I will smile again...
|
Idućih nekoliko dana, Maggie se zabavljala sa Trakicom pa ju gotovo nismo ni čule. Nekakva čudna tišina moram priznati. Navikla sam se na njene spačke koje su mi dolazile gotovo kao melem na stare rane. Uživala sam u njima iako ni jednu poštenu nisam sama izvela. Bilo je oko jedan popodne, tek je ručak bio završio, kada je do mene došla Leni. „Znaš što sam čula?“ Odložila sam knjigu na maleni stolić koji je stajao pokraj moga stola i okrenula se prema njoj. Moguće da sam izgledala nezainteresirano jer sam bila prošla pokraj Daniela i Michelle koji su se bavili aktivnim izmjenjivanjem nježnosti u hodniku koji je vodio prema društvenoj. „Ne slaži mi takve face…“ reče ona prijekorno. Nasmijala sam se. „Ok, oprosti. Što je bilo?“ Imala je izraz lica kao da je u najmanjem slučaju dobila na lotu. „Slušaj ovo. Idem ti ja sad prema društvenoj… Znaš, kroz onaj hodnik dolje koji ima otvorene prozore…“ Kimnula sam glavom. „E da, pa… Dobila sam pismo. Pročitaj.“ Koverta u kojoj je pismo bilo zapakovano bila je od lijepog krem papira koji je klizio pod prstima. Savršeno je ležao u rukama. Sa znatiželjom sam ga otvorila – pogotovo kad sam vidjela pečat Hogwartsa na poleđini. „Draga gđice. Hensey. S ponosom vam javljamo da smo vas odabrali za razmjenu učenika između Hogwartsa i Rosewhitea. Vi i vaši suputnici daljnje obavijesti ćete primati preko vaših profesora. Nadam se da ćemo se uskoro upoznati i u živo. Ravnatelj Hogwartsa Albus Dumbledore.“ „Ostala sam bez teksta…“ rekoh vraćajući joj pismo. „Zar to nije sjajno? Napokon ću imati priliku vidjeti Hogwarts.“ Bila je tako uzbuđena. Praktički je sjala. „Erhm… Je. Čestitam.“ labavo sam ju zagrlila. „Šta je bilo? I nemoj reći ništa jer ću inače baciti neku kletvu na tebe.“ Izvukla je štapić iz pelerine i zaštitnički ga podigla. „Pa tek smo došle a ti već ideš… Bezveze. Sad te opet neću vidjeti… kol'ko dugo?“ Ona se nasmijala. „Nije smiješno da znaš.“ „Joj, ne smijem se tome nego… Gle, pričala sam sa Strallmanom. Kaže da mogu povesti nekoliko najbližih frendica.“ Zamišljeno je pogledala prema stropu a onda prošaptala. „Mislim da je sretan što će se uspjeti na kratko riješiti Maggie i njenih spački…“ Sad smo se obje nasmijale. „Najbolja si.“ promrmljah sretno grleći je (ovoga puta veoma čvrsto). „Znam.“ reče ona veselo se smiješeći. „A sad se spremi. Idemo sa Am i Mags do jezera.“ Navukla sam pelerinu i pojurila za njom. Bilo je oko pola 3 kada smo se dovukle do jezera. Vrijeme je bilo suho i sparno – prilično normalno i obično za ovo doba godine. Na nebu su se vukli bijeli vunasti oblaci, vjetra u zraku nije bilo a sunce je nesmiljeno udaralo u zemlju. Na drugoj strani, ispod velikog hrasta koji je spavao, sjedile su Am, Maggie i još nekoliko ljudi koje do sada nisam sretala. „Hey…“ reče Leni prije mene i veselo potrči prema Maggie. Njih dvije se počeše grliti tamo što je izazvalo masovno prolijevanje pivoslavca s Maggiene strane. Mislim da Leni nije smetalo. „Hey…“ rekla sam u konačnici i ja spuštajući se na travu i skidajući pelerinu. Ljudi koji su mi bili blizu pozdravili su me a onda se zadubljeno vratili svojim razgovorima. Nakon par minuta do mene je sjela Amanda. „Nisi baš zainteresirana za razgovore?