Opis bloga

o svemu i svačemu
i nestvarnim stvarima


započeto jednog lijepog
snježnog dana
u veljači 2012. g.
od tad malo izgubljeno, pa nađeno ...
i ponovo započeto 2015.

Linkovi

blog.hr

dnevnik.hr

e-bonton

Pjaceta

Promote Your Page Too

pjacetaarmerina@gmail.com

pišem kao što plivam
slobodnim stilom
ponekad samo šetam
crnom bijelim tipkama
bezbrižno skakućem
šarenim snovima
ispisujem
raznobojnim slovima
tu
uglavnom:
odmaram od vremena
gubim se u prostoru
čudim se slovima
slažem misli
i dišem
dišem

pjaceta

utorak, 17.05.2016.

Vatromet na semaforu Ima taj jedan pješački prijelaz na domak kuće. Preko njega nije jednostavno proći jer se vozači na toj cesti užive u razne Šumahere, Ajrtone i nitko ne zna reći – 'Alene, oProsti'. Zato je jedina moguća stvarnost bila na tom prijelazu postaviti semafor. Znate, to su oni semafori što vam odbrojavaju minute života. Kad se nad crvenim čovječuljkom pojave brojke koje život znače. Tako sam i danas uletjela baš kad je prestala zelena i na crvenom se pojavi broj 99. Đizs, zar toliko?! Minuta i pol moga života će opet proći uzaludno u čekanju pred jednim semaforom. I koliko takvih minuta u danu prebacimo preko svojih vremenskih leđa, a tek u godinama življenja?! (ide mi ovih dana pisanje o vremenu, mora da postajem vremešna ) Na semaforu je stajala već oveća grupa dječice. Pred školarci sa žutim maramama. Sa njima dvije učiteljice, stoje na malo većem razmaku, drže dječicu dalje od biciklističke staze. Jer ove Sene i Oprosti na cesti su puno pitomiji nego biciklisti, njih bi mogli komparirati još jedino sa japanskim kamikazama, samo što ovi ne ubijaju samo sebe, već i nas zalutale šetače. Stoje tako dječica, sa njima i ja, gledamo one brojeve i netko među njima krene čitati 40, 39, ali brojevi se miču puno brže nego ih on može izgovoriti. Drugi pročita novi broj 38. Neki dječak ne shvaća pa broji 40, 41, 42, pokazuje svoje znanje brojanja. Onda netko opet pročita broj 36. I učiteljica se pridruži u odbrojavanju 35. No, prije nego su stigli pročitati broj koji se je pojavljivao, pretekao bi ih niži broj, pa je to odbrojavanje bilo zamaklo. Dok su oni izgovorili 27, već se je pokazao i broj 25. Što je urodilo nekom frustracijom pa su postepeno gubili interes odbrojavanja, jer shvatiše da se ne radi o znanju brojanja na više. Čak je i učiteljica zašutjela jer nije mogla 'uloviti' pravi broj. Oni koji su ustrajavali u praćenju brojeva, postepeno bi zašutjeli jer se je sve skupa svelo na kakofoniju različitih brojeva, većih, manjih, ali nikako uloviti ritam pravoga. Nekoliko trenutaka smo čak stajali u tišini gledajući u crvenog čovječuljka kako razapinje te brojeve. Onda se je našao dječak koji je imao svoj 'sistem' te je uvijek kazao broj niže, što se je onda stvarno i pokazao. Neko vrijeme su ga pratili u tišini, a onda kad bi i sami skužili 'sistem' oduševljeno bi 'ulovili' pravi broj. Jedan za drugim su se pridruživali tom broju 'lovaca na brojeve'. Pa je cijela grupa, naglas odbrojavala, kao u najljepšem zboru pet, četiri, tri, ... Na drugoj strani pješačkog prijelaza bilo je nekoliko starijih ljudi, svi su se smješkali nadobudnoj i glasnoj grupici. I da si htio, nisi mogao sakriti osmjeha. Svi smo se nekako veselili tom dječjem 'uspjehu', toj radosti, … Što je brojeva bilo manje, veselije i glasnije su odbrojavali. Osjećalo se je uzbuđenje pri posljednjim brojevima, očekivalo se je svanuće zelenog svijetla, očekivala se je 'pobjeda' nad životom vremena. Tri, dva,.. svi smo bili u laganom