Razmišljao sam malo o slobodi našeg izbora, dakle da kao svjesna bića radimo ono što želimo i hoćemo. I onda sam došao do poroka i u porocima izdvojio pušenje.
Pušenje, svi znaju da je štetno, no svi više i više puše. Ne mora se imati za kruh, ali za cigarete se mora imati. I pušačka solidarnost je na djelu. Nitko ti neće dati kunu, ali cigaretu hoće. Hm, čini mi se da je pušenje zapravo humani posao: on zbližava ljude (barem kada cigareta nemaju).
Neću se osvrtati na ljudsko ponašanje, jer pušač će vječno govoriti: da mu je to navika i da se može prekinuti kada se želi, da puši jer mu je sada teško (u životu, životni problemi, u poslu…) Puše i pubertetlije jer puše njihove kolege, tko ne puši nije odrastao. Naravno još jedna kriva predodžba ukorijenjena u društvu. Predivno je vidjeti žute nokte i zube, a o zadahu iz usta i da ne govorim. No naravno ni o ovome neću pričati. Vraćam se na početak teksta i na početnu ideju vodilju - slobodu izbora.
Roditelji brane svoju djecu svim mogućim sredstvima. No, često ih ne brane od njih samih. Zaboravljaju da su oni odrasle osobe, a djeca ipak samo djeca.
Roditelje ću podijeliti u dvije skupine: one koji su svjesni i one koji nisu. O svjesnima, samo jedna riječ- pohvala.
O nesvjesnima, o njima ne treba ništa ni pisati jer kod njih niti jedan argument koji navedem neće pomoći.
Dakle roditelji su pušači, žive sa djetetom u istoj prostoriji, i naravno, puše cigarete. Osim što truju sebe truju i dijete koje nema načina da se zaštiti, nema nikakve mogućnosti da njegovo zdravlje i mlado tijelo ne budu ugroženi. A kao svi paze da dijete zdravo jede, a nikoga nije briga što udiše duhanski dim.

O toj slobodi ja pričam.

Slobodi djeteta koje ne zna reći: nemojte ili ne smije reći jer se boji. Jer uostalom niti ne zna da je taj smrdljivi zrak štetan po njega.

Da mi je sada naći barem jednog roditelja koji će mi znati reći korist i dobrobit pušenja za njegovo dijete.

Što je zapravo sloboda?

pozivamo se na tu slobodu kao na jedino bitno u životu. I istina je, kada nam oduzmu slobodu, nemamo ništa. Život postaje jadan i mizeran (ako već nije). Slobodu branimo svim sredstvima i često biramo prije bitku i smrt nego biti bez slobode. Na slobodu smo ukratko jako osjetljivi. I sve je to u redu, da slobodu ne oduzimamo onima koji je nisu niti svjesni.

Naša djeca.

Odgajamo ih kako god znamo i umijemo, pravimo "prave" izbore za njih, mislmo i odlučujemo radi njih, jer oni su djeca. Tako mora biti, kažemo i djeca se pomire sa time. Djelomično se slažem sa ovim jer djeca su premala za neke bitnije odluke. Nažalost neke slobode im ukidamo u startu, jer to se podrazumjeva, jer smo i mi takvi, pa eto, neka i oni budu takvi.

Pričam o vjeri, danas, na dan Uskrsa.

Protiv vjere nemam ništa: bila ona katolička, islam ili budizam. Dapače, sve su vjere u osnovi jako dobre i stvarno u vjeri nema ničeg lošeg. Zato mi se vjera sviđa. No sam nisam vjernik. Imam izbor, biti vjernik ili ne. Imam tu slobodu.
Dijete se rodi i krstimo ga. Zašto? Zato jer smo i mi kršeni, zato što nastavljamo tradiciju, zato jer mora biti tako. Gdje je tu dijetetova sloboda? Zašto to dijete ne bi moglo birati? Pa kako će birati, kada je maleno, ne zna niti govoriti, kazat ćete, i slažem se sa vama.
I onda vam postavljam pitanje: a zašto onda svi žure krstiti dijete čim se rodi. Zašto ne sačekaju odgovor djeteta kada poraste?

