Razmišljao sam malo o slobodi našeg izbora, dakle da kao svjesna bića radimo ono što želimo i hoćemo. I onda sam došao do poroka i u porocima izdvojio pušenje.
Pušenje, svi znaju da je štetno, no svi više i više puše. Ne mora se imati za kruh, ali za cigarete se mora imati. I pušačka solidarnost je na djelu. Nitko ti neće dati kunu, ali cigaretu hoće. Hm, čini mi se da je pušenje zapravo humani posao: on zbližava ljude (barem kada cigareta nemaju).
Neću se osvrtati na ljudsko ponašanje, jer pušač će vječno govoriti: da mu je to navika i da se može prekinuti kada se želi, da puši jer mu je sada teško (u životu, životni problemi, u poslu…) Puše i pubertetlije jer puše njihove kolege, tko ne puši nije odrastao. Naravno još jedna kriva predodžba ukorijenjena u društvu. Predivno je vidjeti žute nokte i zube, a o zadahu iz usta i da ne govorim. No naravno ni o ovome neću pričati. Vraćam se na početak teksta i na početnu ideju vodilju - slobodu izbora.
Roditelji brane svoju djecu svim mogućim sredstvima. No, često ih ne brane od njih samih. Zaboravljaju da su oni odrasle osobe, a djeca ipak samo djeca.
Roditelje ću podijeliti u dvije skupine: one koji su svjesni i one koji nisu. O svjesnima, samo jedna riječ- pohvala.
O nesvjesnima, o njima ne treba ništa ni pisati jer kod njih niti jedan argument koji navedem neće pomoći.
Dakle roditelji su pušači, žive sa djetetom u istoj prostoriji, i naravno, puše cigarete. Osim što truju sebe truju i dijete koje nema načina da se zaštiti, nema nikakve mogućnosti da njegovo zdravlje i mlado tijelo ne budu ugroženi. A kao svi paze da dijete zdravo jede, a nikoga nije briga što udiše duhanski dim.
O toj slobodi ja pričam.
Slobodi djeteta koje ne zna reći: nemojte ili ne smije reći jer se boji. Jer uostalom niti ne zna da je taj smrdljivi zrak štetan po njega.
Da mi je sada naći barem jednog roditelja koji će mi znati reći korist i dobrobit pušenja za njegovo dijete.
Post je objavljen 27.03.2008. u 13:35 sati.