Opis bloga

o svemu i svačemu
i nestvarnim stvarima


započeto jednog lijepog
snježnog dana
u veljači 2012. g.
od tad malo izgubljeno, pa nađeno ...
i ponovo započeto 2015.

Linkovi

blog.hr

dnevnik.hr

e-bonton

Pjaceta

Promote Your Page Too

pjacetaarmerina@gmail.com

pišem kao što plivam
slobodnim stilom
ponekad samo šetam
crnom bijelim tipkama
bezbrižno skakućem
šarenim snovima
ispisujem
raznobojnim slovima
tu
uglavnom:
odmaram od vremena
gubim se u prostoru
čudim se slovima
slažem misli
i dišem
dišem

pjaceta

utorak, 30.08.2016.

tišinim kako šuštim Ušutjeti, zašutjeti, šutjeti, na temu tišine sam znala puno toga izreći. U tišini o tišini govoriti . Jutros sam se sjetila tih maminih riječi – novčić za misao. Misao je već dugo u tišini utišana. Pitala sam se jeli to 'samotišinavanje' kao samo cenzura ili je to pasivno ušutkavanje kao prešutno cenzuriranje. Tako danas 'tišinim' kao divanim. Nitko ništa ne pita, a ni ja ne govorim. Raspisujem se, vježbam zglob ruke dok šutim. Ne mislim puno, bar tako mislim. Ni riječi nemam puno. I one se potroše. Ponekad štedim na njima. Štedim ljude i sebe. Toliko o riječima. Dok šutnju nikad nisu smatrali štednjom, ponekad je trošila čak više energije nego priča. Priča je ponekad bila utišna, a tišina razgovorljiva. Htjela sam se samo othrvati tišinom u koju sam srasla kao u drugu kožu, prijatnu. Daleku. Tako daleko, daleko od buke. I dok sam tako jutros 'tišinila'. U nedostatku dijaloga, poklikah fejs i u rubrici – mjesto, gdje bi mogli provesti ostatak života, piše - Tokijo. Ni novčića, ni misli, ni tišine. Samo gužva, smrad i elektronika. U tišinu ugušena bukom. Pa pomislih – pih. Isto. Veliki gradovi to rade, velika društva gutaju, bučna mjesta utišavaju. Ljudi odlaze/dolaze u tišini, bukom se rađaju/ispraćaju. Ljudi puno govore, rijetko šute. Slušanje iščezava. Razumijevanje. Puno toga je odnijela napredna tehnologija. Kakofonija perfidnoga ušutkavanja. Glasanje paunova uguši spjev ševa. Pitah se, kuda lete ševe? Kuda odlaze slavuji dok vrane na obližnjemu drvu grakću? Poželim tako, … više puta dnevno odletjeti kuda slavuji lete. Ne zbog pjeva, jer tog ne mah, već tišine. One uljudne tišine. One, čije ime govori da je od ljudi, u-ljudna. Tišina kao prostor prijatnog bivanja. Ne kao muk, već kao tihi spjev slavuja u krošnji drveta. I kad bi postojao neki takav kviz ili neko takov stvarno mjesto, tamo bih mogla provesti ostatak svog života. Među ljudima. Uljuđenim ljudinama. Ovako… promišljam ponekad. Bolje mi je da ušutim i povučem se u svoju kućicu u drvetu. Ne, na. U drvetu. Tamo bih mogla život provesti. Možda u krošnji drveta, visoko iznad oblaka. Može i sama. Ne znam kako žive slavuji. Trebaju li nekoga?! Kažu da svi ljudi trebaju nekoga, da se životnije sporazumijevaju jer i one trebaju nekoga,… Pa čak i paunovi trebaju publiku. A zašto je onda upravo među ljudima najviše osamljenih primjeraka?! Možda stvarno ne trebamo čovjeka. Nekog. Ali ljude, uljudne ljude trebamo. Svi. Pa čak i životnije. Otkad je mama umrla, nitko ne govori 'novčić za misli'. Majke ponekad nedostaju kao utrobe drveta, onog velikog koje vas štiti svojim granama, onoga što pjeva i bući u krošnjama. Što priziva slavuje i njihov anđelski spjev. Što priča sve lijepe priče svijeta tišinom prekrivene mahovine. Spokojno. Onoga što vas, dok grli, liječi. Dodirom izgovara toliko puno riječi, a da šuti. Zatopljena u misao. Tišinu dalekog svemira. Nasmiješih se na spomen maminih riječi jer htjedoh joj odgovoriti čak i bez novčića - Mislim, da sam drvo. Jakih grana. Treperavim obojanim lišćem u krošnjama. Isprepletenim dubokim korijenjem. Živim na rubu šume. Šuštim, šutim a govorim.

ponedjeljak, 22.08.2016.

