snovito
Sinoć sam sanjala čudan san. Bila sam u nekom stanu, domovanju, bilo je tu i dvorište, sve nekako otvoreno i prolazno. Bio je tu i jedan medvjed, kao domaća životinja, kućni ljubimac.
»Ne boj se, neće ti ništa. On je dobar. On se samo igra«
Dobro. Ako je pitom, onda ću ga maziti, gladiti po glavi, kako se glade psi. I bilo medi drago, sve mi se plete oko nogu, pa prevrće, ne da mi nikamo otići. Kad bih ga prestala dragati, šapom bi me upozorio po ručici. Svojim teškima šapama oparao bi po mojoj nježnoj. Ostajali su crveni trgovi. Kao igramo se. Dragam, a on se samo odaziva na te ugodne podražaje. Zaboli, prešutim, nastavim. Mislim da voli, drago mu. Pokazuje na čudan način. Jer što medvjed zna. Tako komuniciramo.
»Nije ti to ništa. On se tako igra.«
Dobro, kad je igra. Takva su očito pravila. Prihvatiš. Nije to ništa. Tako je 'normalno'.
Onda se pojavi i mala lisica. Igra joj bijaše zanimljiva, pa i ona istegne šapicu na ugodu podražaja. Više ona, grublje djeluje na već išaranu ranu. Ruka se jako ocrvenila. Počela sam uzmicati, sakrivati. Ali nekako bi uvijek pronašli to isto mjesto. Po kojem bi precizno udarali. Rana se grubo otvarala.
»Oni se samo igraju. Neće ti ništa.« To je ta igra, njena pravila. Sve je kao normalno.
Moja je ruka bila razgrebena, rana iz koje je curila ne samo krv, već je i izlazilo nešto nalik malim crijevima. Nakupina nečeg ružnog je htjela iscuriti iz otvorene rane.
Gledajući svoju ruku u boli rekoh si jasno – ne mogu više. Ne mogu dragati. Ne smijem maziti. Za mene ovo nije igra. Bolno je. Otvoreno. Trebam zaliječiti.
Došla sam do poznanice da mi pomogne staviti povoj preko otvora rane. Nije me ni pogledala. U prolazu je rekla - »Nemam vremena.“ I znakovito dodala: „Što si se igrala, neka ti je.« Nisam se igrala, mazila sam, poklanjala ljubavi. Psi su to voljeli. Mačke to vole. I ljudi i životnije vole pažnju, znake ljubavi. Kućni ljubimci to vole.
Naišao je prijatelj, zamolih ga. Žurno je nekamo otišao. Ostala sam sama.
Ne osvrćući se pretrčah cestu, sve četiri trake. Što dalje. Duboko u sebi sam znala da se neću više vratiti. Niti ću ikad više maziti medvjede. Oni nisu za maženje, oni su divlje životinje. Iako govore da su kućni ljubimci, pitomi, domaći,.. Bijah mi to končano kristalno jasno, na bolniji načni. Isto sam tako duboko u sebi znala da ako ga ikad sretnem u gunguli života, među divljim životinjama, on će osjećati tko ga je volio. Neće napadati kako odrasle životinje napadaju, divlje, ali neće me ni braniti. Osjećat će ljubav i bit će mu drago, prepoznati će me. Neću prilaziti, radije ću pobjeći. Od bježati.
Ožiljak će podsjećati da to što drugih smatraju 'samo igrom', 'komunikacijom', 'neće vam ništa', nije to što mi bolno osjećamo na svojoj koži. Gledati distancirano i oćutiti na svojoj koži su dva različita 'to'.
Ujutro sam se probudila pod dojmom sna.
Treba cestu pretrčati. Od nekih ljudi otići, čak i kad su 'dobri', 'kad vam ništa neće', 'kad je to njihov načni komunikacije'. Pa čak i kad vas ranjavaju, ne misleći vas povrijediti. Od nekih ljudi treba otići već kad vas prvi put zaboli. Jer što medvjed zna kako njegova šapa djeluje na nježne djetetove ruke.
Hodajući otvorenom ranom ne treba ljude moliti za pomoć jer jedni će vam priuštiti, drugi će pobjeći. Sami ste sebi najbolji lijek. Vjerujte unutarnjemu glasu, volite sebe i pređite cestu ne osvrćući se iza sebe. Ako se i vrate svi oni u vaš život, vi ćete biti daleko. Mentalnim i emotivnim godinama daleko. Čak i kad budete pričali sa njima, smiješili se prisjećajući se prošlost, vi ćete biti druga osoba.
Nije lako otići, iako nam se to čini najlakšim načinom. Može se to brzo napraviti, a može se sporo odugovlačiti. Znati otići je umjetnost trenutka, kreativnosti i rad. Pobjeda nad sporim trganjem vlastite ruke koja vjeruje u ljekovitu promjenu putem ljubavi. Znati otići od ljudi znači isto i doći k sebi. Istovremeno se oprostiti od jednog dijela sebe, nekog uvjerenja, neke misli, nekog iskustva i dopustiti drugom dijelu sebe da oprosti svojoj pogrešci (jer na njoj izrasta) i pruži si svu svoju vlastitu ljubav.
Ponekad se samo-ranjavamo ostajući u odnosima za koje smatramo da su 'dobri', 'da nam ništa neće nažao učiniti', jer je to 'igra', … Da, istina. To je igra, i nitko nam neće ništa nažao učiniti, bar ne namjerno, već u 'igri'. Igramo se vlastitim životom, vlastitim mislima, nadom, snovima, ostajući u odnosima gdje trpimo isprva male grebotine na svojoj duši, dok se ne probudimo u otvorenim živim ranama. Koliko su samo naše nade tvrdokorne, koliko su naši snovi uporni i koliko smo mi uvjereni da se dobro vrača dobrim, ljubav pobjeđuje ... Svašta mi mislimo. Koliko samo pametnih i sveznajućih misli imamo. Sve dok nas iskustvo ne uvjeri u suprotno. A ipak ne odustajemo, ne posustajemo, nadamo se nemogućim snovima. Ljubavi… iz priča sa sretnim krajevima.
|