“ Rekla je to prilično veselo i entuzijastično – kao da mi sprema neku podvalu (što mi je neodoljivo ličilo na Maggie). „Ma ne, nego sam…umorna valjda.“ Osmjehnula sam se. „A baš sam… Ma nema veze. Dođi.“ Uzela je moju ruku i povukla me. Kretale smo se prema omanjoj grupici ljudi koja je sjedila na obali. „Tienne, ovo je Marco.“ rekla je ona. Odjednom smo nas dvoje ostali sami – ostatak kao da je ispario što je rezultiralo velikom neugodnošću. I ja i on smo piljili u pod i promatrali kamenčiće pokraj naših cipela. Na kratko sam se osvrnula i pogledala prema curama. Sve tri su mahale rukama i pokazivale mi da počnem razgovor. Kako kreativno! Kao da to nisam i sama znala… Uh, da barem mogu baciti neku kletvu! „I tako mi šutimo…“ rekla sam još uvijek buljeći u kamenje. Nasmijao se. Čula sam taj slatkasti zvuk a i kada sam ga pogledala, usne su mu bile izvijene u najljepši mogući osmijeh. „Pa, ne znam što da ti kažem. Amanda me malo zatekla.“ Bio je iskren – to mi se sviđalo. „Pričaj mi o tome…“ Ponovno sam se okrenula. On je pratio smjer moga pogleda te smo se oboje nasmijali curama. Učinilo mi se da je Leni rekla – nije lijepo što nam se smiju - ali nisam mogla biti sigurna. „Koja si ti godina uopće?“ upitala sam ga jer je, za sve svetce ovoga neba, izgledao kao da je tek došao iz Hogwartsa i prebacio se na zadnju godinu. „Druga.“ rekao je smireno otpijajući gutljaj nekakvoga pjenušavoga pića. „Zezaš me?“ Pomaknuo je par pramenova svoje tamnosmeđe kose koji su mu sve do tada padali na čelo. „Ne, ozbiljno.“ „Izgledaš starije.“ zaključila sam u konačnici. Lagano se osmjehnuo. „Ti?“ rekao je sjedajući na kamenu plažu koja se protezala duž jezera. „Isto.“ odvratih spuštajući se pokraj njega. „Neobično. Nikada te prije nisam vidio ovdje.“ „Ni ja tebe.“ oboje smo se nasmijali. „Drago mi je što smo imali priliku upoznati se.“ Kimnula sam glavom. Okrenula sam se prema njemu i promotrila one njegove izrazito crne zjenice. Ajme… „Ako hoćeš, možemo sutra zajedno trenirati metloboj.“ Tada sam se sjetila da imamo trening zajedno sa Andorom i Boliverijem – od ove godine imam drugačiji raspored koji mi je užasno nepraktičan. Sada se ne sramotim samo pred svojim domom – nego i pred drugim domovima. „Pa, može… Ali očajna sam u metloboju.“ „Ne vjerujem. Ali čak i ako jesi…“ Naglasio je ono – čak – „mi ćemo to popraviti, zar ne?“ Kimnula sam glavom. „Ok… ako ti misliš da možeš…“ Sjedili smo i razgovarali satima. Bio je to drugačiji osjećaj nego sa Danielom. Daniel je bio izrazito posvećen tome da ja razumijem njega – Marco je, s druge strane, potpuno razumio mene. Zapravo, bilo je to obostrano. I moram priznati, svidjelo mi se to… „Trebala bi krenuti.“ Bilo je oko pola osam kada sam to rekla. Sunce je tek bilo prešlo granicu sumraka. Tama je ugodno obavijala zrak i uništavala hladnoću. Ogrnula sam se pelerinom. „Da, u pravu si. Pa…“ oboje smo stajali. Nisam imala pojma što bi trebala napraviti. „Onda, idem ja.“ rekla sam smušeno i krenula nazad prema dvorcu. „Tienne…“ povikao je za mnom nakon nekoliko sekundi. Srce mi je sišlo u pete. Stala sam ali se nisam okrenula (da li sam trebala?) … Osjetila sam njegov blagi dodir na ramenu. Okrenuo me prema sebi i poljubio u obraz. „Onda, sutra, ha?“ Kimnula sam glavom i mahnula. Nakon par trenutaka bila sam na putu do društvene. |
