17.12.2006., nedjelja
Unnamed dream ...
|
Jutro je započelo jutarnjim mamurlukom, što će reć kao i uvijek. Po navici sam poluotvorenih očiju nazvao seku ali se umjesto nje javila neka sekretarica sa spikom da broj više ne postoji. U nedefiniranom društvu nevjerice otišao sam do WC-a i umio se pa u kuhinju nešto pojesti i uopće sve po dobrom starom običaju i natrag u sobu. Na MSN.u nema nikog. Visim slušajući neke hundret-persent (=100%) emo pjesme. Sve u svemu jedna je stvar bila sigurna i utoliko totalno čudna - nije bilo nikoga. Prekinuti svi kontakti. Mobiteli ne rade, nema buke automobila, nije bilo ni poziva na ručak. Uglavnom, samo ja, ko legendarni Pale sam na svijetu... U svrhu namirivanja potrebe za hranom odvukao sam se u dućan gdje je nekim čudom i bila posluga, štoviše, posluga je normalno komunikacijski funkcionirala (=ne obraćajući pozornost na mene). Vraga me to diralo... Prva liga, uživam u osjećaju da sam napokon sam, opušteno do kraja... Ali nije mi bilo svejedno i nisam htio da tako ostane jer do nekih mi ljudi ipak stalo (lajk, DOVRAGA.) Na sreću tog i takvog straha potrefi se zvono. Sred mog uživanja u laganoj muzici i sveopćem miru. Impresivno - ako usporedimo s dotadašnjim statusom komunikacije. Otvorio sam vrata, a na drugoj strani istih stajala je stajala seka. Kako se to nadovezalo na dotadašnju idilu moj endokrini sustav reagirao je puštajući obilne i neškrte količine hormona sreće. Ali ona se nekako čudno ponašala - ko da je zombi, hipnotizirana ili što ja znam. Otišli smo u dnevni boravak. Sve silne pokušaje da komuniciram s njom ona je jednostavno sve ignorirala i odjebala buljenjem u TV. Nakon nekog vremena odustao sam i igrao se na kompu, kuhao večeru... I već je završio taj program, na TV-u je bio samo snijeg ali moja čudna sestra je još gledala taj TV što me konačno i pomalo zabrinulo. Odnio sam je u krevet koji sam joj napravio, fino je ušuškam i poljubim za laku noć i odem spavati u krevet pokraj. Vec me počeo hvatati san ALI. u sobi u kojoj inače uvijek gori moja plava neonka osvjetljavala je odraze nečeg natprirodnog u stvarnoj osobi, veliku energiju zadržanu u tako malom prostoru koja je povrh tome počela sjati (osoba a ne prostor öder bilošto drugo) - kao sirena koja žudi za povratkom u more. ima nešto čudno u tom pogledu, u tim očima ... nešto tako savršeno ... ne samo izgled nego kao cijelo biće - tako moćno .. Ostao sam paraliziran, pripijen uz krevet... očaran tim čudom ... pričala je u skvikovima dupina što se odbijalo o zidove i sve predmete u sobi, a ja sam pokušavao pohvatati sve da razumijem koju riječ ... približava mi se ... uvlači u krevet, i ja joj, nekako, beskrajno vjerujem ... uvjerava me da je sve ok, samo da se opustim ... i prepustim ... Noć je bila jaaako duga ali niti jedne sekunde dosadna ... sva puna doživljaja ... seka je tako lagano letila po meni ... doživljaj koji ni u najboljoj mašti ne možeš doživiti, a opet je trajao tako dugo ... jednostavno sam samo uživao i prepustio se ... jednostavno se ne sjećam kad je to završilo .. ... al ujutro sam se probudio pored nje ... digao sam se, imao sam osjećaj da je malo iscrpljena pa sam je pustio da spava ... otišao sam nešto pripremit za doručak ... pri povratku gore ona je zbunjeno sjedila na krevetu. Nakon doručka sredili smo se i ko pravi par izišli van. šetali smo po mom kvartu - ali kao da je cjeli Zagreb bio skupljen u njemu, jednostavno su se redali dućani, slastičarnice, pizzerije, kako sam htio nepotrebne zgrade su tek popunjavale cjelokupnu sliku ... ... ljudi su bili samo oni koji su se našli tamo poslom neobračajući pažnju na nas. Isprobavali smo gitare i sve drugo što nam je padalo na pamet. Kasnije se od nekud stvorio