Prihvatio čovjek vjeru u 8 ili 18 ili 28 godini, ne čini ga ništa manjim ili lošijim vjernikom.

ne mislima nego monitorom, evo simpatičnog rješenja :)
Samo pratite link :)

Karanfil ili ruža. Bio je u dvojbi. Karanfil ili ruža, možda nešto treće. Nije li cvijeće već ofucani dar. Odabrao je ružu. Karanfil mu se činio previše jednostavan cvijet. A zatim je krenuo put nje. Nisu bili u nekom sretnom razdoblju veze, zapravo, jedva da su se viđali. Što od poslovnih obaveza, što od trenutaka, jer zvijezde izgleda nisu bile naklonjene njihovom putu. No, ipak treba riskirati šansu, život, želju, štogod. Treba pokušati opet, jer nikada nismo sve opcije probali niti ih se sjetili. Pozvonio je dvaput kratko. I što ga je najviše začudilo, dlanovi su bili znojni. Osjećao se kao pubertetlija koji je došao kod cure. I nije znao što ga tamo čeka, a opet, želio je nju. Kako dijete koje postaje odraslo biće može željeti curu koja postaje žena. Prenijela ga je iz misli, jer je stajala obučena u trenerku, sa pomalo upitnim pogledom na licu. Nasmijao se i ušao u stan i ne krijući nešto posebno ružu koju je nosio. Ona mu već ionako nije imala nikakvog smisla. Shvatio je zapravo što je njegova pogreška. Činio je nešto jer je to tako trebalo biti napravljeno. No pravila u vezi, pravila u ljubavi nema. Treba biti nesputano slobodan. Što je u sputanom svijetu prepunom savjeta jako teško.
Sjeo je na stolicu i ružu položio na stol. Pogledala ga je i hladno se nasmijala. Nije joj bilo jasno da on smatra nju tako "lakom žrtvom" kada joj je i ruža za pomirenje bila dovoljna. No poznavala ga je dovoljno, znala je da nije takav. Saznanje i njezina inteligencija su se udružili. Željela je shvatiti što se zapravo događa. Sada se polako hladila od bijesa. I gledala ga je kako i dalje bez riječi stoji na stolici, a ruža vapi za vodom.
U ruži je ležao odgovor. Naravno da nije htio sa ružom riješiti sve probleme. Bojala se zapravo da ta ruža znači kraj. A on je i dalje šutio. I onda dok ga je tako gledala, učinilo joj se da je suza pošla krajem njegova oka. Nikada plakao nije. Ni kada su imali znatno gore svađe i probleme. Nešto nije valjalo. Nešto je gadno bilo loše.
Nakon minuta tišine koje su izgledale kao vječnost, progovorila je: "ljubavi, što je, što ne valja". Htio je odgovoriti, ali nije mogao. Umjesto riječi potekle su suze, umjesto odgovora iz grla je izašao jecaj. I gorke su suze potekle. Privila se uz njega i tješila ga. Pustila je da isplače suze na njezinom ramenu. Suzama nije bilo kraja, neutješno je plakao. Prihvatila je svojim dlanovima njegovo lice i poljubila njegove slane usne. Zaplakao je još jače, još snažnije. Više nije znala što činiti, nije imala ideje, nije znala kako dalje. Bila je zbunjena. A on je i dalje plakao.
Zaspala je, zagrljena uz njega. Košulja mu je bila natopljena suzama, mokra. Hladna.
Probudio ju je poljubac. Njegov poljubac. Očiju crvenih od suza. No toplih očiju. Očiju koje su nešto govorile.
I prije nego li je stigla izgovoriti prvu riječ, rekao je "Ljubavi, zašto , zašto se samo u lošemu slažemo. Plakao sam i ti si mi došla u krilo, pazila me, ljubila tako nježno". "Zašto to isto ne radiš i kada smo sretni. Kada imamo cijeli svijet samo za nas. Zašto tada satireš našu ljubav, gužvaš i bacaš je" Čemu ta potreba, ta destrukcija?
Zagledala se u njega i u prvi mah zapitala o čemu on priča. A onda je odjednom shvatila. Imao je pravo, nije uživala u ljubavi, nego ju je grčevito držala za sebe. Kada je bilo lijepo, bilo je lijepo njoj. A kada je bilo lijepo njima, onda neće biti lijepo nikome. Znala je samo da to ne čini namjerno. Radila je to jer ju je tako život naučio, jer je tako živjela prije, tako je uspjela demone ubiti u prošlosti. No on nije bio kriv za te demone. On je bio netko nov, nije imao veze sa prošlošću.
Došlo je vrijeme za promjene, polako ali sigurno, vrijeme za promjene. I vrijeme da se strah baci i zaboravi.
Prvi korak prema budućnosti.
Prema ljubavi.