pjaceta

četvrtak, 29.10.2015.

Vrijeme promjena

Tko o čemu, baba o uštipcima. I dok jedna prolazi sa kolačima, ja podgrijavam svoja razmišljanja o blogu i blogerskom blogiranju.

Ne znam jeli se to isto i vama dešava ali taj blog, to je nešto tako čudno, čudo čudno. Ponekad je dobro kao sočna bakina marmelada na kruhu, a ponekad se prejedem, pa mi je loše, pa mi govori – jesam ti rekla, ničega ne valja previše. Postoji ta neka, kako je nazvah – crna blog rupa. Ono šetaš blogosferom, kao nekim svemirom, plutaš, pa čitaš, pa ti fino, kao na luftiću usred mora, a onda hops. Proguta te ta neka rupetina, crnolika, pa se sve nešto loše osjećaš a ne znaš zašto. Kao da mijenjaš osobnu molekularnu strukturu ničem izazvan. Pa ipak, postoji to nešto, negdje, u nekom paralelnom svemiru, što te izbaci iz onog laganog luftića, što ti nagrize dušu kao neka morska beštijica ili opeče kao meduza. Nešto što te odgurne na obalu, pa za neko vrijeme nemaš ni volje, ni štumaka, ploviti nebeskim prostranstvima blogosvemira.

Tad se treba mijenjati.

Jednoj kućanici sa ogromnom grižnjom savjesti (to bi trenutačno bio moj status kad bi morala negdje upisati ili opisati svoje statiranje u svijetu jer nezaposlena nije baš lijepo čuti) je svaki sat proveden na blogu kao bačeno vrijeme. Meni osobno ne, čak ni onoj kućanici u meni, ali onoj 'grižnji savjesti', e njoj je blog najveći neprijatelj. Ta grižnja savjesti se sastoji od nekih obaveza koje nemaju veze sa kućanskim poslovima, već nekim drugim obavezama, kao na primjer dovršetak započetog projekta prije par godina, postavljanje nekog svog posla (od koga se može i zaraditi te dostojno živjeti) i čitanja stručne literature u svrhu spremanja nekih drugih idejnih projekta. Znači, pune ruke posla.

A ja, kao i inače u životu, kad imam pune ruke posla, onako kao ujutro pred ustajanje – samo još malo, ma samo još pet minuta … i tako na blogu. Samo jedan postić, samo da izbacim iz sebe ovo što nosim u glavi, samo da pročitam, samo da odgovorim, samo, samo i od tog „samo“ ode tri do četiri sata. A to je ogromno, za onu grižnju savjesti preogromno.

I svaki dan si govorim – moram prestati, moram se uozbiljiti i krenuti za zacrtanim putem. Vrijeme utrošiti u nešto, što će uroditi nekim plodom, nečim životno važnim. Napraviti korak dalje, a ne kao neki masni uštipak cvrčati po ulju. Jer ponekad, ponekad se u komentiranju i dobivanju komentara i odgovora na komentare, osjećam upravo tako – kao da cvrčim na ulju. Znam da je to za uštipak dobro, bit će kvalitetan, ali ponekad ili je ulje prejako ili prestaro ili jednostavno uštipak zagori kad temperatura nije umjerena.

Dinka Juričić, gospođa koja se bavi cjeloživotnim učenjem i nekim temama kojima se i sama bavim, u jednom od svojih blog zapisa (na nekoj drugoj platformi) je lijepo napisala

„Svi imaju potrebu komunicirati, ali mnogi imaju problema s načinom na koji to rade. Želim li doista ljudima prenijeti poruke koje smatram važnima – JA se moram prilagoditi.“ (Dinka Juričić. Budi voda a ne stijena)

Kad nešto ne ide kako ste zamislili, pa vam se čini da glavom lupate o vrata, a samo ste učtivo htjeli pokucati, ...

Tad se treba mijenjati

Život je jedno samo prilagođavanje - vrtićkim pravilima, školskim pravilima, fakultetskim pravilima, poslovnim pravilima, pravilima zajednice, obitelji, … Stalno se klešemo i to je bolno. Puno je lakše biti voda, prelivati se, teći. Ali od kamenja, kakvi smo svi postali, teško je preko noći postati voda. Ako uopće ikad. Iako ni vodi nije lako, mora mijenjati svoje smjerove, mora se ponekad spustiti ispod zemlje, mora naći pukotinu kroz koju se provući, a bojati se mora suše, velikih vrućina,… Nije lako, bio ti kamen ili voda. Puno je lakše čitati ili pisati.