moj prijatelj ... i počeo s nekom idejom o pijenju par pivica u lokalnoj birtiji, malo žestica, onako ... iako sam se ja protivio i želio nastaviti obilaženje grada (kvarta), seka je ipak pristala na pondu frenda pa su njih dvoje otišli tamo na piće ... ja sam uzeo kutiu malbora i sjeo u park preko puta ... i opet me stresla neka tuga zapravo odbacenost ... iako to nisam pokazivao gledao sam prazan park s tek slucajnim prolaznicima koji su imali svoj zacrtani put neobaziruci se na nista pa tako ni na mene .. .. odjednom su njih dvoje dosli i sjeli pokraj mene ... i tako govorili kako im je bilo super da sam trebao s njima u troje ... ja sam samo gledao s tupim pogledom ispred sebe ...jedno vrijeme smo svi bili tako totalne zbunjole ... tu zatupljenost ili bolje receno truljenje je prekinuo frend koji me je odjednom poljubio ... bilo je to totalno cudno ... zapravo nisam mogao ni reagirat bilo je tako strelovito brzo ali nije da se zalim ... ja sam morao krenuti za zadar a seka me išla odpratiti do autobusne stanice koje je zapravo bilo okretiste u mom kvartu ... frend je nestao kako je i dosao odjednom ... a mi smio krenuli dalje ... seka me cjelo vrijeme pousavala uvjeriti da cu se brzo vratiti da samo idem na kratko nazad u zadar ... na okretistu smo se pozdravili ... nju su okipirali neki ljudi u crnim odjelima i odvukli je od mene ... samo sam je stigo pozdraviti jel je bus vec kretao ... usao sam u bus u posljednjem trenutku ...vozac je isto bio neki lik ko neki agent al nisam se obazirao ... sjeo sam ... uzeo si lagani odmor malo isao ubiti oko ... nakon par sati voznje shvatio sam da sam negdje drugdje da neidem prema zadru vec negdje sjeverno ... i tako ja vise zivcan od napetosti sam dosao do vozaca koji je zbunjeno vadio natpise za kud vozi bus i razmisljajuci sto da stavi meni obijasnjavao da se smiriim ... i tako dok sam ja bio sve dalje i dalje svirala je pjesma vidi bolesti ... dont wory be happy -_- ... fustrirajuce ... nakraju sam zavrsio u nekim ruskom selku bez novca s mobitelima potpuno beskorisnim tamo usput bez baterija i totalne nemogucnosti javljanja ikome jel kako rekoh svi mobiteli su bili nepostojeci :S ... 2 godine sam skupljao novac za kartu na svakakve nacine ... i da nakon tocno 2 godine dosao je taj dan ... dan kada sam bio zeljan viditi svoju seku vise nego ista na svijetu ... put do zadra je bio tako neznam najljepsi put vjerovatno ... dolazak u zadar opet vidim ljude kuci su u zadru opet svi ali niko ne obraca posebnu paznju na mene ...no nema veze otusirah se sredih .. i krenuh put kuce moje seke ... kad tamo ... tamo nesto totalno novo kuca obnovljena prakticki za neprepoznat sve toliko fensy ... fuj ... na ulazu stoji neki lik odprije poznat vjerojatno iz zagreba s one stanice ... vrata se otvaraju i izlazi limuzina ... velika crna ... s poluprozirnim proziorima ... ja onako obucen ko zadnji prosjak u rasparanoj majci hlacama ugledah svoju seku ... ali bila je totalno neprepoznatljiva nekako uređena dotjerana ... ali pogled je odavao ko da je neka pudlica koja sluzi samo za pokazivanje vezana na lancu ... da sjedila je s nekim likom ... i nisam ni uspio skuziti tocno ko je ... i ubrzo su me okruzili ekioa u odjelima obijasnili da je ona sretno udana za naobrazovanog i bogatog covjeka te da nema namjeru uopce obracati paznju na sirote klosare poput mene ... onako tuzan pokunjen ... izgubljen u svjetu obilazim draga mjesta vecino mona koja su mi uspomena na nekad sretna vremana koja sam provodio s sekom ... nakon sto sam to obavio osjecam da vise nema razlog postojati odlazim s namjerom da nestanem ... sto i ucinim ... i nema me vise .... |
14.12.2006., četvrtak
sve od Malene nema ni početak ni kraj....