Hod duše je u snovima 9.15 je, a rekla sam da od 9.00 počinjem rigoroznim radom jer jedino disciplina uma, djela i tijela pomaže da se pomaknemo korak naprijed. Korake naprijed treba činiti u tijeku mrtvog hoda. Mrtvi hod je ono kad se u ponedjeljak ujutro probudite umorni, ispeglani, glavo bolni i kad pomislite, iskreno i duboko – kako bih se voljela jedno jutro probuditi odmorna, naspavana i nasmiješena. Dizanje iz kreveta već predstavlja napor, kosti polomljene posložiti u nekakvu statički stojivu građevinu, bubreze ušuškati da se kamenje i pijesak ne pretaču, a od svega je možda najbolnija duša mrtvog hoda. Duša mrtvog hoda ne sanja, ona korača kao vojnik odrađujući svoje dnevne zadatke i padajući herojski u obrani domovanja, zapisana odgovornosti bez slobodnog dana, vječnoj brizi bez osvrta, potisnutog pitanja o ljubavi. O ljubavi se ne raspravlja. I zašto bi? O njoj se sanja, o njoj se čezne, nju se ponekad živi. Ljubav se oblikuje u nama. U duši mrtvog hoda ljubav je pometena pod tepih. Zato se je takvim dušama jutrom teže buditi. Lakih nogu skočiti iz kreveta… O, ljubavi, mila, bajna… Poželjeh se tako jedno jutro probuditi lakih nogu, onako kako se bude djeca - sa nestrpljenjem novog dana. Sjećam se kao mala, kako sam samo htjela odrasti jer mi se činilo strašno fino biti 'velik'. O, koliko puno veliki znaju i gdje sve idu, oooo. Jedva sam čekala otkrivati svijet, putovati, susretati ljude, pričati priče, čitati velike knjige, … Muž, djeca, posao, sve je to bilo normalno. Ono u startu upeto u sliku velikog svijeta preda mnom, tako da o tome nisam sanjala. To troje je bilo kao obavezni privitak svakoga odrasloga. Kao nešto što pripada svakom čovjeku po rođenju jer tako to ide u ovom svijetu. Ljudi se vole, žene, imaju djecu i idu na posao. Tako su svi oko mene radili. Pa je stoga u mojoj glavi bio taj dio života – neupitan. To se podrazumijevalo samo po sebi. Tako su živjeli moji roditelji, roditelji mojih roditelja, tako su živjeli svi. Osim pokoje tetke, koja nije imala muža, višom silom slučaja. Koliko mi spomen seže daleko, mislim da nitko nije bio nezaposlen. Čak i moja baba, koja je bila po statusu 'kućanica', ona pogotovo nikad nije bila nezaposlena. Njen dan je počinjao u ranu zoru do kasne večeri, 'nisam sjela'. Taj status 'brige za drugoga' joj je omogućio mirovinu. Dida je radio, čak i kad je otišao u penziju bio je predstavnik jedne firme. Nije da je trebao, ali je volio, biti društveno koristan, doprinositi svojim iskustvom, radom. To ga je i ispunjavalo. Nisu bili bogati, onako kako se danas uspjeh mjeri, novcem, mislim da im to i nije bio ni konačni cilj. Imali su dovoljno, ustvari, imali su sve ono što im je nešto i značilo. Obostranu ljubav, poštivanje, djecu, unuke oko sebe i miran život u malom gradiću. Didin hobi je bio ribarenje na rijekama, a babin vrt. I ja sam bila njihov