Vjerujem da svi ljudi, ama baš svaki čovjek u životu naiđe na kamen pa postane voda, i da je svaki čovjek nekome kamen, nekome voda, jer naše putovanje ovim svijetom je oblikovanje. Ako se sami ne oblikujemo, oblikovati će nas drugi – silom, manje milom. Milom se rijetko tko samooblikuje, milom plovimo, milom se milimo, milom se uljuljamo na onom luft madracu i plutamo, pa tek drugi dan shvatimo da smo odlutali na otvoreno ili da nas je sunce opeklo. U životu nema 'od sada pa do vječnosti' jedno te isto stanje. Sve je stalna mijena. Ne poznajem čovjeka kojemu je život sve dao, sve donio i da je cijeli život prošao bez problema u školi, na poslu, sa roditeljima, sa djecom, sa partnerom,… iako postoje ljudi, poznajem ih, do kojih je život bio blag, koje je milio, ali nažalost poznajem puno više onih koje je klesao, nemilo pogađao,… i svaki od tih ljudi, imao je priliku postati ovakvim ili onakvim čovjekom. Neko je za svoju blagu ili mračnu narav krivio dobre ili loše uvjete, svako po svome odabiru. I čini mi se, što god da kažemo ili napravimo, u jednom segmentu ćemo uvijek pametovati, u jednom segmentu ćemo se nekome činiti pametnjakovići, 'namčori', bahati jer ćemo iznijeti jedno od svojih mišljenja koje smo u dosadašnjem životu stekli. Kao kad dođemo u jedan kraj i kažemo – Pariz je lijep, a tisuću drugih će ih reći – da, lijep je; ne, meni je bez veze; mene su tamo okrali; ja sam se tamo zaljubila, tisuću i jedan okršaj u Parizu, a svatko je samo htio podijeli svoje iskustvo koje je iskusio prvi put po tom pitanju. Tako je na blogu. Osobni dnevnik, osobno iskušavanje.

Bloganje. Prije par mjeseci je netko rekao, da je to prošla forma, bi mi žao. O tome već pisah pod Melanijom, bloganje ne smije izumrijeti jer blog je dobra stvar. Draga je V.išnja prije neki dan spomenula, da bi bilo dobro imati anketu, kako blog utječe na ratarstvo, poljoprivredu,… u komentarima smo se zezale na tu tematiku ali postoji u tome i zrnce istine. Ponekad nam se čini da ovi naši blog zapisi nemaju nikakvog utjecaja na veća i važnija pitanja zajednice, pa čak ni na naše osobne živote.

Moj blog, osobno, ovakav kakav je sad, malo ovog, malo onog, iako u svemu tome zapisanom postoji ta neka uvrnuta želja u ljudima poticati dobro, lijepo i potaknuti ih na razmišljanje o zajedničkim pitanjima, čini mi se da nema nikakvog učinka. Najbolje mi prolazi zezancija. Neozbiljno. Pa mi ponekad uspije u šali pa prevali, ali puno puta bih samo željela napisati nešto ozbiljno a da to ne bude shvaćeno ovako ili onako, već kao nešto o čemu želim razmišljati, čuti druga mišljenja, a ne nametati i pametovati. Možda kad bi blog postao produžena ruka onoga čime se bavim, produžena ruka onih projekata što nagrizajući savjest čekaju, možda bih onda imalo nekakvog smisla, a ne uzaludno utrošeno vrijeme. Možda bih onda bila samo kućanica bez ogromne grižnje savjesti i dva tri sata provedena na blogu bi bila rad, a ne 'nezaposlenost'. Možda. Ne znam, samo nabrajam, jer tražim optimalno rješenje za SVOJE bloganje.

Tad se treba mijenjati.

Divim se tematskim blogovima. Divim se ljudima koji su u samom startu znali što žele postići sa svojim blogom, koji su svoju strast do određene teme znali preliti u vrstu bloga – kuharski, modni, fotografski, … Blogovi sa temom, ciljem i koji utječu na svoju zajednicu. Pa čak i na poljoprivredu i ratarstvo. Blogovi kao pozitivni doprinos društvu, u sferama koje zanimaju određenu grupu ljudi. Pojedinci koji pišu takve blogove imaju dvojaku korist, za sebe kao hobi ili produžetak onoga čime se poslovno bave, ostvarivanje svoje životne strasti, poslanstva, ili za zajednicu, kao svijetli primjeri, kako strasno bavljenje nečim što volimo može dovesti do odličnih rezultata.

