Jutro je započelo jutarnjim mamurlukom, što će reć kao i uvijek. Po navici sam poluotvorenih očiju nazvao seku ali se umjesto nje javila neka sekretarica sa spikom da broj više ne postoji. U nedefiniranom društvu nevjerice otišao sam do WC-a i umio se pa u kuhinju nešto pojesti i uopće sve po dobrom starom običaju i natrag u sobu. Na MSN.u nema nikog. Visim slušajući neke hundret-persent (=100%) emo pjesme. Sve u svemu jedna je stvar bila sigurna i utoliko totalno čudna - nije bilo nikoga. Prekinuti svi kontakti.
Mobiteli ne rade, nema buke automobila, nije bilo ni poziva na ručak. Uglavnom, samo ja, ko legendarni Pale sam na svijetu... U svrhu namirivanja potrebe za hranom odvukao sam se u dućan gdje je nekim čudom i bila posluga, štoviše, posluga je normalno komunikacijski funkcionirala (=ne obraćajući pozornost na mene). Vraga me to diralo... Prva liga, uživam u osjećaju da sam napokon sam, opušteno do kraja... Ali nije mi bilo svejedno i nisam htio da tako ostane jer do nekih mi ljudi ipak stalo (lajk, DOVRAGA.) Na sreću tog i takvog straha potrefi se zvono. Sred mog uživanja u laganoj muzici i sveopćem miru. Impresivno - ako usporedimo s dotadašnjim statusom komunikacije.
Otvorio sam vrata, a na drugoj strani istih stajala je stajala seka. Kako se to nadovezalo na dotadašnju idilu moj endokrini sustav reagirao je puštajući obilne i neškrte količine hormona sreće. Ali ona se nekako čudno ponašala - ko da je zombi, hipnotizirana ili što ja znam. Otišli smo u dnevni boravak. Sve silne pokušaje da komuniciram s njom ona je jednostavno sve ignorirala i odjebala buljenjem u TV. Nakon nekog vremena odustao sam i igrao se na kompu, kuhao večeru... I već je završio taj program, na TV-u je bio samo snijeg ali moja čudna sestra je još gledala taj TV što me konačno i pomalo zabrinulo. Odnio sam je u krevet koji sam joj napravio, fino je ušuškam i poljubim za laku noć i odem spavati u krevet pokraj.
Vec me počeo hvatati san ALI. u sobi u kojoj inače uvijek gori moja plava neonka osvjetljavala je odraze nečeg natprirodnog u stvarnoj osobi, veliku energiju zadržanu u tako malom prostoru koja je povrh tome počela sjati (osoba a ne prostor öder bilošto drugo) - kao sirena koja žudi za povratkom u more. ima nešto čudno u tom pogledu, u tim očima ... nešto tako savršeno ... ne samo izgled nego kao cijelo biće - tako moćno .. Ostao sam paraliziran, pripijen uz krevet... očaran tim čudom ... pričala je u skvikovima dupina što se odbijalo o zidove i sve predmete u sobi, a ja sam pokušavao pohvatati sve da razumijem koju riječ ... približava mi se ... uvlači u krevet, i ja joj, nekako, beskrajno vjerujem ... uvjerava me da je sve ok, samo da se opustim ... i prepustim ... Noć je bila jaaako duga ali niti jedne sekunde dosadna ... sva puna doživljaja ... seka je tako lagano letila po meni ... doživljaj koji ni u najboljoj mašti ne možeš doživiti, a opet je trajao tako dugo ... jednostavno sam samo uživao i prepustio se ... jednostavno se ne sjećam kad je to završilo ..
... al ujutro sam se probudio pored nje ... digao sam se, imao sam osjećaj da je malo iscrpljena pa sam je pustio da spava ... otišao sam nešto pripremit za doručak ... pri povratku gore ona je zbunjeno sjedila na krevetu. Nakon doručka sredili smo se i ko pravi par izišli van. šetali smo po mom kvartu - ali kao da je cjeli Zagreb bio skupljen u njemu, jednostavno su se redali dućani, slastičarnice, pizzerije, kako sam htio nepotrebne zgrade su tek popunjavale cjelokupnu sliku ...
