kućna putovanja
Usisivač je parkiran u dnevnoj sobi. Prozor u spavaćoj je otvoren, sunce je na drugoj stran, taj prozor je isto otvoren. Promaja je nebitna. Na jednoj fb stranici je neki dan pisalo da u Dalmaciji 'promaja' nikad neće biti 'propuh'. Meni je sve jedno kako se naziva. Važno mi je da zrak struji. Jako je važno da zrak struji. Tako je i sa promajom u glavi. Postepeno treba otvoriti glavu i pustiti da prostruji. Ponekad treba i zatvoriti, da se ne p(ro)lupa staklo. Okviri su isto jako važni. Novi plastični ne propuštaju, drveni stari dišu. I ja dišem. Pomalo. Počela sam prije neki dan opet. Ničim izazvana. Čudno je sa tim disanjem. Ponekad zaboravimo. Ponekad se ne usudimo, a ponekad onako hrabro i smjelo punim plućima. Na blogu ponekad teško dišem, ponekad uzdahnem duboko, ali tad me zna promaja poklopiti. Pa onda malo cirkuliram zrak svojim mozgom.
Usisivač čeka, dok prozore ostavljam otvorene. To brisanje prašine, to vam je jako važno. Ponekad treba sa uspomena obrisati prašinu. Ponekad izbaciti sve one kićaste điđemiđe sa zaprašenih polica jer ničemu ne služe, osim uspomenama s daljnjih Putovanja svojim beskrajnim životom. Ooooo, ta putovanja. Dugo već nisam putovala. Ovih dana gledam Capri, gledam ga kao prava kućanica, kao ona otužna kućanica koja sanja nedostižan san, gledam ga kao lijena šiparica koja se romantično utopi u tv ekran umjesto da uči, gledam ga kao dijete koje voli šarene slike, gledam ga kao sanjar koji voli more, ma gledam ga jer je tako daleko. Lijep i nedostižan. Taman za sanjanje i bježanje, kao utjeha svakodnevnoj stvarnosti, dok se patuljasta pomisao onako nerealno prepleta sa leptirićima u stomaku i pomišlja - što ne bi moglo, a zašto ne?! I zamisli da, da…
U životu treba putovati, jer što je život neko jedno dugo putovanje. Nekad sam puno putovala. I onda sam prije koji mjesec, kad sam pisala nešto tu na blogu skužila, da postoje u životu dvije vrste putovanja. Kroz život. Onako istraživački, samostalno ili sa agencijom, isplanirano u najmanji djelić sekunde i komotno, bez stresa i onih situacija u kojima na putovanjima rastete – iznenađenja. Kad se nađete u situaciji iz koje morate izaći sami, kad zakasnite na avion, a slijedeći je tek za dva dana, kad ostanete izgubljeni na šumskom kolosijeku sa crvenom lampicom za benzin, kad se izgubite na Kairskom bazaru, kad susrećete ljude tako drugačije od vas, u pogledu misli, navika, svjetonazora, hrane, pa i pozdravljanja.
Ponekad u životu, dok putujemo kroz njega, gledajući na sat i čekajući slijedeću turističku znamenitost da se pred njom slikamo i nalijepimo na fejs, zaboravljamo putovati bez sata, kompasa, zaboravljamo se opustiti u trenutku, prepustiti neplanirano danu, ne usuđujemo se kročiti na stranputice koje nas privuku, jer put mora biti zacrtan, cilj vidljiv. Lak, realan, vremenski određen, … sve kako je zapisano u knjigama, pravilniku za dosezanje ciljeva.
Na jednoj radionici su mi rekli da moram imati cilj, jer čovjek bez cilja baulja morem kao brod koji ne zna kud će, prepušten razbacivanju valovima. Mislim, da mi je metafora bila glupa, jer nijedan brod istinski ne baulja, svi oni nekamo plove. Ali sam se i zaprepastila spoznajom da sam u životu jako puno plovila ali da još nisam stigla do luke, a da je cijeli moj život bio posvećen upravo tom cilju – naći svoju luku, matičnu, domicilnu. Tad sam isto shvatila ljude koji ostvaruju svoje ciljeve. Njihovi ciljevi su ostvarivi, realni, njihovi cilj je materijalni, novi točno određeni auto, novi točno određeni posao, određeni muž/žena. Njihov cilj je SMART, po pravilima struke. A moj je očito samo Twingo. Čak ni Mini Moris nisam u ciljevima . Mislim da ga je to najviše razočaravalo. Ali ovaj put nije bio važan on, važno je bilo moje putovanje. Rekla sam tada kolegici – ali zašto moramo imati tako jasno i strogo definirane ciljeve, zar u životu ne postoji putovanje, strasno uživanje na Putu, jer cilj života je svima poznat. I toga cilja se nitko ne veseli, ali prema njemu neminovno idemo. Neki dan mi je rekla, da puno puta razmišlja o tom mom pitanju, zašto moramo imati ciljeve? Da sad i na ciljeve gleda drugim očima.
