Od Krapine do Skadarskog jezera _ 5. dio

Izlazim iz Cetinje bez problema. Nema gužve. Uključujem se na glavnu prometnicu i polako vozim, ne daj Bože da opet sretnem onog policajca diva, do putokaza koji me usmjerava prema Rijeci Crnojevića.
Ulazim na cestu i odmah na samom početku vidim što me čeka. Oprezna i spora vožnja jer cesta je sve negoli cesta koja bi trebala biti sigurna da Vas usmjeri do cilja.
Uska. Nepregledni zavoji. Pogled kroz suvozačev prozor zastrašujući. Ona cesta koja vodi od Šćepan polja do Plužina je autoput u usporedbi sa ovom.
Kroz glavu mi je prolazila samo jedna misao – samo da nitko ne naiđe iz suprotnog pravca.
Ma, mimoišli bismo se mi, ali kako ?
Uz mnogo truda i, vjerujte, straha !
Nisam mogao vjerovati kada sam nakon jednog zavoja „naletio“ na štand. Čovjek mirno sjedi i prodaje rakiju, med i razne suvenire. Pitao sam se dali netko stane jer to je na ovoj cesti opasna radnja i istovremeno znači zastoj prometa.
Zato nisam ništa pitao već sam samo produžio dalje uz jedan pozdrav rukom i kako god izgledala opasna vožnja, ili se to meni samo činilo, cijeli kraj kojim sam prolazio do Rijeke Crnojevića je prekrasna nedirnuta priroda sa gustom i lijepom šumom.
Zaista prostor za zaljubljenike u pravu prirodu.
Uz još nekoliko divljenja prirodi stižem i do Rijeke Crnojevića. To je malo naselje, na obali istoimene rijeke.
Na ulazu u Rijeku Crnojevića nalazi se kameni most, poznat pod imenom “Danilov most”.

Podigao ga je knez Danilo 1853.godine u spomen svoga oca Stanka Petrovića. Uz most je na lijevoj obali rijeke podigao i jednu jednokatnu kuću poznatu pod imenom „Mostina“. Baš dan prije mog dolaska u ovo mjesto održana je 3D prezentacija vezana uz most sa željom da Danilov most postane pod zaštitom UNESCO-a kao svjetska kulturno-povijesna baština.
Ova stara kuća očuvana je do danas i zadržala je svoje ime, postavši prepoznatljiv simbol ovog kraja.
U samom mjestu očuvani su ostaci povijesnih građevina iz vremena Ivana Crnojevića kao što su podrumska prostorija jedne davno porušene zgrade, koja se vezuje za rad tzv. Obodske štamparije, gdje je štampana prva ćirilična knjiga „Oktoih prvoglasnik“ 1494.godine.
Također, na ovom području je otvorena prva ljekarna u Crnoj Gori, kao i prva radionica oružja.
Rijeka Crnojevića tijekom 19. i početkom 20. stoljeća bila je najveća crnogorska luka i vodeći trgovački centar. Na riječkom trgovištu trgovali su ljudi raznih vjera i nacija i prodavala se roba iz svih krajeva Crne Gore. Posebno cijenjen proizvod ovog kraja bila je suha ukljeva, riba za one koji ne znaju, zbog svoje unikatnosti i izuzetnog ukusa, veoma tražena i na talijanskim jelovnicima i plaćana zlatom od strane talijanskih trgovaca.
Danas je i nema previše.
Najstariji sačuvani objekt u Rijeci Crnojevića je kuća Svetog Petra čijom je izgradnjom započelo formiranje urbanog izgleda naselja i posebno nešto kasnije formiranog uličnog niza. U kući je 1873. godine radila pilana, tako da se može reći da ona predstavlja i prvi industrijski objekt.
Malo pitoreskno naselje kojim, ipak, dominira rijeka koja je uostalom udahnula život ovom lijepom naselju.
U onom neobveznom razgovoru sa Milicom i Mašom spomenule su mi da je uz nastanak rijeke Rijeke Crnojevića postoji legenda.
Što drugo napraviti negoli u potragu za domicilnim stanovnikom koji o tome nešto zna. Bio sam sreće, već nakon nekoliko upita svi su me uputili k Radmili Novakovoj ali ću morati pričekati jer ona trenutno nije u Rijeci rekoše mi ljubazno domaćini.
Ništa strašno – naoružah se strpljenjem, sjednem u kafić „Mostina“, naručim kavu i čekam.
Nakon, bome, dobrog sata čekanja pojavi se Radmila Novakova – tipična Crnogorka, kakve sam znao viđati na slikama u knjigama, otprilike šezdesetih godina, crna marama na glavi ispod koje viri kosa spletena u pletenice, naborana lica na kojem se vide brige koje je ili riješila ili ih rješava, žuljevite ruke koje vrlo rijetko drže nešto lagano u njima, ali zato crne oči pune bistrine, prodornog pogleda, upita i inteligencije.
Tako sam ja sa divnom gospođom, koja je ujedno i duhovita te sve pokušava prebaciti na šalu, proveo dobrih tri sata a ona je pričala o Rijeci, o legendi, o Ivanu Crnojeviću.
Iz svake njezine riječi, pogleda,pojašnjavanja osjetila se velika ljubav prema mjestu i rijeci na kojoj ona provodi svoj život.
Pokušati ću prepričati legendu jer Radmilina priča bi zauzela previše prostora te se nadam da neću nešto važno ispustiti.
„Kako legenda kaže, Ivan Crnojević dođe jednom u lov u mjesto Obod. Tražeći plijen, Ivan sa svojom svitom i lovcima naiđe na neku pećinu, i kada je prišao ulazu, iz pećine izađe ogroman divlji jarac.
Svi okupljeni lovci, pa i sam vladar Ivan, bijahu iznenađeni veličinom divljeg jarca, koji bješe nešto do tad neviđeno.
Uz to, jarac je bio potpuno mokar i krenuo je da stresa vodu sa sebe.
Tada lovci krenuše u potjeru za njim i na kraju uspiju da ubiju gorostasnog jarca.
U tom momentu, pećina iz koje je izašao jarac, poče da tutnji potmulom bukom, i iz nje provali bujica, koja umalo ne potopi lovce i vladarevu svitu.
Od tog doba, pa sve do danas, iz pećine izvire rijeka, u narodu nazvana Rijeka Crnojevića.
Znači početak priče o Rijeci Crnojevića povezuje se uz vladara Zete, Ivana Crnojevića (1465–1490), koji je da bi izbjegao Tursku vojsku na Obodu podigao utvrđenje i manastir, čija je crkva posvećena Svetom Nikoli.
Tu je prenio svoju prijestolnicu sa tvrđave Žabljak, a manastir je postao sjedište zetske Mitropolije.
Lijepa legenda, kao i sve legende, da bi čovjek zaželio da je bilo baš tako kako one govori.
Geografski gledano, „legenda“ bi zvučala ovako: Ova rijeka, koja počinje kao jako vrelo ispod Obodske stijene, nakon 13 kilometara dugog toka, koji vijuga kroz brda i pravi brojne otoke, svoj put završava u vodama Skadarskog jezera.
Rijeka Crnojevića je posebna, ne samo u Crnoj Gori već i u svjetskim razmjerima po činjenici da je plovna posle samo kilometar riječnog toka.

Rijeka Crnojevića, zajedno sa istoimenim mjestom na njenoj obali, jedan je od povijesno najznamenitijih područja u Crnoj Gori.
Ljepote ove rijeke i naselja na njenoj obali, stoljetna su inspiracija umjetnika koji su dolazili u ove krajeve – riječi su Radmile Novakove.