hobi. Najdraži. Takav je bio i moj pojam o svijetu. Mir u svijetu. Mali život u velikom svijetu punom čudesa. Osnove potrebe zadovoljene da se onda možeš prepustiti onome što najviše voliš – prijateljima, hobijima, … onome nečemu samo tvojem i samo za tvoju dušu. Vrijeme za sebe. Uspjeh života dosegnut radeći ono što nam pričinjava zadovoljstvo. Pa se tako ujutro budim umorna sa iskrenom i dubokom željom probuditi se jedno jutro naspavana i lakih nogu. Kao što se bude djeca koja navečer legnu sa jednom željom za sutrašnji dan i čim oči otvore vesele se toj želji. Jutros je prva Juniorova želja bila – Lino. Cijelo je veće zapomagao, pokušavao odugovlačiti sat spavanja,… sve u želji za Linom. Bila sam nepopustljiva. Ujutro. Iako je kasno legao, probudio se je već prije 6. Uzbuđen, spreman ostvarivati snove. Prva riječ je bila – Lino. »Spavaj još malo. Rano je za Lino.« Pričekao je koji minut, a onda rekao »Pi«. Zna, tako dobro već sa dvije zna, magičnu formulu kako mamu izbaciti iz kreveta kao kruh iz tostera. Pa je odmah poslije Pi na redu bio Lino. Dugo ga je jeo (inače to ide u sekundu, dvije), guštao, igrao se, pa probavao, mljackao, pravio grimase – mmmm. Kako je lijepo ujutro ostvariti svoje jučerašnjeg osnove. Pospana i razboljelih kostiju, umorna i ispita, gledala sam to malo lice kako se krevelji, uživa i pomislih, kako bi bilo lijepo jedno jutro se probuditi kako se on budi. Opet sa ushićenjem, sa snom koji želiš ostvariti, koji se pred tvojima očima stvara, sa uživanjem u danom, sa radoznalošću, sa igrom, sa dušom lakih nogu. Ono najtužnije u cijeloj priči. Mogu ja to. Osjećam duboko u sebi tu igrivu mene, onu koju sam zatvorila u kavez jer … Jer sam dopustila drugima da je uzmu, da je krote, da je stavljaju u svoje kaveze, da je ukalupljuju, da je ocjenjuju, da je mjere i sude joj po svojim sudovima. Ne bih znala reći zašto sam to dozvolila i kako se to desilo. Ušuljalo se u moj život, potajno. Valjda zbog neznanja, nepažnje, zaspalosti duha ili tek Humoristovog iskušavanja iskustva. Zamislite kakvi bi bili naši životi da se ne upuštamo u iskustva koja nas 'čine', da se sve dešava samo po 'našoj volji'. Onako, kako po svojoj 'pameti' mislimo da je dobro za nas, da nikad ne griješimo, da nikad ne posrnemo, da nikad ali ono baš nikad, nikad, ne napravimo ništa što bi nas 'učinilo'?! Jer to nas 'uči', 'opameti'. Život je iskustvo. Puno puta kažu da mi biramo iskustva, doživljaje, jer… kao možemo sami izabrati hoćemo li se nečim rastužiti ili razveseliti, hoćemo li dozvoliti da nešto utječe na nas ili ne. Tako govore, kao da misle da smo mi jedini kreatori vlastitih života, kao u stilu – kovač svoje sreće, ili 'desi se moja volja'. Još bi gore bilo, kad bi stalno 'krivili' i oplakivali sudbinu, druge, čak i Njegovu volju, jer bi se ubrzo ulovili u mrežu vlastitog nedjelovanja, prebacivanja