iščekivanju. Tako mi sa ove strane, kao i oni sa druge strane, kao da je taj dječji duh vremena ušao i u nas odrasle, ozbiljne, zabrinute… Jedaaaaan. Izgledalo je kao velika radost, kao ostvarenje svih snova. Laganim korakom smo potrčali preko pješačkog, nasmiješeni, odrasli smo se pogledavali, potpuni stranci, sjevernjački hladni smo se osmjehivali jedni drugima u radosti tog djetinjeg iščekivanja vatrometa. Tog osjećaja dječje 'pobjede' nad sistemom odbrojavanja, i to nije bilo samo pobjeda jednoga, već pobjeda sviju njih, svi su oni brojili u jedan glas i zato je bila veća, jača, draža. Ispunjavala je ne samo njih, već i nas, slučajne prolaznike. Takva bi morala biti svaka ljudska sreća. A radilo se samo o običnom semaforu, na kojega smo potrošili godine čekanja. Koji nam je sa onim zlokobnim 99 odbrojavao minute života. Radilo se o jednom nevažnom semaforu koji mi je uvijek pobuđivao važna pitanja o životu. Radilo se o nepoznatom semaforu o kojemu već pisah te se je tog jednog davnog dana, kad smo ga skupa prelazili, nasmiješio i rekao – a, to je taj 'poznati' semafor što ti odbrojava dane. Ali danas je taj semafor postao nešto sasvim peto. Danas, 17. 5. 2016. godine u 10 sati i 59 minuta ujutro, taj je semafor postao simbol života, nade, znanje, zajedništva i uspjeha. Ta dječica su ga promijenila u trenutak Nove godine. Ono kad svi skupa odbrojavamo nečemu novome i veselimo se trenutka kad će sve postati drukčije, kad će biti bolje, ljepše, sretnije. Jer tako se uvijek osjećamo kad počinje novi broj godine. I Nove godine će odsad biti drukčije. Pisala sam i o njima, kako ih nikad ne slavim točno na taj dogovoreni 1.1. te da bi ih slavila bilo kad u godini, nevažno, već onako kad se osjećaš 'novogodišnje', svečano i razdragano, pun iščekivanja i radosti, vjere u bolji sutra koji nosi novi broj godine i godina. Dok su oni tako odbrojavali 3, 2, 1 došlo mi je da uzviknem Sretna Nova godina! Ali nisam. Šutjela sam odraslo i ozbiljno, šutjela sam i kasnije. Nikome nisam pričala o svojim unutarnjim razmišljanjima i doživljajima, nikoga nisam upoznavala sa kantleplaceovskim teorijama. No, činilo mi se ipak tako jako važno o tom događaju progovoriti u smislu godina, Nove i semafora, sve vremešnosti, vremenskih i nevremenskih prognoza. Podijeliti taj osjećaj kojega dijelimo u ponoć na posebno dogovoren datum, a da puno puta i ne osjećamo, ono što bi morali osjećati, po nekom prirodnom zakonu, pa bar svaki drugi dan, pa čak i kad nije stvarno Nova godina, čak i kad nije ponoć, mrak i tama, pa možda i ako o budućnosti ništa ne znamo, hoće li sutra stvarno biti bolji, sretniji, zdraviji,… Danas se je grupa đaka na pješačkom prijelazu, dok su čekali prolaznost vremena da im dozvoli prelazak na drugu stranu, iskorak u novo, u zajedništvu i skupnom pronalasku 'sistema odbrojavanja jednog obično neobičnog semafora' veselili tome kao da je početak Nove godine, kao da je na nebu zasijao najljepši vatromet, kao da ih poslije zelenog svijetla na semaforu očekuje jedan posve novi krasni svijet. Svijet pun radosti i pozitivnih iznenađenja, kao u najboljoj knjizi o avanturama hrabrog junaka. Znam da ću se sada, na svako odbrojavanje Nove godine, na svako odbrojavanje vatrometa, sjetiti tih malih patuljaka. Na njihovu mladenačku radoznalost, inventivnost, na ono što ih druži i sjedinjuje - osjećaj pripadnosti kad nešto skupa uspješno napraviš te tim činom zaraziš i sve one oko sebe. Kad napraviš ovaj svijet sretniji pa makar samo i za tih par minuta. Sretna Nova godina!

