Opis bloga

o svemu i svačemu
i nestvarnim stvarima


započeto jednog lijepog
snježnog dana
u veljači 2012. g.
od tad malo izgubljeno, pa nađeno ...
i ponovo započeto 2015.

Linkovi

blog.hr

dnevnik.hr

e-bonton

Pjaceta

Promote Your Page Too

pjacetaarmerina@gmail.com

pišem kao što plivam
slobodnim stilom
ponekad samo šetam
crnom bijelim tipkama
bezbrižno skakućem
šarenim snovima
ispisujem
raznobojnim slovima
tu
uglavnom:
odmaram od vremena
gubim se u prostoru
čudim se slovima
slažem misli
i dišem
dišem

pjaceta

nedjelja, 31.07.2016.

misliti ili ... Mislim da ima tristo pedeset stupnjeva. Sjedim ispod sjenke loze, dok Junior pod njom spava. Umorilo ga plivanje u dubokoj vodi. Rekao mi je – sam – i otplivao sa rukavićima u duboko, smijući se i bez straha. A tek je drugi dan rukavići na ruku, ne zna čak ni mahati rukicama, ali nekako noge rade i održava se. Pliva i smije se, bez straha. Dok ga gledam tako sretnog i ponosnog na svoje bježanje iz ustaljenih maminih mentalnih okvira, totalno bez naučenog osjećaja straha i pogibalja, kako se raduje svom prvom podvigu i samostalnošću svojih pokušaja, shvaćam kako smo sa godinama postali zarobljenici uzročno posljedičnih akcija i strahova. Svako naše mladenačko, nadobudno, 'sam' i 'mogu ja to', oduševljenje u tijeku života, bijaše poklopljeno nekim valom. Toliko puta smo se 'nagutali' vode, toliko puta potonuli, isplivali, da smo ostarjeli i umorili se sizifovskog paljenja vlastite iskre kreativnosti, snova, nada, novih mogućnosti, okvira,… A život je još pun puno toga lijepoga, puno mirnih plivanja, oduševljenih prvih zamaha, spuštanja u duboko, ležanja na leđima mora dok te sunce i bonaca grle kao svoje jedino voljeno dijete, … toliko je toga lijepoga još u životu, dok mi naučeno samo razmišljamo o valovima, o progutanoj vodi, udavljenima i utapanjima. Od straha okamenjeni. Sve više osjećamo kamen oko ruku umjesto rukaviće dok uplivavamo u neki novi podvig. Temperatura zraka je i ispod loze bila nesnošljiva. Mozak mi je trokirao. Zastajao je kao neki sat čije baterije su na izdisaju, pa malo krene i stane, pa krene opet, i vrijeme pobrkano pokazuje neko drugo vrijeme. Drugo vrijeme. Ovih dana sam imala neka neobična iskustva prošlosti. Sa susjedom sam otišla na njenu plažu i snašla se na plaži na kojoj nisam bila više od 45. godina. Na plaži na koju sam išla sa babom i didom, na plaži na kojoj sam bila sretna, u sigurnim rukama, zadovoljna i osjećala sam se kao mala princeza, ne samo zbog njihove ljubavi, već i zbog ljubavi ljudi koje smo tamo susretali, poznanika kod kojih bi ostavljali auto i ponekad im otišli u posjetu. Kad smo stigli i kad sam vidjela kamo me je dovela, na točno isto mjesto, ispunile su mi se oči suzama. Više od četrdesetpet godina, ponovo na istom mjestu. Preplavili su me stari dobri osjećaji. Nije to više ista plaža, ali još uvijek postoji onaj mali kutak gdje sam proplivala. Uvijek isti. Junior je tu prvi put stavio na sebe rukaviće i pri tome oduševljeno uživao u svim morskim radostima. Neki dan sam bila na rijeci koja mi je puno značila, taj dan prije toliko godina. Tada, davno, donijela mi je veselje i neku neobičnu crtu tuge, kao nagovještaj budućih godina. Rijeka je bila ista, osjećaj drugi. Nadala sam se da me neće preplaviti stari osjećaji. Nisam ih željela jer su nosili sve ono što je iz rijeke izraslo, ne samo radosno, već i ono tužno. Iza brda se je naoblačilo, pala je kiša. Kao da je morala pasti, i ona i tuča. Kao da su sa rijekom odnijele dio mene, zaneseno sretne mene. Odnijele i sprale. Dan je bio dobar. Bili su tu lijepi osjećaji. Lijepi. Ne bih puno mogla o tome. I upravo u tome je ležala tajna sjena. Ne puno