|
......... I tako jednom M.A. je zamišljala da je život crven i tekuć i da uznemiruje ljude, i domišljala kako bi to mogla posjedovati ili konzumirati, i sred tog visokosmislenog racionaliziranja o životu eto njenu privatnost je oskvrnulo dijete koje je naletilo u sobu. M.A. je u panici zgrabila potencijalno opasno (vjerojatnost da je prenosilo iritaciju je bila blizu 100%!!!) strano dijete za vrat i od siline stiska koji je potisnuo krv da se udomaći u dijelu djetetova korpusa iznad vrata njemu je otpao skalp u simbiozi s komadom glave koji mu je pripadao samim tim što je ovaj na njemu pustio korjene. (Fatalnu posljedicu te M.A.ine reakcije posve je lako razumjeti ako se prisjetimo da količina krvi daleko svojim volumenom nadmašuje volumen ličinčije glave.) Ispod skalpa nabubrio je crveni mozak koji je bio strukturiran kao šipak ispod kore - bobice kao mali saćasti rubini, samo što je boja tih rubina bila baš opažajno privlačna i M.A. je na tu privlačnost zaronila gubicom u to što uopće nije izgledalo kao mozak. Ali bila je u kratkoj haljinici, koja joj se (pazi nevolje, op.au.) kad se nagnula popela do pola u-tange-utisnutog dupeta, i kad je u sobu uletio otac od netom asimiliranog djeteta koji je bio (otats a ne diete) pjanac te luđak, a od bijesa zbog ubijenog ploda sjemena svoga i u naponu libidarne energije koja ga je napela cilog pri prizoru nevinog bljedokožog djevojčeta ravne smeđe kose s gubicom skroz krvavom i crvenom pičkicom skroz stisnutom bedrima, zgrabio je tu malenu koja nije bila nitko drugi do li Vaša Odana M.A. za struk i bacio je na pod što je ovu razbjesnilo i skočila je na čovjeka pokušavajući mu izvrnuti ruku u kojoj je držao cigretu tako da njom spali onog ko ju je i držao, a di bilo da bilo, ali naravno kapaciteti njene fizičke snage su bili nedovoljni, pa bez obzira na njena telepatska nagovaranja čovjeka da se svojom voljom skljoka mrtav, on ju je zgrabio za mekano dupence i zabio prste zajedno s tankim žičanim tangicama duboko u tijelo onesposobljeno za ikakav otpor. Cijela ta neprekinuta i živahna procedura potencirala je njenu natprirodnu bolesnoću ispodsvjesti koja je po defaultu nadševljavala istu od mužjaka kojim je M.A. bivala napadnuta što nije bilo sve doonda izraženo stoga što je bolešćinu u M.A.-e običajno kontrolirao jak razum, ali sad je adrenalin lijepom manirom šupirao razum koji se nije našao uvrijeđen već sa zadovoljstvom izmaknuo i bol koju su nosili prsti pijanog đavla došla je istovremeno s ekstazom. M.A. nije imala vremena da razmisli kakav je to glupi ustupak od strane razuma odredio opisani prevrat, luđaku je ona duguljasta reprodukciji namjenjena stvar od napetosti rasparala hlače pa je nabio curicu, koja se kroz kadar prije tog pretvorila u überpopaljenu gotićarku, na kurčinu tako duboko da mala nije mogla ni disat. Ali negdje gore u prsima osjećala je kao da su postali jedno, ona i to supposed-to-be agresivno ljudsko smeće, sad kad je krepalo. To ju je potaklo da razmisli zašto je on uopće bez-bez-bezživotan i spoznala da oni praktički i jesu postali jedno - kroz plafonsku je pukotinu iz tame bila uperena cijev šatgana, a u M.A.inim prsima nastavljala se rupa iz muškarčevih prsa, i krv im se slila u jednu i pritisak u donjem tijelu je zato popuštao, sada nestankom lomtika (=komada) sou kold vremena, ali to više nije ni ona mogla osjetiti, jer je pod ipak bio mlitav kako je prvo i mislila, i to je znala jer je njena svijest zaronila/upala kroz pod i našla je (M.A.) ...sebe gdje lebdi, utrnula i ukočena iznad trošne, umorne brane u kojoj je škripeći se lomio kraj njene Majčinske snage, snage Prirode da se svijet ne sruši na samog sebe. M.A. je zaplakala, kroz suze spoznavajući da je materijalna i da nema ni Oca ni Majke. Stoji na vrhu te što se ruši i jednim skokom postaje jedno s branom, svijetom u koritu i svijetom sapetim iza brane - svijetom što ga je brana štitila i svijetom koji je tu branu srušio - i njen krik bio je isto što i cvilež brane. Onda je šetala s Isusom po krševitoj obali. Bosih nogu na od-Sunca-vrućoj stijeni, kose mokre od morskog vjetra, osjećala je Život u utrobi. To je, na njenu sreću, bilo zadnje što je osjetila prije nego joj je svijest prestala postojati. Njeno tijelo je zapravo već ionako bilo mrtvo, a "Život" što ga je kao osjećala u utrobi je bio od crviju koji su ušli kroz rupu na prsima i zadržali napušteno tijelo u opticaju Života. |
02.12.2006., subota
program "malena aliseta...";
|
var malena_aliseta: N/A[netko/admin]_string; Brat: N/Mod_string; (on): string; function _dijalog (malena_aliseta = char; brat: char); boolean; begin brat:= što taj pacijent izvodi sestra:= stoički krvari o braca sve je to rokenrol brat:= nije nego metal plus sada imamo suicidalca ode sestra:= emmm... ko je za malo nekrofilije? brat:= oš me sad i s leševima varat jebala mater svoju??? sestra:= tjah ljubice nemoš tako pred ličinkama end; begin readln (on); ...koju je od milja, a zapravo od sklonosti prema bolnim ljubičastim točkama na svojim sljepoočnicama, znao zvati i Patuljasta, pa i Krvavi Pomfrit, podučila ga je kako Život nije čovjekova obveza samo zato jer je (čovjek) preskupo plaćena mesna skulptura. Je vrag da je ona još nastavila nešto blebetati o alkoholu iskro sve ljepote piću iz Elizija al njemu je pucao kiton za to jer je bio sada obuzet srećom i zahvalnošću usudu koji mu je poslao Malenu da mu prokaže Istinu i u deliriju od istih emocija gurao je metalni listić dublje prema mjestu u tijelu gdje mu je trenutno bilo najtoplije. Jebiga srce je bilo malo preduboko za kratki listić, ali srce ima svoje produžetke od kojih neki prolaze neposredno ispod kože na spoju dlana i podlaktice. Pogled na preekstatićan prizor poniranja svjetlucavog listića u njegovo krvavo, uzbuđeno i titravo meso, zamagljivao mu je neki usrani smrdljivi dim s čijom se gustoćom proporcionalno pojačavao Malenin smjeh. (Aliseta joj je prezime, ljudi, pa zaboga.) Niotkud se pojavio i Brat (Malenin a ne njegov) i nakon čak 1x10^(-13) sekundi dugog dvoumljenja, koga da spusti na zemlju, uhvatio se mlatit s Malenom, ko će ga znat zašto. Kao vječni optimist (od prosvjetljenja nadalje), sretno