odgovornosti na druge i drugoga, sudbu kletu. Ljudi smo ipak negdje u sredini, nismo u svemu 'odgovorni' ali nismo ni potpuno 'neodgovorni' kreatori svojih malih svemira. Između neba i zemlje moramo naći i naučiti svoju putanju. Znati rukovati sa svojim iskustvima. Život nam dolazi kao ljetne dobi - jesen, zimu prebroditi, prolijeću se veseliti, jer jednom mora doći pravo ljeto, odmor i uživanje poslije napornih dana. Jednom mora! Sve se vrti, ništa ne traje vječno, sve se mijenja, život ide dalje... Sanjaj, Forest, sanjaj! A možda je to ipak najteže?! Naučiti rukovati iskustvima. Kako ih ukrotiti, kako ih sačuvati, kako ih omiliti, kako ih spriječiti ili liječiti bez 'lijekova', kako… ?! Zašto - je uzaludno pitanje! Iskustva su tu, htjeli mi to ili ne. Ona će doći u obliku novog muškarca/žene, posla, djeteta, prijatelja, hobija,… svako naše djelovanje donosi nova iskustva. Ponekad, kad nam ih je previše i ne smognemo se sa svima uloviti u koštac, zatvorimo se u sebe, odustajemo od iskustava, mremo tihim hodom duše. Ali u isti mah i za čuda, odmaramo. U svom svijetu, bez sna. I duše ponekad moraju odmoriti. Moj otac ima tu groznu uzrečicu, da će odmarati kad umre. On je jedan od onih hiper radišnih ljudi. I ja svojim prijateljima znam ponekad ići na nerve zbog te hiperradišnosti. Ponekad poželim biti lijena, ponekad mi treba odmora. Ponekad jednostavno uživam u fjaci. Možda bih morala malo više postati Fjaketa. :-))) Rad oslobađa. Volim raditi, to je moja 'radna terapija' sa kojom se borim protiv tužnih, kišnih dana. »Radnom terapijom“ se osjećam živa, to mi je neke vrste kreativnost. Kreativnost je sreća. Kreativnost kao izražavanje sebe, stvaranje nečeg novog. Ovo, kako se ujutro osjećam, umorna, polomljenih kostiju uz cjelodnevno 'radisanje', to nije stvaranje nečeg novog. To je vječito ponavljanje istog, tako ničejevsko nihilističko. To prethodi mrtvom hodu duše. Zato, sada, dok je već 9.56, morah napisati ovaj post. Zbog sebe, svog kreativnog izričaja duše, dopuštanja malom užitku, koji nikome ne znači toliko, koliko baš meni, i koliko je za mene jedna krađa moje satnice. Materijalno bi to značilo da sam u minusu, ali plus za moju dušu je nemjerljiv u novcima, u komentarima, u nečijem mišljenju, pa čak ni mojom vlastitom grižnjom savjesti, onom usađenom crvenom alarmu što na svako moje slovo prigovara – 'od piskaranja se ne živi'. Jedno jutro ću se probuditi odmorna i nasmiješena. Voljeti ću. Sve ono što radim. Kreativno izrazitih sebe kroz druge. Ljude i stvari. Jednog dana ću si dozvoliti pisati. Bez umora. Jer dok pišem, jedino možda tad stvarno dišem. Zar je stvarno tako neostvarivo imati miran san: voljeti i biti voljen, pisati, pričati, učiti,… i živjeti od toga?! Moja duša tako sni. Mirom. Sutra je novo jutro. Trudim se sanjati. Dušu o-snovati za ponovni hod kroz snove. Život o-Živjeti.