... ljudi su bili samo oni koji su se našli tamo poslom neobračajući pažnju na nas. Isprobavali smo gitare i sve drugo što nam je padalo na pamet. Kasnije se od nekud stvorio moj prijatelj ... i počeo s nekom idejom o pijenju par pivica u lokalnoj birtiji, malo žestica, onako ... iako sam se ja protivio i želio nastaviti obilaženje grada (kvarta), seka je ipak pristala na pondu frenda pa su njih dvoje otišli tamo na piće ... ja sam uzeo kutiu malbora i sjeo u park preko puta ... i opet me stresla neka tuga zapravo odbacenost ... iako to nisam pokazivao gledao sam prazan park s tek slucajnim prolaznicima koji su imali svoj zacrtani put neobaziruci se na nista pa tako ni na mene ..
.. odjednom su njih dvoje dosli i sjeli pokraj mene ... i tako govorili kako im je bilo super da sam trebao s njima u troje ... ja sam samo gledao s tupim pogledom ispred sebe ...jedno vrijeme smo svi bili tako totalne zbunjole ... tu zatupljenost ili bolje receno truljenje je prekinuo frend koji me je odjednom poljubio ... bilo je to totalno cudno ... zapravo nisam mogao ni reagirat bilo je tako strelovito brzo ali nije da se zalim ... ja sam morao krenuti za zadar a seka me išla odpratiti do autobusne stanice koje je zapravo bilo okretiste u mom kvartu ... frend je nestao kako je i dosao odjednom ... a mi smio krenuli dalje ... seka me cjelo vrijeme pousavala uvjeriti da cu se brzo vratiti da samo idem na kratko nazad u zadar ... na okretistu smo se pozdravili ... nju su okipirali neki ljudi u crnim odjelima i odvukli je od mene ... samo sam je stigo pozdraviti jel je bus vec kretao ... usao sam u bus u posljednjem trenutku ...vozac je isto bio neki lik ko neki agent al nisam se obazirao ... sjeo sam ... uzeo si lagani odmor malo isao ubiti oko ... nakon par sati voznje shvatio sam da sam negdje drugdje da neidem prema zadru vec negdje sjeverno ... i tako ja vise zivcan od napetosti sam dosao do vozaca koji je zbunjeno vadio natpise za kud vozi bus i razmisljajuci sto da stavi meni obijasnjavao da se smiriim ... i tako dok sam ja bio sve dalje i dalje svirala je pjesma vidi bolesti ... dont wory be happy -_- ... fustrirajuce ... nakraju sam zavrsio u nekim ruskom selku bez novca s mobitelima potpuno beskorisnim tamo usput bez baterija i totalne nemogucnosti javljanja ikome jel kako rekoh svi mobiteli su bili nepostojeci :S ... 2 godine sam skupljao novac za kartu na svakakve nacine ... i da nakon tocno 2 godine dosao je taj dan ... dan kada sam bio zeljan viditi svoju seku vise nego ista na svijetu ... put do zadra je bio tako neznam najljepsi put vjerovatno ... dolazak u zadar opet vidim ljude kuci su u zadru opet svi ali niko ne obraca posebnu paznju na mene ...no nema veze otusirah se sredih .. i krenuh put kuce moje seke ... kad tamo ... tamo nesto totalno novo kuca obnovljena prakticki za neprepoznat sve toliko fensy ... fuj ... na ulazu stoji neki lik odprije poznat vjerojatno iz zagreba s one stanice ... vrata se otvaraju i izlazi limuzina ... velika crna ... s poluprozirnim proziorima ... ja onako obucen ko zadnji prosjak u rasparanoj majci hlacama ugledah svoju seku ... ali bila je totalno neprepoznatljiva nekako uređena dotjerana ... ali pogled je odavao ko da je neka pudlica koja sluzi samo za pokazivanje vezana na lancu ... da sjedila je s nekim likom ... i nisam ni uspio skuziti tocno ko je ... i ubrzo su me okruzili ekioa u odjelima obijasnili da je ona sretno udana za naobrazovanog i bogatog covjeka te da nema namjeru uopce obracati paznju na sirote klosare poput mene ... onako tuzan pokunjen ... izgubljen u svjetu obilazim draga mjesta vecino mona koja su mi uspomena na nekad sretna vremana koja sam provodio s sekom ... nakon sto sam to obavio osjecam da vise nema razlog postojati odlazim s namjerom da nestanem ... sto i ucinim ... i nema me vise ....
Post je objavljen 17.12.2006. u 18:01 sati.