o tome. Takvi su bili i osjećaji. Lijepi. Suzdržani, pomalo pothlađeni, razumno obojani, uvaženo odgojeni, prohladno lijepi, taman da ispune očekivanja jednog starog engleskog bračnog para. How do you do? So polite, so beautiful. Indeed. Mislila sam da sam sretna. Mislim, morala sam pomisliti da mislim to što mislim. O osjećajima nismo govorili. Jednom je netko rekao – mislim da te volim. Jednom je čak bio netko tko ništa nije rekao – osjećala sam da me voli. Vratila sam se ovih dana i na izvorište osjećaja. Tu sam se slomila. Ne onako kako se lome 'inteligentne idiotkinje poput tete Danijele', već onako engleski. Razumno, bez drame. Mislila sam o ne osjećajima. Ili sam možda ne osjećala ono što sam nekad tu osjećala. Nije mi se svidjelo to osjećavanje. Kao neko očajavanje ne osjećanjem ili samo skrivanje osjećaja ili sam konačno odrasla… onako kako odrasli osjećaju – razumno, po pameti, bez puno osjećaja. Bilo mi je žao tete Danijele u meni. Ona je bila kreator. Ona vam je znala to izvorište tako lijepo ocrtati, tako lijepo pobojati, iz tih par borova, sunca i mora, ona je znala napisati tisuće pjesama i pisama, i priča. Izvorište osjećaja je bilo neiscrpan vir pisanja, crtanja, sanjanja, nadanja,… Izvorište je mojim novim očima izgledalo tako svakidašnje, tako izblijedjelo. Kao najljepša haljina sa kojom ste prvi put otišli na ples, prepuna emocija toga dana. Sad je isprana na toliko i toliko iskustava, izblijedjela, već krpa stara. Samo ju je još moja uspomena držala u ormaru. Nova mene je čistila ormar. Morala ju je odbaciti. Ali bijah mi žao tete Danijele… Uz sva ta 'prošlostanja' ovih dana osjećah kao da se opraštah od spoznatoga. Ne samo od prošlosti, već i sanjanja budućnosti. Potrčala sam za Juniorom u duboko, dok je on vikao – sam – i smijao se svom poduhvatu sa rukavićima, iako nije znao plivati. Možda sam u milimetru trenutka (da, milimetru) čak i pomislila da bih ga morala pustiti bez mamine intervencije, da isproba svoj prvi val koji će ga poklopiti, pa pomislih… premali je, a sav život još pred njim. Život kao more, dovoljno velik i dubok, plitak i nemiran, dobar i strahovit, … tko zna kakvo će mu more donijeti. Svakom moreplovcu želimo mirno more iako znamo da je to neostvariva misao, ali tako ćutimo. Na brodu je poslije pet minuta vožnje rekao – idemo doma. Nismo išli, napravili smo krug, kao u životu. A onda smo otišli. Doma. Gdjegod to bilo. Valjda je to tamo gdje osjećaš one iskonske osjećaje ljubavi. Kao na staroj plaži, kao prvi put na rijeci, kao na izvorištu osjećaja. Tamo, odakle potiču sve lijepe i dobre priče, priče o ljubavi. Mislim da ovo nije takva priča. Pod lozom nije više tako vruće. Mislim. Junior još spava. Nadam se da sanja. Ja to ne radim ni budna. Samo se ponekad ispišem, tek toliko, da na papiru vidim da sam još živa. Tako se uvjeravam da plivam u dubokom sa rukavićima dok se baba i dida vesele mojim podvizima, bodreći me pri svakom košenju sa valom i veselo se smijući mojim nespretnim pokušajima. I kad ih tako iz daljine gledam, obuzimaju me neki tamo osjećaji ljubavi, duboki i iskreni, kakve mislim da nisam dugo osjećala. Sad samo još mislim. Misliti je dobro, lijepo, pravilno. Evo, pet je sati. Vrijeme je za čaj, pravi engleski. How do you do? Kad bi barem došla da plešemo u pšeničnom polju bose i zazivamo Johnnyija, pa se hihoćemo kao šiparice i sanjamo. Postoje tako neki ljudi u našim životima što nas podsjećaju na nas žive, kakve smo nekad bili, prije nego smo počeli misliti engleski o ljubavi. Svatko treba bar jednog takvog prijatelja. Osjećati. Jedino to mi je padalo na pamet dok sam sjedila u sjeni loze na tristo pedeset stupnjeva.

petak, 01.07.2016.