Na ovoj bloghaer platformi ima puno takvih blogova koji su tematski zacrtani, u kojima možeš otkriti strast pisaca za tematikom kojom se bavi, takvi ljudi utječu na sve nas, pozitivno, ali nas i sa svojim uracima potiču ka stvaranju i dobro čine zajednici sa produktima svoga bavljenja. Nabrojati ću tek nekolicinu takvih blogova, koje sam primijetila, možda koji i izostane, možda kojeg još nisam vidjela (svima takvima se ispričavam) ali takvi blogovi imaju neko svoje poslanstvo, nekamo idu (bar mi se tako čini), ljudi sa takvim blogovima, ne samo da pišu blog, već i stvaraju neki svoj svijet, tim se bave ili kao hobi ili profesionalno. Takvima se malo više divim možda samo zato jer bih voljela i sama jednog dana reći – moj blog je tematski, ide u tom smjeru i tom tematikom, o kojoj pišem, bavim se poslovno i u svoje slobodno vrijeme jer to volim, to mi je strast.

Neki od tih tematskih blogova – Plastično je fantastično koji nas poučava o plastici, Kalorijski restoran -40 (koji ima i web dizajn prilagođen tematici) koji približava običnom puku kuhanje, osvještava o hrani, namirnicama,… Ribafiš sa hranom i pifekom, .. fotografski blogovi sa tematikom, modni blogovi, blogovi sa ručnim uracima – Mačkovi unikati, Bubamara šarena… Melina učionica, koji ne samo učiteljima, već i nama roditeljima puno toga približi, objasni i da ideju,… Bookeraj koji te navede na knjigu, podsjeti na pročitano,… Knjiški moljac koji obavještava o piscima, novim knjigama, događajima,… putopisni blogovi, poezija,... Na blogu možeš puno toga naučiti, a da za nijednu od tih lekcija ne trebaš izdvojiti masne pare. Tematski blogovi su dio cjeloživotnog učenja, i onoga što nazivaju informalno učenje.

Jesmo li svjesni koliko ova mala platforma ima kvalitetnih i dobrih blogova te da svi ti blogovi utječu na nekoga, pozitivno djeluju na zajednicu. Blog nije samo zabava. Iako, i to volim, volim druženje, zezanje,… ali u ovim nekim vremenskim preoblikovanjima zadnjih godina, sve manje se uključujem u blogo druženja, što zbog vremena, što zbog uštipaka. zubo

Kad sam otvarala blog, nisam razmišljala o tematici, jedina mi je ideja bila – pisanje, vidjeti što to znači pisati osobni virtualni dnevnik. O čemu? O svačemu, o svemu što mi padne na pamet. Bila je ta neka mala idejica – pjace, trga, mjesta okupljanja, onako kako je bilo u mladosti, u mom dalmatinskom 'selu', kad smo se kao djeca družili na trgu, pričali, slušali odrasle, zezali, učili iz nekih velikih priča,… Jedno okupljalište ideja koje zajednici omogućavaju suživot. U glavi mi nije bila samo ta naša dalmatinska pijaca, pazar, gdje se sama uvijek dobro nasmijem i naslušam originalnih priča, već i ona grčka agora, gdje se je isto tako trgovalo, pričalo o svemu i svačemu, učilo, pa čak i politiziralo, gdje se je odvijao život u svojoj strasti življenja. Mediteranska pjaca, trg, kolikogod se Mediteran promijenio u svim stojećima i ideja trga sa njim, ipak ima tu neku sličnu mediteransku mentalnu sklopku, taj neki 'životni dah' okupljanja, suživljavanja, bujnosti života. Volim Mediteran, volim sve te boje, okuse hrane, strasno življenje, mahanje rukama u govoru, … sve to mi jednom riječju govori 'pjaca'. Pa kako ja nisam velika, nemam ni stosedamdeset, tako sam izabrala pjacetu, malu pjacu.

Što i kako sa njom u ovom trenutku, kad me bloganje vuče a u isti mah ispunjava nekom tugom, iscrpljenošću, zasićenjem?! Odmoriti, rekonstruirati se, razmisliti … možda se ipak treba mijenjati. Tražim te ideje, kako spojiti strasno bavljenje, sa poslom, sa slobodnim vremenom, sa obavezama, kako uklopiti blog u svoju svakodnevicu a da pri tome ne trpe one obaveze koje su prioritetnije.

