Mene iskreno nešto buni sa plastičnom ambalažom. Da, otkada je donijeta uredba da se za svaku plastičnu ambalažu dobiva po 50 lipa u trgovini, grad je ipak malo čišći. No to mene ne smeta, dapače, ima onih kojima je svaka kuna potrebna, a ima i onih koji su od toga napravili posao. No i opet to nije tema članka. Naime da li ste se ikada zapitali, a gdje završe te plastične boce? Koliko ja znam industrija koja bi se mogla baviti preradom otpadnog plastičnog materijala i nije jaka, dapače propala je. A svakodnevno se hvali brojkama, koje prelaze iznose u tonama skupljenog plastičnog otpada. Nitko me neće uvjeriti da se te silne boce prerađuju u nešto korisno jer ih nema tko preraditi. Sa druge strane, ne grade se nove spalionice smeća jer smo mi i dalje dovoljno primitivan narod, pa radije trpamo brdo smeća i gušimo se u njegovu smradu nego li od smeća pravimo gorivi plin koji može grijati naša domaćinstva kada je to potrebno. Na par mjesta sam vidio divlje deponije uredno komprimiranih plastičnih boca, pa sumnjam da ta "zelena rabota" i nije tako uredna i čista kakvom se želi prikazati.
Plastika ima samo jednu manu: ona je predobar materijal. Ne raspada se, kemijski je otporna, higijenski je i čist materijal. Jeftina je kao ambalaža i jako lagana, što je bitno onima koji izrađuju proizvod jer ambalaža samo poskupljuje svaku fazu proizvodnje. Većina ambalaže je jednokratna: boce od Cole, razne plastične kutijice, sve je svrhu izgubilo nakon prvog korištenja. Boce i kutijice bacamo jer nemamo gdje sa njima.
Ako ih idete spaliti, javlja se onečišćenje zraka, same se raspasti neće, tako da ni deponiranje nije rješenje. Prešanjem smanjujemo volumen ali to je jedino što smo dobili. Čini se da je prerada ipak najbolje rješenje, no tu je mnoštvo detalja i svi oni koji se bave tom granom znaju da je prerada plastike malo isplativa jer takva plastika nikada nema mehanička i druga svojstva kao polazišni plastični materijal. Prije su se od takve plastike pravili čepovi za boce, đonovi cipela ili crijeva za vodu. Pravile su se i vrećice za smeće i velike vreće za umjetno gnojivo. No što dalje? A plastike svaki dan sve više i više

Kažu da nebo plače kada kiša pada. To jutro sam otvorio oči i prvo što sam čuo bio je šum kiše. Kraj mene je ležala ona. Tiho je i jedva primjetno disala, kosa je raspuštena ležala na jastuku. Tada nisam niti slutio da je već to popodne neću više vidjeti. I ne samo to popodne, nego li više ikada.
Digao sam se lagano iz kreveta, da je ne probudim i otišao pod tuš. Godila mi je topla voda. U međuvremenu sam osjetio da me ona gleda, da je tu negdje. Otvorila je tuš kabinu i stisnula se kraj mene. Njezino toplo tijelo i vruća voda učinili su svoje. Započeli smo strastvenu igru koja je imala za svrhu samo jedno: da se oboje osjećamo kao jedna osoba, da budemo tijelo zajedno. Nismo se žurili, ali je požuda učinila svoje. Oproštajni seks. Tada i opet to nisam znao, mislio sam da je to jedan u nizu trenutaka sreće, ljubavi koji me očekuju još bezbroj puta. Pogriješio sam. Izašli smo iz kabine, smijući se tiho i razmjenjujući poljupce. A onda smo došli do kreveta i nastavak igre je bio neizbježan. Sada smo pak uživali u toplini naših tijela. Lizao sam sa njene kože kapljice tople vode koje su primile njezin miris. Uživao, kao da ispijam nektar. Ovo je nešto sasvim posebno, prozborio sam tiho i predao se njezinim usnama. Negdje, lebdeći između stvarnosti i sreće, ushita i zadovoljstva vrijeme je stalo. A imam izniman osjećaj za vrijeme, no ovaj put nisam znao da li je prošla minuta ili sati. Nije me bilo briga.
Znam samo da sam utonuo u smirujući san nakon ekstaze i osjetio sam kako ona leži na meni i ne miruje. Spavali smo sat, dva , tri. Zar je bitno. Vrijeme je stalo.
Probudila me, nježno mi grickajući usnu. Poljubio sam se i nasmijao, krenuli smo se oblačiti jer je trebalo ići dalje. Da, dalje. Zadnji put. Sa njom ići dalje.
Sjeli smo u auto i odvezla me do stanice ,autobus je kretao za nepuni sat vremena. Taman da izmamim još pokoji poljubac. Otišao sam i kupio dva sladoleda od vanilije. Znao sam da ih obožava. Onako cijela od sladoleda i mrve čokolade poljubila me. Hladan poljubac. Posljednji. Tada to nisam znao. Da, tada nisam.
Pojeli smo ostatak sladoleda u tišini, otpratila me do busa i kada sam je htio poljubiti prije polaska okrenula je glavu i rekla, "ne nemoj, ovako je bolje, znaš da mrzim rastanke"
Osvrnuo sam se i ušao u bus, stajala je i čekala da autobus krene, a onda mi je po posljednji put mahnula rukom i usnama poslala pusu. Daleku i hladnu, posljednju. Da. Zadnju od nje. Ikada.
Noći su prolazile dok sam lio suze. No to nije ništa promijenilo. Pusa, zadnja, hladna je takva i ostala. Ona u svom gradu, a ja u svom. Nema je. Neka njezina davna sjena i uspomena je još tu negdje, prohuji mislima. Da zadnja pusa. Hladna…

Ovu sam sliku slikao večeras dok je trag aviona prelazio preko punog Mjeseca. Zato je i dio Mjeseca taman.