Kažu da nebo plače kada kiša pada. To jutro sam otvorio oči i prvo što sam čuo bio je šum kiše. Kraj mene je ležala ona. Tiho je i jedva primjetno disala, kosa je raspuštena ležala na jastuku. Tada nisam niti slutio da je već to popodne neću više vidjeti. I ne samo to popodne, nego li više ikada.
Digao sam se lagano iz kreveta, da je ne probudim i otišao pod tuš. Godila mi je topla voda. U međuvremenu sam osjetio da me ona gleda, da je tu negdje. Otvorila je tuš kabinu i stisnula se kraj mene. Njezino toplo tijelo i vruća voda učinili su svoje. Započeli smo strastvenu igru koja je imala za svrhu samo jedno: da se oboje osjećamo kao jedna osoba, da budemo tijelo zajedno. Nismo se žurili, ali je požuda učinila svoje. Oproštajni seks. Tada i opet to nisam znao, mislio sam da je to jedan u nizu trenutaka sreće, ljubavi koji me očekuju još bezbroj puta. Pogriješio sam. Izašli smo iz kabine, smijući se tiho i razmjenjujući poljupce. A onda smo došli do kreveta i nastavak igre je bio neizbježan. Sada smo pak uživali u toplini naših tijela. Lizao sam sa njene kože kapljice tople vode koje su primile njezin miris. Uživao, kao da ispijam nektar. Ovo je nešto sasvim posebno, prozborio sam tiho i predao se njezinim usnama. Negdje, lebdeći između stvarnosti i sreće, ushita i zadovoljstva vrijeme je stalo. A imam izniman osjećaj za vrijeme, no ovaj put nisam znao da li je prošla minuta ili sati. Nije me bilo briga.
Znam samo da sam utonuo u smirujući san nakon ekstaze i osjetio sam kako ona leži na meni i ne miruje. Spavali smo sat, dva , tri. Zar je bitno. Vrijeme je stalo.
Probudila me, nježno mi grickajući usnu. Poljubio sam se i nasmijao, krenuli smo se oblačiti jer je trebalo ići dalje. Da, dalje. Zadnji put. Sa njom ići dalje.
Sjeli smo u auto i odvezla me do stanice ,autobus je kretao za nepuni sat vremena. Taman da izmamim još pokoji poljubac. Otišao sam i kupio dva sladoleda od vanilije. Znao sam da ih obožava. Onako cijela od sladoleda i mrve čokolade poljubila me. Hladan poljubac. Posljednji. Tada to nisam znao. Da, tada nisam.
Pojeli smo ostatak sladoleda u tišini, otpratila me do busa i kada sam je htio poljubiti prije polaska okrenula je glavu i rekla, "ne nemoj, ovako je bolje, znaš da mrzim rastanke"
Osvrnuo sam se i ušao u bus, stajala je i čekala da autobus krene, a onda mi je po posljednji put mahnula rukom i usnama poslala pusu. Daleku i hladnu, posljednju. Da. Zadnju od nje. Ikada.
Noći su prolazile dok sam lio suze. No to nije ništa promijenilo. Pusa, zadnja, hladna je takva i ostala. Ona u svom gradu, a ja u svom. Nema je. Neka njezina davna sjena i uspomena je još tu negdje, prohuji mislima. Da zadnja pusa. Hladna…