tišinim kako šuštim
Ušutjeti, zašutjeti, šutjeti, na temu tišine sam znala puno toga izreći. U tišini o tišini govoriti . Jutros sam se sjetila tih maminih riječi – novčić za misao. Misao je već dugo u tišini utišana. Pitala sam se jeli to 'samotišinavanje' kao samo cenzura ili je to pasivno ušutkavanje kao prešutno cenzuriranje.
Tako danas 'tišinim' kao divanim. Nitko ništa ne pita, a ni ja ne govorim. Raspisujem se, vježbam zglob ruke dok šutim. Ne mislim puno, bar tako mislim. Ni riječi nemam puno. I one se potroše. Ponekad štedim na njima. Štedim ljude i sebe. Toliko o riječima. Dok šutnju nikad nisu smatrali štednjom, ponekad je trošila čak više energije nego priča. Priča je ponekad bila utišna, a tišina razgovorljiva.
Htjela sam se samo othrvati tišinom u koju sam srasla kao u drugu kožu, prijatnu. Daleku. Tako daleko, daleko od buke.
I dok sam tako jutros 'tišinila'. U nedostatku dijaloga, poklikah fejs i u rubrici – mjesto, gdje bi mogli provesti ostatak života, piše - Tokijo. Ni novčića, ni misli, ni tišine. Samo gužva, smrad i elektronika. U tišinu ugušena bukom. Pa pomislih – pih. Isto. Veliki gradovi to rade, velika društva gutaju, bučna mjesta utišavaju. Ljudi odlaze/dolaze u tišini, bukom se rađaju/ispraćaju. Ljudi puno govore, rijetko šute. Slušanje iščezava. Razumijevanje. Puno toga je odnijela napredna tehnologija. Kakofonija perfidnoga ušutkavanja. Glasanje paunova uguši spjev ševa. Pitah se, kuda lete ševe? Kuda odlaze slavuji dok vrane na obližnjemu drvu grakću?
Poželim tako, … više puta dnevno odletjeti kuda slavuji lete. Ne zbog pjeva, jer tog ne mah, već tišine. One uljudne tišine. One, čije ime govori da je od ljudi, u-ljudna. Tišina kao prostor prijatnog bivanja. Ne kao muk, već kao tihi spjev slavuja u krošnji drveta.
I kad bi postojao neki takav kviz ili neko takov stvarno mjesto, tamo bih mogla provesti ostatak svog života. Među ljudima. Uljuđenim ljudinama.
Ovako… promišljam ponekad. Bolje mi je da ušutim i povučem se u svoju kućicu u drvetu. Ne, na.
U drvetu. Tamo bih mogla život provesti. Možda u krošnji drveta, visoko iznad oblaka. Može i sama. Ne znam kako žive slavuji. Trebaju li nekoga?! Kažu da svi ljudi trebaju nekoga, da se životnije sporazumijevaju jer i one trebaju nekoga,… Pa čak i paunovi trebaju publiku. A zašto je onda upravo među ljudima najviše osamljenih primjeraka?! Možda stvarno ne trebamo čovjeka. Nekog. Ali ljude, uljudne ljude trebamo. Svi. Pa čak i životnije.
Otkad je mama umrla, nitko ne govori 'novčić za misli'. Majke ponekad nedostaju kao utrobe drveta, onog velikog koje vas štiti svojim granama, onoga što pjeva i bući u krošnjama. Što priziva slavuje i njihov anđelski spjev. Što priča sve lijepe priče svijeta tišinom prekrivene mahovine. Spokojno. Onoga što vas, dok grli, liječi. Dodirom izgovara toliko puno riječi, a da šuti.
Zatopljena u misao. Tišinu dalekog svemira. Nasmiješih se na spomen maminih riječi jer htjedoh joj odgovoriti čak i bez novčića - Mislim, da sam drvo. Jakih grana. Treperavim obojanim lišćem u krošnjama. Isprepletenim dubokim korijenjem. Živim na rubu šume. Šuštim, šutim a govorim.
|