Da se razumijemo, dobro je imati ciljeve. Čovjek mora imati neki svoj cilj, neku svoju putanju, neki svoj san, želju. Možda nisu svi ti ciljevi smart, možda su nerealni, možda su zavodljivi, možda nas razočaraju, ali sve je to Život. Jer imati samo realne i mjerljive ciljeve, biti 100% efikasan i koristan u svom životu materijalnih dostignuća, što nam to donosi na duhovnom, psihičkom, mentalnom, emocionalnom. Da, zadovoljstvo, uspjeh, moć. Ali onda bi se morala osjećati jako neuspješna, nezadovoljna, nemoćna. Daleko od toga. Osjećam neko blesavo zadovoljstvo svojim 'neuspješnim' (po nekim nametnutim mjerilima) životom, ne zato što nemam što pokazati, jer nisam našla luku, jer nisam ostvarila ovo/ono, već osjećam zadovoljstvo, ponos i uspjeh da sam preživjela mnoge situacije, da sam se snašla u mnogim situacijama, da se smijem i kad plačem, da pišem i kad moram usisavati, da sanjam onako totalno nerealno, kad mi kolegica kaže da ne fantaziram a pri tom me smatrajući pomalo priglupom. I smijem se tome. Jer Život je putovanje, ne zacrtani program turističke agencije koja vas prvo vodi u obilazak fakulteta, u dom neke slavne osobe, u 16.00 na ručak i zabavu sa živom muzikom, gdje čete, istina, vidjeti puno više, iskoristiti svoj dan, i svoje resurse do maksimuma, i gdje ćete se isto tako napuniti i nekim zadovoljstvom, ljepotom i nečim novim. Putovanje je to, pa makar i turističko. Ovo drugo ga čini samo efikasnije iskorištenim. No, kako smo ljudi različiti, različitih navika, svjetonazora i karakternih ličnosti, svatko nađe zadovoljstvo u nekom svom načinu putovanja. Meni je draži onaj impulzivni, kad skreneš u neku uličicu što te je privukla, kad se opustiš na brodici koja pluta, kad se ne vežeš za kopno jer misliš da je bacanje sidra dovoljno, a ispadne da nije, kad ne rezerviraš kartu za avion, već se pojaviš na šalteru i priglupo pitaš – imate li… a odgovor na drugoj strani glasi – imamo.
Eto, zato sam ja zadovoljna svojim besciljnim putovanjem životom jer nikad još nisam razočarala svoju istraživačku i nemirnu narav. Uvijek sam joj priuštila sve ono što putovanje nosi, neizvjesnost, strah, loše ili dobre odabire, odluke, smjerove, suze, smijeh, znojno tijelo, ledene ruke i noge, sretna dolaske i tužne odlaske, osvojene vrhove i izgubljene kovčege. Priuštila sam si sve vremenske uvjete na moru života, i bonacu i brodolome, posebno ponosna na preživjele brodolome, sanjajući ona ljubavna jutra uz bonacu, sve one vesele i tužne valove, … i da nisam još našla domicilnu luku. Jednog dana ću stići u tu luku, kad nastupi vrijeme za smiraj dana. A do tad mislim da ću još putovati raznim bespućima, istraživati, pisati, razmišljati, pa čak i šutjeti na dugi rok, jer život jednog strasnog, istraživačkog, pišućeg uma nikad nije 'mirno more kapetane', iako svi to želimo i priželjkujemo.
Usisivač miruje dok promaja caruje. Tako ponekad treba uraditi, da bih mogli pro- pisati. Jer i pisanje je putovanje, meni jedno od dražih putovanja. Jer nikad ne znam od prve rečenice, kamo će me tekst odvesti. Ali svakako što dalje od usisivača. 
Nego, usudite li se još, sa svim naboranim godinama na leđima i svim onim iskustvima u kojima se tako rado volimo brčkati, putovati bez karte, kompasa i cilja?! Usudite li se kročiti u nepoznato, ne znajući gdje vas može to putovanje odvesti?! Usudite li se, dok prolazite pored kolodvora na putu od posla do doma, sjesti na prvi vlak koji polazi sa jednog od kolosijeka i otputovati u nepoznato?!
Za sebe nisam sasvim sigurna, iako duboko u sebi osjećam da je onaj mali patuljak, što putuje svijetom, još uvijek živ i čeka pravi trenutak. Svrbe ga pete. Život zove! Možda jednog dana vidim i taj Capri u živo. Za cilj je sve jedno jeli turistički ili avanturistički, rekli bi oni od smarta, da ga je važno ostvariti, ali eto ja dodajem da je dobro i sanjati, jer sa snovima se nikad ne zna. Neke ostvarimo, neke ne. Ali to je totalno ne važno dok plovimo prema cilju, prava važnost života je na Putu i u putovanju.
I sad se pitate kakva je veza između usisivača i putovanja?
Jednostavna.
Može se putovati i sa njim. Umjesto sa metlom. Može se putovati u mislima dok metete ili usisavate - tako radimo ukoričene kućanice. A u pauzama ponekad i nešto napišemo. :)
|