četvrtak, 12.05.2016.

Hodanje po prstima Idu dani. Ustvari, lete dani, a ja hodam. Još bolje, prošetavam kao na nekom izletu, ogledavam znamenitosti, turam nos između rešetaka predivnih privatnih vrtova, divim se katedralama, razmišljam o ljudima, o sebi i svijetu. I tako idu dani. Ma, lete. Svako jutro napravim plan leta: Check list, kao ček pojnt, i potražim neki 'follow me' te ga slijedim. Konačno shvatih neki dan, ničim izazvana, možda tek mokrom krpom po glavi, da slijedim pogrešan žuti autić. Umjesto da slijedim knjige, ja se prepuštam novinskim člancima. Koji vejst of tajm. Ne samo to, već još gore. Tisuću postova napisano na temu gubljenja vremena, čak i sama konstruktor nekih tema, kao dobar ovisnik govorim o tome 'kako se treba skinuti sa droge', kako nije dobro trovati tijelo i duha, i onda… Uredno se kao đačić prvačić vratim 'metadonskom liječenju' novinama. Kao neću čitati ove i ove, već ću samo one pozitivne. I zavedu te. Kao svaka ovisnost slabašan duh. Ujutro otvaram internet da pogledam poštu i onda odem na fejs, pa članke, pa ovo , pa samo još ono i prođe dan. A dani lete dok ja šetam nekorisnim bespućima novinarskog žutila. Treba uzeti knjigu. Sa knjigom u ruci je puno bolje šetati. Zdravije. Na svježem zraku, disati lijepe riječi. Mile i drage riječi koje liječe. Treba pisati Dobro. O dobrome. Pointirati na pozitivne prakse, prstom ukazivati na lijepe zgrade. Pisati o ljudima koji grade katedrale. Sve ja to znam i sve ja to propovijedam, ali… Zbog tog famoznog 'ali' sve naše najbolje zamisli padaju u vodu. Svaka najbolja ideja, misao, djelo pada u vodu našom neaktivnošću, ne provođenjem iste. Nije vrijeme naš najveći neprijatelj. Naš najveći neprijatelj je naš slab duh, naša navika koja nas vuče na utabane staze. Naš najveći neprijatelj je naše nedjelovanje, naša neaktivnost, naš konformizam, naša lijenost, naše samo-opravdanje nedjelovanja odsustvom navedenog. Eh, da sam si barem dobar prijatelj. Pa da dan započnem novim korakom, pa makar i starim, samo neka bude u novom smjeru. Da barem šetam drugim alejama dok vrijeme leti. Ali, ne. Taj famozni 'ali'. Neprijatelj svih neprijatelja. Dopuštam vremenu da leti, dok šetam tamnom stranom Zemlje. Hajde, da sam bar na Mjesecu, tamo je nama tamna strana, njemu svijetla. Ali ne, ja nikako da stignem do kraja mjeseca osvijetljena i prosvijetljena, pa se ponekad osjećam ko Žuga dok Pišonja spava. Vozim polako, uvjeravam sebe. Iako, ako ćemo biti iskreni, vozim suludo, pokušavam rezati okuke, kao da će zbog toga one nestati i pokušam zaboraviti onaj lijepi osjećaj ugode kad legneš kroz cijelu okuku, pa i tijelo nakriviš, u sukladnom savladavanju iste. Jer okuke su ugodne, puno ugodnije od ravne ceste brzih prečica autocesta. Okuke su penjanje na veliko brdo sa kojega puca prelijepi pogled. Pogled koji se opisuje u knjigama, ne u novinskim člancima. Novinski članci su pozdravi iz podzemlja, autocesta brzo pređenih kilometara bez ikakve ugode. Osim ako vas suluda brzina oduševljava. Ali autoceste ne vode na visoka brda, one su prilagođene revnijem terenu, tek poneka uzbrdica, tunel. Autocesta nema lijepih pogleda na dolinu koji oduzimaju dah, u kojima se možeš kupati u svojim lijepim osjećajima. Na autocesti ne možeš stati gdje i kad ti hoćeš, tamo juriš. Juriš kroz život, a godine lete. Ne primjećuješ više ono lijepo, prebrzo prolazi. Ne stigneš više ni upiti, ni osjetiti, ni doživjeti. Već gledaš na sat i kilometre i letiš. Nema tu više hodanja danima preko brda i dolina. Nema tu muke do nauke. Sve je to fastfud koji nudi brzu, jeftinu hranu. Ugoda je trenutačna. I uskoro si opet gladan. A ja sam gladna lijepih riječi, lijepih djela, lijepih misli, gladna pozitivnih priča, dobrih praksi, dobrih gospodara i gospodarenja svijetom. Pa tako pogledavam na taj globalni svijet i kao tražim, gubim dane tražeći tamo gdje neću naći, na autocesti. Lijepe stvari su još uvijek na okukama, u vožnji kroz knjige koje te odvedu do onih prekrasnih panorama jednog lijepog svijeta. I tako vozim među nelijepim riječima i čudim se što se ništa ne mijenja, dok sve one lijepe vozim u gepeku i na zadnjem dijelu sjedišta, vučem ih sa sobom na more. Jer tamo će biti dovoljno vremena za lijepe stvari. Sanjam tako o kućici u cvijeću, mjestu tako lijepom, romantičnom i samotnom, kao nekom osobnom otoku, gdje će vrijeme šetati, a ja letjeti na krilima lijepih riječi. I tako sanjam… Sasvim dobro znam da će se snovi ostvari samo kad prestanem šetati svojim životom, već ušetati u svoje djelovanje, onda će i vrijeme prestati postojati. Postati će prijatelj. Riječi tako postaju prijatelji i svijet postaje opet lijep bez da sanjamo o putu na mjesec. Treba samo kročiti na pravi put, put djelovanja s riječi na djela. Ovako, pomalo, malo kukičanja o riječima, vremenu i snovima. Kao opomena samoj sebi. Kad posrnem, zaboravim, da se sjetim, negdje pročitam i na kraju krajeva čak posramim, jer što dobro znam i govorim, nikako da prvim korakom napravim. Neka bude glasan, jer hodanje po prstima je samo za one koji se ne žele probuditi. Dobro jutro, pjaceta!