Možda je jedan od tragova danas pročitani zapis na blogu gospođe Juričić (koja uklapa blog sa svojim djelovanjem ali na drugoj platformi)

"Časopis Forbes u jednom od prošlih brojeva tvrdi da će poslodavac za rukovodeća mjesta od tisuću odlikaša s istom diplomom i sjajnim životopisom odabrati onoga čiji mu se blog najviše svidi. Dobar blog, naime, slika je čovjekove strasti, svakodnevne obuzetosti onim što voli, krugova koje širi, neprestanoga učenja, kreativnosti, ustrajnosti, kontinuuma, odrastanja i sazrijevanja… Pretraživ je, organiziran i na jednom mjestu daje vrlo preciznu sliku o čovjeku koji ga piše, njegovim zanimanjima i dosezima… strasti koju će uložiti i u posao za koji ga odaberu" (Dinka Juričić, Digitalno narcisoidna djeca)

koji ne samo da me je razveselio potvrdom mojim mislima da blog nije zastario, da tek dolazi vrijeme blogovanja, već i ponukao da i sama razmislim, kako učiniti to, što neki već rade na ovom blogu uspješno – svoje strasno bavljenje, poslovno i osobno, uklopiti sa pisanjem. Napraviti korak dalje od dosadašnjeg skakutanja u mjestu, možda samo malo nečega, nešto …

... treba mijenjati.

- 13:53 - Komentari (21) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.10.2015.

Dužina je itekako važna

U svijetu se već dugo bije bitka jesu li važni ti muški centimetri ili nisu?!
Muškarci ponosni na svoj ponos kao na statusni simbol u veličini svoga ega vide i veličinu svoga Njega. Možda se zato misli da mora biti velik, ogroman, kao empajrstejt bilding te dakako i takve strukture - stabilne statike bez urušavanja.
Ženama je po tom pitanju važno da je struktura stabilna te dakako da vlasnik zna njime rukovati. Dobro, ne baš 'rukovati', mislim rukovati kao pozdravljati ili 'rukovati' u prenesenom kao rukama oblikovati, jel'te znate ono, već rukovati kao 'rukovanje sa strojem samo za ovlaštene osobe' znači Onaj koji zna Ono. Oko za oko, ono za Ono.

Zbog tog pravilnog rukovanja isto tako se može u narodu čuti - nije veliki ali je tehničar. Nikad mi nije bilo jasno jeli tehnički crtač, tehnička olovka ili tek tehnikom opsjednuta osoba. Kad moj asocijativni mozak to čuje odmah ode u prošlost i sjeti se babine Singerice, šivaće mašine na ručni, tehnički točnije opredijeljeno – nožni način. Baba bi lijevom rukom podragala onaj obli dio, da pokrene mašinu iz 'spavanja' u hod te bi dalji rad mašine održavala nogama. Pod laganim pritiscima na pedalu, mašina bi prela svoj klap, klap, klap, klap. I šivala i šivala, beskrajno dugo šivala i šivala. Klap, klap, klap, klap, klap, klap, klap, … nikad kraja. Uz taj tehnički princip izvođenja singerice uvijek se sjetim žena iz viceva koje broje mrlje na plafonu, razmišljaju što moraju drugi dan kupiti u trgovini,… i nezainteresirano jedva čekaju da mašina prestane šivati jer je beskrajno dosadno to klap, klap, klap, klap.

Jeli dužina važna ili tehnička izvedba ili neki faktor x, ne bih znala reći.
Uvijek mi se svidjelo tome reći – vođenje ljubavi i način na koji se to radi – umjetnost zavođenja, dijeljenja i primanja emocija, intimnog igranja. Umjetnost vođenja ljubavi.

Eh, al' što Mujo zna što je umjetnost jer po svim pročitanim vicevima on je majstor svog zanata per sexcellence. Svi smo mi Mujo. Majstori per sexcellence.

