Pregled posta

Hod duše je u snovima

9.15 je, a rekla sam da od 9.00 počinjem rigoroznim radom jer jedino disciplina uma, djela i tijela pomaže da se pomaknemo korak naprijed. Korake naprijed treba činiti u tijeku mrtvog hoda. Mrtvi hod je ono kad se u ponedjeljak ujutro probudite umorni, ispeglani, glavo bolni i kad pomislite, iskreno i duboko – kako bih se voljela jedno jutro probuditi odmorna, naspavana i nasmiješena. Dizanje iz kreveta već predstavlja napor, kosti polomljene posložiti u nekakvu statički stojivu građevinu, bubreze ušuškati da se kamenje i pijesak ne pretaču, a od svega je možda najbolnija duša mrtvog hoda.

Duša mrtvog hoda ne sanja, ona korača kao vojnik odrađujući svoje dnevne zadatke i padajući herojski u obrani domovanja, zapisana odgovornosti bez slobodnog dana, vječnoj brizi bez osvrta, potisnutog pitanja o ljubavi. O ljubavi se ne raspravlja. I zašto bi? O njoj se sanja, o njoj se čezne, nju se ponekad živi. Ljubav se oblikuje u nama. U duši mrtvog hoda ljubav je pometena pod tepih. Zato se je takvim dušama jutrom teže buditi. Lakih nogu skočiti iz kreveta… O, ljubavi, mila, bajna…

Poželjeh se tako jedno jutro probuditi lakih nogu, onako kako se bude djeca - sa nestrpljenjem novog dana. Sjećam se kao mala, kako sam samo htjela odrasti jer mi se činilo strašno fino biti 'velik'. O, koliko puno veliki znaju i gdje sve idu, oooo. Jedva sam čekala otkrivati svijet, putovati, susretati ljude, pričati priče, čitati velike knjige, … Muž, djeca, posao, sve je to bilo normalno. Ono u startu upeto u sliku velikog svijeta preda mnom, tako da o tome nisam sanjala. To troje je bilo kao obavezni privitak svakoga odrasloga. Kao nešto što pripada svakom čovjeku po rođenju jer tako to ide u ovom svijetu. Ljudi se vole, žene, imaju djecu i idu na posao. Tako su svi oko mene radili. Pa je stoga u mojoj glavi bio taj dio života – neupitan. To se podrazumijevalo samo po sebi. Tako su živjeli moji roditelji, roditelji mojih roditelja, tako su živjeli svi. Osim pokoje tetke, koja nije imala muža, višom silom slučaja. Koliko mi spomen seže daleko, mislim da nitko nije bio nezaposlen. Čak i moja baba, koja je bila po statusu 'kućanica', ona pogotovo nikad nije bila nezaposlena. Njen dan je počinjao u ranu zoru do kasne večeri, 'nisam sjela'. Taj status 'brige za drugoga' joj je omogućio mirovinu. Dida je radio, čak i kad je otišao u penziju bio je predstavnik jedne firme. Nije da je trebao, ali je volio, biti društveno koristan, doprinositi svojim iskustvom, radom. To ga je i ispunjavalo. Nisu bili bogati, onako kako se danas uspjeh mjeri, novcem, mislim da im to i nije bio ni konačni cilj. Imali su dovoljno, ustvari, imali su sve ono što im je nešto i značilo. Obostranu ljubav, poštivanje, djecu, unuke oko sebe i miran život u malom gradiću. Didin hobi je bio ribarenje na rijekama, a babin vrt. I ja sam bila njihov hobi. Najdraži.

Takav je bio i moj pojam o svijetu. Mir u svijetu. Mali život u velikom svijetu punom čudesa. Osnove potrebe zadovoljene da se onda možeš prepustiti onome što najviše voliš – prijateljima, hobijima, … onome nečemu samo tvojem i samo za tvoju dušu. Vrijeme za sebe. Uspjeh života dosegnut radeći ono što nam pričinjava zadovoljstvo.

Pa se tako ujutro budim umorna sa iskrenom i dubokom željom probuditi se jedno jutro naspavana i lakih nogu. Kao što se bude djeca koja navečer legnu sa jednom željom za sutrašnji dan i čim oči otvore vesele se toj želji.

Jutros je prva Juniorova želja bila – Lino. Cijelo je veće zapomagao, pokušavao odugovlačiti sat spavanja,… sve u želji za Linom. Bila sam nepopustljiva. Ujutro. Iako je kasno legao, probudio se je već prije 6. Uzbuđen, spreman ostvarivati snove. Prva riječ je bila – Lino.
»Spavaj još malo. Rano je za Lino.«
Pričekao je koji minut, a onda rekao »Pi«.
Zna, tako dobro već sa dvije zna, magičnu formulu kako mamu izbaciti iz kreveta kao kruh iz tostera. Pa je odmah poslije Pi na redu bio Lino. Dugo ga je jeo (inače to ide u sekundu, dvije), guštao, igrao se, pa probavao, mljackao, pravio grimase – mmmm. Kako je lijepo ujutro ostvariti svoje jučerašnjeg osnove.

Pospana i razboljelih kostiju, umorna i ispita, gledala sam to malo lice kako se krevelji, uživa i pomislih, kako bi bilo lijepo jedno jutro se probuditi kako se on budi. Opet sa ushićenjem, sa snom koji želiš ostvariti, koji se pred tvojima očima stvara, sa uživanjem u danom, sa radoznalošću, sa igrom, sa dušom lakih nogu.