kućna putovanja Usisivač je parkiran u dnevnoj sobi. Prozor u spavaćoj je otvoren, sunce je na drugoj stran, taj prozor je isto otvoren. Promaja je nebitna. Na jednoj fb stranici je neki dan pisalo da u Dalmaciji 'promaja' nikad neće biti 'propuh'. Meni je sve jedno kako se naziva. Važno mi je da zrak struji. Jako je važno da zrak struji. Tako je i sa promajom u glavi. Postepeno treba otvoriti glavu i pustiti da prostruji. Ponekad treba i zatvoriti, da se ne p(ro)lupa staklo. Okviri su isto jako važni. Novi plastični ne propuštaju, drveni stari dišu. I ja dišem. Pomalo. Počela sam prije neki dan opet. Ničim izazvana. Čudno je sa tim disanjem. Ponekad zaboravimo. Ponekad se ne usudimo, a ponekad onako hrabro i smjelo punim plućima. Na blogu ponekad teško dišem, ponekad uzdahnem duboko, ali tad me zna promaja poklopiti. Pa onda malo cirkuliram zrak svojim mozgom. Usisivač čeka, dok prozore ostavljam otvorene. To brisanje prašine, to vam je jako važno. Ponekad treba sa uspomena obrisati prašinu. Ponekad izbaciti sve one kićaste điđemiđe sa zaprašenih polica jer ničemu ne služe, osim uspomenama s daljnjih Putovanja svojim beskrajnim životom. Ooooo, ta putovanja. Dugo već nisam putovala. Ovih dana gledam Capri, gledam ga kao prava kućanica, kao ona otužna kućanica koja sanja nedostižan san, gledam ga kao lijena šiparica koja se romantično utopi u tv ekran umjesto da uči, gledam ga kao dijete koje voli šarene slike, gledam ga kao sanjar koji voli more, ma gledam ga jer je tako daleko. Lijep i nedostižan. Taman za sanjanje i bježanje, kao utjeha svakodnevnoj stvarnosti, dok se patuljasta pomisao onako nerealno prepleta sa leptirićima u stomaku i pomišlja - što ne bi moglo, a zašto ne?! I zamisli da, da… U životu treba putovati, jer što je život neko jedno dugo putovanje. Nekad sam puno putovala. I onda sam prije koji mjesec, kad sam pisala nešto tu na blogu skužila, da postoje u životu dvije vrste putovanja. Kroz život. Onako istraživački, samostalno ili sa agencijom, isplanirano u najmanji djelić sekunde i komotno, bez stresa i onih situacija u kojima na putovanjima rastete – iznenađenja. Kad se nađete u situaciji iz koje morate izaći sami, kad zakasnite na avion, a slijedeći je tek za dva dana, kad ostanete izgubljeni na šumskom kolosijeku sa crvenom lampicom za benzin, kad se izgubite na Kairskom bazaru, kad susrećete ljude tako drugačije od vas, u pogledu misli, navika, svjetonazora, hrane, pa i pozdravljanja. Ponekad u životu, dok putujemo kroz njega, gledajući na sat i čekajući slijedeću turističku znamenitost da se pred njom slikamo i nalijepimo na fejs, zaboravljamo putovati bez sata, kompasa, zaboravljamo se opustiti u trenutku, prepustiti neplanirano danu, ne usuđujemo se kročiti na stranputice koje nas privuku, jer put mora biti zacrtan, cilj vidljiv. Lak, realan, vremenski određen, … sve kako je zapisano u knjigama, pravilniku za dosezanje ciljeva. Na jednoj radionici su mi rekli da moram imati cilj, jer čovjek bez cilja baulja morem kao brod koji ne zna kud će, prepušten razbacivanju valovima. Mislim, da mi je metafora bila glupa, jer nijedan brod istinski ne baulja, svi oni nekamo plove. Ali sam se i zaprepastila spoznajom da sam u životu jako puno plovila ali da još nisam stigla do luke, a da je cijeli moj život bio posvećen upravo tom cilju – naći svoju luku, matičnu, domicilnu. Tad sam isto shvatila ljude koji ostvaruju svoje ciljeve. Njihovi ciljevi su ostvarivi, realni, njihovi cilj je materijalni, novi točno određeni auto, novi točno određeni posao, određeni muž/žena. Njihov cilj je SMART, po pravilima struke. A moj je očito samo Twingo. Čak ni Mini Moris nisam u ciljevima . Mislim da ga je to najviše razočaravalo. Ali ovaj put nije bio važan on, važno je bilo moje putovanje. Rekla sam tada kolegici – ali zašto moramo imati tako jasno i strogo definirane ciljeve, zar u životu ne postoji putovanje, strasno uživanje na Putu, jer cilj života je svima poznat. I toga cilja se nitko ne veseli, ali prema njemu neminovno idemo. Neki dan mi je rekla, da puno puta razmišlja o tom mom pitanju, zašto moramo imati ciljeve? Da sad i na ciljeve gleda drugim očima. Da se razumijemo, dobro je imati ciljeve. Čovjek