Većina muškaraca tako misli. Većina žena šuti. Muškarci obično tu tišinu nazivaju sramežljivošću – znaš, ona je sramežljiva, ne priča o tim stvarima, znaš, nju je majka odgojila da se o tome ne govori, znaš, njoj to nije važno, znaš, nekim ženama nije stalo do toga, znaš… Ne znam. Stvarno ne znam. Sto ljudi, sto čudi. Ali fakat – najbolje pitanje, kad te poslije Onoga pita – i kako je bilo?! Pa, dobro. Znaš, sramežljiva sam, o tome ne volim pričati. A u sebi misli, đizs koji šmokljan. Ili još bolje pitanje – jel' mi velik?! Istina, to mi se dogodilo samo jednom i umalo sam umrla od smijeha ali sam se uljudno suzdržala i rekla – kaj ja znam, nisam vidjela puno toga. Istina. Kasnije sam skužila da je stvarno bio. XL. I usprkos njegovoj tehničkoj vještini, veličina me nije nimalo impresionirala. Kao što rekoh, ne volim singericu u krevetu. I bojim se velikih – ega. I Njega.
Kako je u filmu Odbjegla nevjesta baka Julije Roberts rekla – 'znam, nisi još sa muškarcem išla jer se bojiš Jedno-oke zmije, bojiš se da će te pljunuti'.
I stvarno, ne treba se bojati Njega, treba se ponekad bojati njega – vlasnika Njega, njegovog vlasnika. Zato sam uvijek mislila da dužina nije važna, već da je vođenje ljubavi stvar emocija, davanja, primanja, igranja, uživanja, a ne samo stvar dužine i trčanja za orgazmom. Maraton za vatromet.

I tako smo došli do glavnog pitanja - Utječe li blog na vaš seksualni život?
Pitanje kao Koncert za par centimetara i par postova. (možda bi takav morao biti naslov posta ali … retorički: što će prije privući – koncert ili dužina khm?!)
Dakako da je većinski odgovor na anketno pitanje sa bloga, ma Nee, ustvari isto je – nemam keksualni život ni prije ni poslije bloga. Ali… Nekolicina, dakako da se ubrajam i sama među njih, je suvereno odgovorila – DA! Pisanjem sam postala bolja ljubavnica. Da! Jes, jes,…

Ne vjerujete?! Evo, na primjer – što duže postove pišem, to me više ljudi da prostite hebe zbog dužine.
Iz čega mogu zaključiti dvoje:
1.Moj seksualni život se je sa dolaskom na blog jako popravio – više me hebu (ustvari, uopće me primjećuju) jer me u realnosti nitko živ ne zarezuje ni dva posto.
2.Dugi nisu poželjni. Dugo nije 'in'. Dugo nije opće prihvatljivo. Dugo je dosadno. Dugo je za luzere. Dugo je dugometražno sranje (samo za kanalizaciju).

Po gore navedenim zaključcima može se izvesti i konačni zaključak koji rješava ne samo uvodno pitanje već i sto tisuć ljetnu dilemu - jeli dužina važna ili nije?! Da, dužina je važna ali samo u kontekstu da se prema njoj može zaključiti nešto o važnosti dužine (ovo skoro pa metafizika). Znači, dužina je važna samo toliko da možemo o njoj zaključiti - da nije važna. Da skratim (da mi ne bi opet tko popravljao keksualni život) - dugo nije poželjno. Kratko je 'in'!
U minimalističkom rječniku bi to značilo - Manje je više.

U epilogu ovog (nezamislivo po mene) kratkog teksta mogu u svoju obranu od dužine mojih postova reći samo ono što je već barba Vinston rekao za svoje govore – ne, ono: krv ,znoj i to - ta nisam mazohista, već da svoje kratke govore sprema mjesecima, a dugi govori nastaju po principu – „Navijem se i govorim“

cerek

- 12:53 - Komentari (27) - Isprintaj - #

srijeda, 21.10.2015.

Smak svijeta

Bila sam u pisaćoj korizmi i mislila sam još 'korizmirat' do daljega jer me uhvatila neka korozija od bloga. Što sam više čitala, manje se mi je komentiralo, a još manje pisalo. Uhvatio me neki bagdadski sindrom, pa sam se sve pitala - što se to desilo sa mojim dragim gradom i otkad se je pretvorio u mjesto gdje nemam volje više ispijati kavice?!
Možda se isto tako dešava ljudima, izbjeglima iz svojih domova, koji iza sebe ostavljaju svoje živote, svoje kavice, svoje crno-bijele slike rodbine, koji iza sebe ostavljaju jedan dostojan život da bi ga zamijenili životom klošara na evropskim banhofima.

