daniel sad sa Michelle? Onim malim Amberinim potrčkom?“ pogled mi je preletio prostorijom i gotovo odmah sam primijetila Daniela na drugoj strani prostorije kako se smije jednoj od Michellinih – vjerojatno glupih – šala.
„ – Oh, Tienne, hoćemo se čuti, onda? – „ promrmljah bezobrazno imitirajući Daniela.
„Molim?“ upita Leni. Totalno sam zaboravila na nju. Ispričala sam joj o onom glupom sudaru u vlaku.
„Majmun!“ zaključi ona bacajući se na večeru.
p.s. Nadam se da ću uskoro naći vremena da sredim blog. Tada će biti objavljene slike i opisi glavnih likova. Novi post je, u svakom slučaju, u petak.
Post je objavljen 28.04.2007. u 14:42 sati.