Marketing
Hodanje po prstima
Idu dani. Ustvari, lete dani, a ja hodam. Još bolje, prošetavam kao na nekom izletu, ogledavam znamenitosti, turam nos između rešetaka predivnih privatnih vrtova, divim se katedralama, razmišljam o ljudima, o sebi i svijetu. I tako idu dani. Ma, lete.
Svako jutro napravim plan leta: Check list, kao ček pojnt, i potražim neki 'follow me' te ga slijedim. Konačno shvatih neki dan, ničim izazvana, možda tek mokrom krpom po glavi, da slijedim pogrešan žuti autić. Umjesto da slijedim knjige, ja se prepuštam novinskim člancima. Koji vejst of tajm. Ne samo to, već još gore. Tisuću postova napisano na temu gubljenja vremena, čak i sama konstruktor nekih tema, kao dobar ovisnik govorim o tome 'kako se treba skinuti sa droge', kako nije dobro trovati tijelo i duha, i onda… Uredno se kao đačić prvačić vratim 'metadonskom liječenju' novinama. Kao neću čitati ove i ove, već ću samo one pozitivne.
I zavedu te. Kao svaka ovisnost slabašan duh.
Ujutro otvaram internet da pogledam poštu i onda odem na fejs, pa članke, pa ovo , pa samo još ono i prođe dan. A dani lete dok ja šetam nekorisnim bespućima novinarskog žutila.
Treba uzeti knjigu.
Sa knjigom u ruci je puno bolje šetati. Zdravije. Na svježem zraku, disati lijepe riječi. Mile i drage riječi koje liječe. Treba pisati Dobro. O dobrome. Pointirati na pozitivne prakse, prstom ukazivati na lijepe zgrade. Pisati o ljudima koji grade katedrale.
Sve ja to znam i sve ja to propovijedam, ali…
Zbog tog famoznog 'ali' sve naše najbolje zamisli padaju u vodu.
Svaka najbolja ideja, misao, djelo pada u vodu našom neaktivnošću, ne provođenjem iste.
Nije vrijeme naš najveći neprijatelj.
Naš najveći neprijatelj je naš slab duh, naša navika koja nas vuče na utabane staze.
Naš najveći neprijatelj je naše nedjelovanje, naša neaktivnost, naš konformizam, naša lijenost, naše samo-opravdanje nedjelovanja odsustvom navedenog.
Eh, da sam si barem dobar prijatelj. Pa da dan započnem novim korakom, pa makar i starim, samo neka bude u novom smjeru.
Da barem šetam drugim alejama dok vrijeme leti. Ali, ne. Taj famozni 'ali'. Neprijatelj svih neprijatelja. Dopuštam vremenu da leti, dok šetam tamnom stranom Zemlje. Hajde, da sam bar na Mjesecu, tamo je nama tamna strana, njemu svijetla. Ali ne, ja nikako da stignem do kraja mjeseca osvijetljena i prosvijetljena, pa se ponekad osjećam ko Žuga dok Pišonja spava. Vozim polako, uvjeravam sebe. Iako, ako ćemo biti iskreni, vozim suludo, pokušavam rezati okuke, kao da će zbog toga one nestati i pokušam zaboraviti onaj lijepi osjećaj ugode kad legneš kroz cijelu okuku, pa i tijelo nakriviš, u sukladnom savladavanju iste. Jer okuke su ugodne, puno ugodnije od ravne ceste brzih prečica autocesta. Okuke su penjanje na veliko brdo sa kojega puca prelijepi pogled. Pogled koji se opisuje u knjigama, ne u novinskim člancima. Novinski članci su pozdravi iz podzemlja, autocesta brzo pređenih kilometara bez ikakve ugode. Osim ako vas suluda brzina oduševljava. Ali autoceste ne vode na visoka brda, one su prilagođene revnijem terenu, tek poneka uzbrdica, tunel. Autocesta nema lijepih pogleda na dolinu koji oduzimaju dah, u kojima se možeš kupati u svojim lijepim osjećajima. Na autocesti ne možeš stati gdje i kad ti hoćeš, tamo juriš. Juriš kroz život, a godine lete. Ne primjećuješ više ono lijepo, prebrzo prolazi. Ne stigneš više ni upiti, ni osjetiti, ni doživjeti. Već gledaš na sat i kilometre i letiš. Nema tu više hodanja danima preko brda i dolina. Nema tu muke do nauke. Sve je to fastfud koji nudi brzu, jeftinu hranu. Ugoda je trenutačna. I uskoro si opet gladan.
A ja sam gladna lijepih riječi, lijepih djela, lijepih misli, gladna pozitivnih priča, dobrih praksi, dobrih gospodara i gospodarenja svijetom. Pa tako pogledavam na taj globalni svijet i kao tražim, gubim dane tražeći tamo gdje neću naći, na autocesti. Lijepe stvari su još uvijek na okukama, u vožnji kroz knjige koje te odvedu do onih prekrasnih panorama jednog lijepog svijeta.
I tako vozim među nelijepim riječima i čudim se što se ništa ne mijenja, dok sve one lijepe vozim u gepeku i na zadnjem dijelu sjedišta, vučem ih sa sobom na more. Jer tamo će biti dovoljno vremena za lijepe stvari. Sanjam tako o kućici u cvijeću, mjestu tako lijepom, romantičnom i samotnom, kao nekom osobnom otoku, gdje će vrijeme šetati, a ja letjeti na krilima lijepih riječi. I tako sanjam…
Sasvim dobro znam da će se snovi ostvari samo kad prestanem šetati svojim životom, već ušetati u svoje djelovanje, onda će i vrijeme prestati postojati. Postati će prijatelj. Riječi tako postaju prijatelji i svijet postaje opet lijep bez da sanjamo o putu na mjesec. Treba samo kročiti na pravi put, put djelovanja s riječi na djela.
Ovako, pomalo, malo kukičanja o riječima, vremenu i snovima. Kao opomena samoj sebi. Kad posrnem, zaboravim, da se sjetim, negdje pročitam i na kraju krajeva čak posramim, jer što dobro znam i govorim, nikako da prvim korakom napravim. Neka bude glasan, jer hodanje po prstima je samo za one koji se ne žele probuditi.
Dobro jutro, pjaceta! 
Post je objavljen 12.05.2016. u 12:35 sati.