Razmišljala sam da bi izbjegla negdje gdje mogu ponovo početi pisati, piti kavice u ugodnom društvu, prijatnom, nasmiješenom, bez podjela, boja i pref(s)eransi. Kažu da je blog kao medij zastario, mladi idu drugamo. Pitam se, kamo drugamo idu mladi (ili po srcu takvi) koji žele pisati?! Na Twittere, Instagrame,… neke nove web portale koji su uključeni u kreativno pisanje,… Kamo izbjeći?! I onda dođeš do zaključka, da su sve to neke ufurane sheme, prodaja nečega, a da je najbolje ostati doma, pa kakogod dom urušen bio. Zatvoriti se u svoja četiri zida, isključiti se iz zbivanja i baviti se onim što ti je najdraže, sa dragim ljudima i pisanjem.

Neki dan, dok sam tako čeprkala po arhivu svoje povijesti, radila nepotrebnu arheologiju svoje osobne prašine, shvatila sam ono što su neki moji već odavno znali, pa možda čak i ja, ali tek sad mi postade jasno, onako kad ti iskoči na ekranu kao pop-up. Dvije stvari su me cijeli moj život zanimale, pobuđivale moje strasno zanimanje – pisanje i ljudi. Zato puno puta pišem o pisanju jer me još uvijek fascinira ta ljudska potreba izražavanja riječima, i zašto je u početku bila riječ i zašto je Šošanin donžuan tako zavodljiv, zašto čitamo i pišemo, kako to radimo, što je to u nama da nas tjera i blokira, što nas vreba i shrva. Čudna je rabota to pisanje, zato začuđuje i ostaje prostor ispisivanja.
Druga su ljudi. Otkad znam za sebe voljela sam ljude, zanimale su me njihove sudbine, njihove misli, njihove putanje, ta djela čudesne kreacije su neiscrpan vir znanja i čuđenja. Po tome sam se razlikovala, iako smo svi pisali i svi se družili, svatko je na svoj način shvaćao pisanje i ljude. Svatko ih je doživljavao na svoj način, a mene je zanimalo – kako?! Ne znam zašto sam željela sve znati o tome, o svemu, vidjeti toliko priča i toliko sudbina kroz druge oči?! Možda sam željela razumjeti, možda sam samo željela sebi objasniti, možda je to bio onaj unutarnji glas, osobna legenda, povijest osobnog poslanstva?! To je bilo tu. Strast za Životom.

Sa tom svojom 'manom', zanimanjem za ljude i pisano, ostala sam opustošena usred divljanja svih tih vjetrova te začula onaj glas koji je govorio da kad nastupe vjetrovita vremena treba se skloniti u zavjetrinu, posvetiti se unutarnjem vjetru u sebi. Vjetar u meni je bila jesen, ne tužna i 'kišuljiva', već onakva kakva mora biti, u bojama i bez boja, sa vjetrom i bez vjetra, .. U jesen se ne prelaze granice, u jesen se ne izbjegava, u jesen se ostaje doma i čeka se da jesen prođe, da dođu bolja vremena za šetnje uz obalu rijeke. Jesen je za mirovanje, umirivanje, kontempliranje, ne za plivanje uz tok.

Ostajući u domu, gledala sam ljude kako su polugoli u hladnoći prelazili rijeku i pitala sam se – jeli to stvarno potrebno?! I znam, duboko u sebi osjećam, da nije bilo. Bar ne za njih, ali za nečiji viši interes je. Zavadi pa vladaj. Pitala sam se zašto su ljude pustili u noć da trče preko rijeke, kad su mogli prespavati u vlaku i dogovoriti se za drugi dan. Pitala sam se, zašto trudne žene hodaju kroz mrak i ne rađaju u lokalnim bolnicama, zašto majka bebe od deset dana, rođene carskim rezom, pješači toliki put i ne odmara u nekoj bolnici?! Zašto te majke, žene, djecu nitko ustvari ne vidi?! Zašto one zbog svoje djece pješače do te hebene Njemačke i ne ostanu negdje gdje je mir, toplo i gdje bi ih ljudi rado primili?! Zašto sve to treba?! Kome sve to treba?! KOME?!