je mislio da to Brat čini za njegovo dobro, jer, kako je Braco imao neki emo-stav prema životu, jasno je te logično da bi argumentiranje u ovom slučaju trebao prepustiti svojoj sestri koja je hippi i sva za život i takve neke glupaje vešći tojest po njegovoj procjeni kako je bar Brat, nesudjelujući u događaju koji je stvorio situaciju iz kog je krenula priča, trebao razmišljati. Ali zajebao se kao nitko što nije mogao znati sve i da ga je i bila briga, naime, Braci je diglo tlak Alisino napušavanje, i, naime N^2, ovaj je već gubio svijest, ma to je sve od ekstaze uzrokovane tako čru spoznajom da je svijet misteriozno postao neke hepi crvene boje a onda je ta boja fensi pocrnila i tip je kulerski prestao doživljavat sifilis kojeg je jednom kupio preko interneta jer je uz to besplatno išlo pranje mozga i umjesto toga upao je u neko polustanje u kom je od cijelog sustava g33kovskih skraćenica mogao pomisliti samo na jednu: WTF. Ali to nije sve!, jer onda mu je opet pred očima pukla slika i to crno-bijela pa još plus toga u negativu i još plus tome povrh pomalo kao solarizirana, pa je čuo ovakav sausjećajan i svrhovit dijalog između sestre i brata koje je uvijek poštivao. _dijalog := true; Pod pridruženim nazivom "ličinka", MA je naime objektivizirala svjež, nerazvijen, još i vrlo nov primjerak ljudskog podmladka, ženskog polariteta, dosta lijep na pogled. Taj je dosta lijep na pogled žensko-polarizovan primjerak dvonožnog kožnatog skočimiša, to nešto skakalo je na ševizovan način na madracu brutalno preiskorištenog kreveta i cičala frekvencijom jedne izvjesne nazovi-profesorice fizike (uzeta za usporedbu zbog zaista izuzetne frekvencije glasa) kao reakcijom na prizor čupanja grebanja drpanja i gušenja Bracike i Sestrice. Povoljno za njihove uši, točnije - povoljno po djevojčkičin život, Sestra je nije čula, što treba da bude pozitivna posljedica posve spontanog reproduciranja životinjskog urlanja te režanja dvoje većih klinaca što su se hvatali po svim djelovima tijela... ...tako u općem(->u smislu da se odnosi na žive sudionike) zanosu te extazi, braco u pokušaju onesposobljavanja seke grabi je za ruke jačinom koja bi se u okolnostima - naime bez adrenalinskih tripova- smatrala brutalnom i baca je na krevet zajedno sa sobom samim kao osobom te kao tijelom preko nje na što daske prekidaju prosvjed ionako neprimjećenim škripanjem i pucaju ko daske. (Ah daske. Samo da im je pucati. ) Nesretnim slučajem sudjelovanja nespretnosti u tom cijelom događanju, djevojčica NIJE reagirala spontano- nepredvidivo-impulzivno (to su dezinformacije koje dobivate u autoškolama...) i u trenutku fatalnog kraja kreveta, koji je sentimentalnu vrijednost za brata i sestru dobio ovakvim domestic-pustolovinama, ostala je priklještena tijelima toplinske i potencijalne energije mnogo veće od njene. Dobro, ovo s energijom nema veze s pameću, ali ima to što je nagla pauza u dotadašljim glasnim kretanjima istaknula tiho kmečanje prignječene djevojčice dovoljno da ga, pokraj svog vlastitog teškog disanja, end. +++ EROR: not finished +++ |
