......... I tako jednom M.A. je zamišljala da je život crven i tekuć i da uznemiruje ljude, i domišljala kako bi to mogla posjedovati ili konzumirati, i sred tog visokosmislenog racionaliziranja o životu eto njenu privatnost je oskvrnulo dijete koje je naletilo u sobu. M.A. je u panici zgrabila potencijalno opasno (vjerojatnost da je prenosilo iritaciju je bila blizu 100%!!!) strano dijete za vrat i od siline stiska koji je potisnuo krv da se udomaći u dijelu djetetova korpusa iznad vrata njemu je otpao skalp u simbiozi s komadom glave koji mu je pripadao samim tim što je ovaj na njemu pustio korjene. (Fatalnu posljedicu te M.A.ine reakcije posve je lako razumjeti ako se prisjetimo da količina krvi daleko svojim volumenom nadmašuje volumen ličinčije glave.) Ispod skalpa nabubrio je crveni mozak koji je bio strukturiran kao šipak ispod kore - bobice kao mali saćasti rubini, samo što je boja tih rubina bila baš opažajno privlačna i M.A. je na tu privlačnost zaronila gubicom u to što uopće nije izgledalo kao mozak. Ali bila je u kratkoj haljinici, koja joj se (pazi nevolje, op.au.) kad se nagnula popela do pola u-tange-utisnutog dupeta, i kad je u sobu uletio otac od netom asimiliranog djeteta koji je bio (otats a ne diete) pjanac te luđak, a od bijesa zbog ubijenog ploda sjemena svoga i u naponu libidarne energije koja ga je napela cilog pri prizoru nevinog bljedokožog djevojčeta ravne smeđe kose s gubicom skroz krvavom i crvenom pičkicom skroz stisnutom bedrima, zgrabio je tu malenu koja nije bila nitko drugi do li Vaša Odana M.A. za struk i bacio je na pod što je ovu razbjesnilo i skočila je na čovjeka pokušavajući mu izvrnuti ruku u kojoj je držao cigretu tako da njom spali onog ko ju je i držao, a di bilo da bilo, ali naravno kapaciteti njene fizičke snage su bili nedovoljni, pa bez obzira na njena telepatska nagovaranja čovjeka da se svojom voljom skljoka mrtav, on ju je zgrabio za mekano dupence i zabio prste zajedno s tankim žičanim tangicama duboko u tijelo onesposobljeno za ikakav otpor. Cijela ta neprekinuta i živahna procedura potencirala je njenu natprirodnu bolesnoću ispodsvjesti koja je po defaultu nadševljavala istu od mužjaka kojim je M.A. bivala napadnuta što nije bilo sve doonda izraženo stoga što je bolešćinu u M.A.-e običajno kontrolirao jak razum, ali sad je adrenalin lijepom manirom šupirao razum koji se nije našao uvrijeđen već sa zadovoljstvom izmaknuo i bol koju su nosili prsti pijanog đavla došla je istovremeno s ekstazom. M.A. nije imala vremena da razmisli kakav je to glupi ustupak od strane razuma odredio opisani prevrat, luđaku je ona duguljasta reprodukciji namjenjena stvar od napetosti rasparala hlače pa je nabio curicu, koja se kroz kadar prije tog pretvorila u überpopaljenu gotićarku, na kurčinu tako duboko da mala nije mogla ni disat. Ali negdje gore u prsima osjećala je kao da su postali jedno, ona i to supposed-to-be agresivno ljudsko smeće, sad kad je krepalo. To ju je potaklo da razmisli zašto je on uopće bez-bez-bezživotan i spoznala da oni praktički i jesu postali jedno - kroz plafonsku je pukotinu iz tame bila uperena cijev šatgana, a u M.A.inim prsima nastavljala se rupa iz muškarčevih prsa, i krv im se slila u jednu i pritisak u donjem tijelu je zato popuštao, sada nestankom lomtika (=komada) sou kold vremena, ali to više nije ni ona mogla osjetiti, jer je pod ipak bio mlitav kako je prvo i mislila, i to je znala jer je njena svijest zaronila/upala kroz pod i našla je (M.A.)
...sebe gdje lebdi, utrnula i ukočena iznad trošne, umorne brane u kojoj je škripeći se lomio kraj njene Majčinske snage, snage Prirode da se svijet ne sruši na samog sebe. M.A. je zaplakala, kroz suze spoznavajući da je materijalna i da nema ni Oca ni Majke. Stoji na vrhu te što se ruši i jednim skokom postaje jedno s branom, svijetom u koritu i svijetom sapetim iza brane - svijetom što ga je brana štitila i svijetom koji je tu branu srušio - i njen krik bio je isto što i cvilež brane.
Onda je šetala s Isusom po krševitoj obali. Bosih nogu na od-Sunca-vrućoj stijeni, kose mokre od morskog vjetra, osjećala je Život u utrobi. To je, na njenu sreću, bilo zadnje što je osjetila prije nego joj je svijest prestala postojati. Njeno tijelo je zapravo već ionako bilo mrtvo, a "Život" što ga je kao osjećala u utrobi je bio od crviju koji su ušli kroz rupu na prsima i zadržali napušteno tijelo u opticaju Života.
Post je objavljen 14.12.2006. u 01:24 sati.