mora imati neki svoj cilj, neku svoju putanju, neki svoj san, želju. Možda nisu svi ti ciljevi smart, možda su nerealni, možda su zavodljivi, možda nas razočaraju, ali sve je to Život. Jer imati samo realne i mjerljive ciljeve, biti 100% efikasan i koristan u svom životu materijalnih dostignuća, što nam to donosi na duhovnom, psihičkom, mentalnom, emocionalnom. Da, zadovoljstvo, uspjeh, moć. Ali onda bi se morala osjećati jako neuspješna, nezadovoljna, nemoćna. Daleko od toga. Osjećam neko blesavo zadovoljstvo svojim 'neuspješnim' (po nekim nametnutim mjerilima) životom, ne zato što nemam što pokazati, jer nisam našla luku, jer nisam ostvarila ovo/ono, već osjećam zadovoljstvo, ponos i uspjeh da sam preživjela mnoge situacije, da sam se snašla u mnogim situacijama, da se smijem i kad plačem, da pišem i kad moram usisavati, da sanjam onako totalno nerealno, kad mi kolegica kaže da ne fantaziram a pri tom me smatrajući pomalo priglupom. I smijem se tome. Jer Život je putovanje, ne zacrtani program turističke agencije koja vas prvo vodi u obilazak fakulteta, u dom neke slavne osobe, u 16.00 na ručak i zabavu sa živom muzikom, gdje čete, istina, vidjeti puno više, iskoristiti svoj dan, i svoje resurse do maksimuma, i gdje ćete se isto tako napuniti i nekim zadovoljstvom, ljepotom i nečim novim. Putovanje je to, pa makar i turističko. Ovo drugo ga čini samo efikasnije iskorištenim. No, kako smo ljudi različiti, različitih navika, svjetonazora i karakternih ličnosti, svatko nađe zadovoljstvo u nekom svom načinu putovanja. Meni je draži onaj impulzivni, kad skreneš u neku uličicu što te je privukla, kad se opustiš na brodici koja pluta, kad se ne vežeš za kopno jer misliš da je bacanje sidra dovoljno, a ispadne da nije, kad ne rezerviraš kartu za avion, već se pojaviš na šalteru i priglupo pitaš – imate li… a odgovor na drugoj strani glasi – imamo. Eto, zato sam ja zadovoljna svojim besciljnim putovanjem životom jer nikad još nisam razočarala svoju istraživačku i nemirnu narav. Uvijek sam joj priuštila sve ono što putovanje nosi, neizvjesnost, strah, loše ili dobre odabire, odluke, smjerove, suze, smijeh, znojno tijelo, ledene ruke i noge, sretna dolaske i tužne odlaske, osvojene vrhove i izgubljene kovčege. Priuštila sam si sve vremenske uvjete na moru života, i bonacu i brodolome, posebno ponosna na preživjele brodolome, sanjajući ona ljubavna jutra uz bonacu, sve one vesele i tužne valove, … i da nisam još našla domicilnu luku. Jednog dana ću stići u tu luku, kad nastupi vrijeme za smiraj dana. A do tad mislim da ću još putovati raznim bespućima, istraživati, pisati, razmišljati, pa čak i šutjeti na dugi rok, jer život jednog strasnog, istraživačkog, pišućeg uma nikad nije 'mirno more kapetane', iako svi to želimo i priželjkujemo. Usisivač miruje dok promaja caruje. Tako ponekad treba uraditi, da bih mogli pro- pisati. Jer i pisanje je putovanje, meni jedno od dražih putovanja. Jer nikad ne znam od prve rečenice, kamo će me tekst odvesti. Ali svakako što dalje od usisivača. Nego, usudite li se još, sa svim naboranim godinama na leđima i svim onim iskustvima u kojima se tako rado volimo brčkati, putovati bez karte, kompasa i cilja?! Usudite li se kročiti u nepoznato, ne znajući gdje vas može to putovanje odvesti?! Usudite li se, dok prolazite pored kolodvora na putu od posla do doma, sjesti na prvi vlak koji polazi sa jednog od kolosijeka i otputovati u nepoznato?! Za sebe nisam sasvim sigurna, iako duboko u sebi osjećam da je onaj mali patuljak, što putuje svijetom, još uvijek živ i čeka pravi trenutak. Svrbe ga pete. Život zove! Možda jednog dana vidim i taj Capri u živo. Za cilj je sve jedno jeli turistički ili avanturistički, rekli bi oni od smarta, da ga je važno ostvariti, ali eto ja dodajem da je dobro i sanjati, jer sa snovima se nikad ne zna. Neke ostvarimo, neke ne. Ali to je totalno ne važno dok plovimo prema cilju, prava važnost života je na Putu i u putovanju. I sad se pitate kakva je veza između usisivača i putovanja? Jednostavna. Može se putovati i sa njim. Umjesto sa metlom. Može se putovati u mislima dok metete ili usisavate - tako radimo ukoričene kućanice. A u pauzama ponekad i nešto napišemo. :)