Ono najtužnije u cijeloj priči. Mogu ja to. Osjećam duboko u sebi tu igrivu mene, onu koju sam zatvorila u kavez jer … Jer sam dopustila drugima da je uzmu, da je krote, da je stavljaju u svoje kaveze, da je ukalupljuju, da je ocjenjuju, da je mjere i sude joj po svojim sudovima. Ne bih znala reći zašto sam to dozvolila i kako se to desilo. Ušuljalo se u moj život, potajno. Valjda zbog neznanja, nepažnje, zaspalosti duha ili tek Humoristovog iskušavanja iskustva. Zamislite kakvi bi bili naši životi da se ne upuštamo u iskustva koja nas 'čine', da se sve dešava samo po 'našoj volji'. Onako, kako po svojoj 'pameti' mislimo da je dobro za nas, da nikad ne griješimo, da nikad ne posrnemo, da nikad ali ono baš nikad, nikad, ne napravimo ništa što bi nas 'učinilo'?! Jer to nas 'uči', 'opameti'. Život je iskustvo. Puno puta kažu da mi biramo iskustva, doživljaje, jer… kao možemo sami izabrati hoćemo li se nečim rastužiti ili razveseliti, hoćemo li dozvoliti da nešto utječe na nas ili ne. Tako govore, kao da misle da smo mi jedini kreatori vlastitih života, kao u stilu – kovač svoje sreće, ili 'desi se moja volja'. Još bi gore bilo, kad bi stalno 'krivili' i oplakivali sudbinu, druge, čak i Njegovu volju, jer bi se ubrzo ulovili u mrežu vlastitog nedjelovanja, prebacivanja odgovornosti na druge i drugoga, sudbu kletu.
Ljudi smo ipak negdje u sredini, nismo u svemu 'odgovorni' ali nismo ni potpuno 'neodgovorni' kreatori svojih malih svemira. Između neba i zemlje moramo naći i naučiti svoju putanju. Znati rukovati sa svojim iskustvima. Život nam dolazi kao ljetne dobi - jesen, zimu prebroditi, prolijeću se veseliti, jer jednom mora doći pravo ljeto, odmor i uživanje poslije napornih dana. Jednom mora! Sve se vrti, ništa ne traje vječno, sve se mijenja, život ide dalje... Sanjaj, Forest, sanjaj!

A možda je to ipak najteže?! Naučiti rukovati iskustvima. Kako ih ukrotiti, kako ih sačuvati, kako ih omiliti, kako ih spriječiti ili liječiti bez 'lijekova', kako… ?! Zašto - je uzaludno pitanje! Iskustva su tu, htjeli mi to ili ne. Ona će doći u obliku novog muškarca/žene, posla, djeteta, prijatelja, hobija,… svako naše djelovanje donosi nova iskustva. Ponekad, kad nam ih je previše i ne smognemo se sa svima uloviti u koštac, zatvorimo se u sebe, odustajemo od iskustava, mremo tihim hodom duše. Ali u isti mah i za čuda, odmaramo. U svom svijetu, bez sna.

I duše ponekad moraju odmoriti. Moj otac ima tu groznu uzrečicu, da će odmarati kad umre. On je jedan od onih hiper radišnih ljudi. I ja svojim prijateljima znam ponekad ići na nerve zbog te hiperradišnosti. Ponekad poželim biti lijena, ponekad mi treba odmora. Ponekad jednostavno uživam u fjaci. Možda bih morala malo više postati Fjaketa. :-)))

Rad oslobađa. Volim raditi, to je moja 'radna terapija' sa kojom se borim protiv tužnih, kišnih dana. »Radnom terapijom“ se osjećam živa, to mi je neke vrste kreativnost. Kreativnost je sreća. Kreativnost kao izražavanje sebe, stvaranje nečeg novog. Ovo, kako se ujutro osjećam, umorna, polomljenih kostiju uz cjelodnevno 'radisanje', to nije stvaranje nečeg novog. To je vječito ponavljanje istog, tako ničejevsko nihilističko. To prethodi mrtvom hodu duše.

Zato, sada, dok je već 9.56, morah napisati ovaj post. Zbog sebe, svog kreativnog izričaja duše, dopuštanja malom užitku, koji nikome ne znači toliko, koliko baš meni, i koliko je za mene jedna krađa moje satnice. Materijalno bi to značilo da sam u minusu, ali plus za moju dušu je nemjerljiv u novcima, u komentarima, u nečijem mišljenju, pa čak ni mojom vlastitom grižnjom savjesti, onom usađenom crvenom alarmu što na svako moje slovo prigovara – 'od piskaranja se ne živi'.

Jedno jutro ću se probuditi odmorna i nasmiješena. Voljeti ću. Sve ono što radim. Kreativno izrazitih sebe kroz druge. Ljude i stvari. Jednog dana ću si dozvoliti pisati. Bez umora. Jer dok pišem, jedino možda tad stvarno dišem. Zar je stvarno tako neostvarivo imati miran san: voljeti i biti voljen, pisati, pričati, učiti,… i živjeti od toga?!
Moja duša tako sni. Mirom.

Sutra je novo jutro. Trudim se sanjati. Dušu o-snovati za ponovni hod kroz snove. Život o-Živjeti.







Post je objavljen 22.08.2016. u 10:35 sati.