utorak, 09.08.2016.

snovito Sinoć sam sanjala čudan san. Bila sam u nekom stanu, domovanju, bilo je tu i dvorište, sve nekako otvoreno i prolazno. Bio je tu i jedan medvjed, kao domaća životinja, kućni ljubimac. »Ne boj se, neće ti ništa. On je dobar. On se samo igra« Dobro. Ako je pitom, onda ću ga maziti, gladiti po glavi, kako se glade psi. I bilo medi drago, sve mi se plete oko nogu, pa prevrće, ne da mi nikamo otići. Kad bih ga prestala dragati, šapom bi me upozorio po ručici. Svojim teškima šapama oparao bi po mojoj nježnoj. Ostajali su crveni trgovi. Kao igramo se. Dragam, a on se samo odaziva na te ugodne podražaje. Zaboli, prešutim, nastavim. Mislim da voli, drago mu. Pokazuje na čudan način. Jer što medvjed zna. Tako komuniciramo. »Nije ti to ništa. On se tako igra.« Dobro, kad je igra. Takva su očito pravila. Prihvatiš. Nije to ništa. Tako je 'normalno'. Onda se pojavi i mala lisica. Igra joj bijaše zanimljiva, pa i ona istegne šapicu na ugodu podražaja. Više ona, grublje djeluje na već išaranu ranu. Ruka se jako ocrvenila. Počela sam uzmicati, sakrivati. Ali nekako bi uvijek pronašli to isto mjesto. Po kojem bi precizno udarali. Rana se grubo otvarala. »Oni se samo igraju. Neće ti ništa.« To je ta igra, njena pravila. Sve je kao normalno. Moja je ruka bila razgrebena, rana iz koje je curila ne samo krv, već je i izlazilo nešto nalik malim crijevima. Nakupina nečeg ružnog je htjela iscuriti iz otvorene rane. Gledajući svoju ruku u boli rekoh si jasno – ne mogu više. Ne mogu dragati. Ne smijem maziti. Za mene ovo nije igra. Bolno je. Otvoreno. Trebam zaliječiti. Došla sam do poznanice da mi pomogne staviti povoj preko otvora rane. Nije me ni pogledala. U prolazu je rekla - »Nemam vremena.“ I znakovito dodala: „Što si se igrala, neka ti je.« Nisam se igrala, mazila sam, poklanjala ljubavi. Psi su to voljeli. Mačke to vole. I ljudi i životnije vole pažnju, znake ljubavi. Kućni ljubimci to vole. Naišao je prijatelj, zamolih ga. Žurno je nekamo otišao. Ostala sam sama. Ne osvrćući se pretrčah cestu, sve četiri trake. Što dalje. Duboko u sebi sam znala da se neću više vratiti. Niti ću ikad više maziti medvjede. Oni nisu za maženje, oni su divlje životinje. Iako govore da su kućni ljubimci, pitomi, domaći,.. Bijah mi to končano kristalno jasno, na bolniji načni. Isto sam tako duboko u sebi znala da ako ga ikad sretnem u gunguli života, među divljim životinjama, on će osjećati tko ga je volio. Neće napadati kako odrasle životinje napadaju, divlje, ali neće me ni braniti. Osjećat će ljubav i bit će mu drago, prepoznati će me. Neću prilaziti, radije ću pobjeći. Od bježati. Ožiljak će podsjećati da to što drugih smatraju 'samo igrom', 'komunikacijom', 'neće vam ništa', nije to što mi bolno osjećamo na svojoj koži. Gledati distancirano i oćutiti na svojoj koži su dva različita 'to'. Ujutro sam se probudila pod dojmom sna. Treba cestu pretrčati. Od nekih ljudi otići, čak i kad su 'dobri', 'kad vam ništa neće', 'kad je to njihov načni komunikacije'. Pa čak i kad vas ranjavaju, ne misleći vas povrijediti. Od nekih ljudi treba otići već kad vas prvi put zaboli. Jer što medvjed zna kako njegova šapa djeluje na nježne djetetove ruke. Hodajući otvorenom ranom ne treba ljude moliti za pomoć jer jedni će vam priuštiti, drugi će pobjeći. Sami ste sebi najbolji lijek. Vjerujte unutarnjemu glasu, volite sebe i pređite cestu ne osvrćući se iza sebe. Ako se i vrate svi oni u vaš život, vi ćete biti daleko. Mentalnim i emotivnim godinama daleko. Čak i kad budete pričali sa njima, smiješili se prisjećajući se prošlost, vi ćete biti druga osoba. Nije lako otići, iako nam se to čini najlakšim načinom. Može se to brzo napraviti, a može se sporo odugovlačiti. Znati otići je umjetnost trenutka, kreativnosti i rad. Pobjeda nad sporim trganjem vlastite ruke koja vjeruje u ljekovitu promjenu putem ljubavi. Znati otići od ljudi znači isto i doći k sebi. Istovremeno se oprostiti od jednog dijela sebe, nekog uvjerenja, neke misli, nekog iskustva i dopustiti drugom dijelu sebe da oprosti svojoj pogrešci (jer na njoj izrasta) i pruži si svu svoju vlastitu ljubav. Ponekad se samo-ranjavamo ostajući u odnosima za koje smatramo da su 'dobri', 'da nam ništa neće nažao učiniti', jer je to 'igra', … Da, istina. To je igra, i nitko nam neće ništa nažao učiniti, bar ne namjerno, već u 'igri'. Igramo se vlastitim životom, vlastitim mislima, nadom, snovima, ostajući u odnosima gdje trpimo isprva male grebotine na svojoj duši, dok se ne probudimo u otvorenim živim ranama. Koliko su samo naše nade tvrdokorne, koliko su naši snovi uporni i koliko smo mi uvjereni da se dobro vrača dobrim, ljubav pobjeđuje ... Svašta mi mislimo. Koliko samo pametnih i sveznajućih misli imamo. Sve dok nas iskustvo ne uvjeri u suprotno. A ipak ne odustajemo, ne posustajemo, nadamo se nemogućim snovima. Ljubavi… iz priča sa sretnim krajevima.