Kad su se dogovorili da pošalju vojsku na granicu, postalo mi je jasno. Kristalno jasno. Viši je to bio interes. Rekla mi je danas prija na kavi – pa morali su ih poslati, uteklo im je iz ruku, jesi ti vidjela tu 'rulju'?! Pogledala sam je ispod oka – zar stvarno, zar je stvarno trebalo izvesti vojsku?! Kod nas znamo čija je vojska. Kod nas znamo tko je tu vojsku gradio i u nju ugrađivao svoje elemente sve ove godine. Rekla je – ma, daj, to su mladi ljudi. Da, to su mladi ljudi, ali njihovi zapovjednici nisu, njihovi zapovjednici su oni ljudi koji su dobili činove i nazive po volji i poslušnosti prvog čovjeka. A tog čovjeka se treba bojati. Puno je zla napravio, a za ništa osuđen bio. Rekla je – a što su onda mogli napraviti?!

Uvijek postoji i drugi način. Uvijek. Zašto nisu vlak doveli do granice, pa ako će je prelaziti, mogli su tek korak preko napraviti, a ne gaziti po rijeci i preko polja?! Zašto nisu vlak doveli do granice i ostavili ljude u vlaku da bar prenoće na toplom, a tijekom noći dogovoriti sa drugom stranom da se prime?! Na kraju krajeva, zašto ih ovi nisu primili pa ih ostavili u vlaku bar dok se ne dogovore dalje?! Dogovor je ključna stvar, uvijek. U životu, kad god dođete u bezizlaznu situaciju, uvijek postoji dogovor.
Dogovor otvara vrata, a nepoštivanje dogovora, figa u džepu, vrata zatvara, sva vrata. A kad se sva vrata zatvore, tad obično pobjegne duh iz boce.

Duh iz boce je utekao. I to je smak svijeta.

Nisu krivi kometi, cunamiji, potresi, kataklizme velikih obima, neće nas priroda uništiti, već mi sami sebe, jer smo i prirodu već dobrano uništili. Smak svijeta je već počeo. Smak svijeta je krenuo onog trenutka kad smo počeli zanemarivati svoje prijatelje, svoju obitelj, kad smo zanemarili svoje odnose i posvetili se lajkovima, svjetlima pozornice, vlastitom narcizmu. Smak svijeta je počeo kad smo zanemarili i uništili prirodu, kad smo je beskrupulozno pljačkali i naplaćivali – vodu, zrak, slobodu. Sve ono što smo dobili u dar, za što nismo ništa trebali platiti, mi smo dalje naplaćivali, pljačkali. Smak svijeta je počeo onog trenutka kad smo izgubili čovječnost, osjećaj za drugog čovjeka i osjećaj za prirodu.

Smak svijeta je gubitak čovječnosti iliti smak Čovjeka.

Možda mi dugo nije bilo jasno, to što je sad kao pop up skočilo ispred mojih očiju. Fašizam je na pohodu. Prije neki dan je ovaj naš slovenski Firer nastupio na Osječkoj televiziji, kažu da je imao 'gadan' intervju. Ne znam, nisam gledala, a i od nekih ljudi dobivam refluks, ni za čir nije dobro. Bilo mi je neobično, što će slovenski političar na osječkoj televiziji. Jeli on uopće zna gdje je Osijek?! I ako neki političar njegovog kalibra, nastupi na teveju, to bi morao biti na nekoj 'nacionalnijoj' televiziji ili bar zvučnijoj, šire medijskoj?! Tek kad sam vidjela postroj crnih dječačića tamo negdje, bijaše mi sve jasno. Onda je bio malo u Prištini, u posjeti 'prijatelju'. Prošetao čovjek po Regijonu.

I onda… poslije nekoliko dana, jadni ljudi iskoče iz vlaka forsirati Sutlu, koja ironija (preko vode do slobode i to baš Sutlu, ne bilo koju drugu rijeku) i već drugi dan slovenski parlament želi mijenjati zakon o vojsci (obrani) i dati joj veće ovlasti. Veće ovlasti?! A vojska čija je, i ptičice već znaju. Na kraju ispade da je onaj Miro, čiji je tata dobro preskakao konja, ipak bio samo trojanski konj.

Tužan je to dan, kad sa vojskom moramo na granicu tjerati ljude kao stoku. Nisu to domaće ovce da ih šišamo, nisu to ni domaće krave da ih muzemo, to je tuđa stoka. I kad se jednom krene tako neosobno odnositi do ljudi kao do tuđega blaga – tu nastupa smak svijeta jer smo smakli Čovjeka.

I mjesecima to traje, i nitko se ne dogovara. Svi gluhi, svi slijepi, svi nezainteresirani. Kažu da se i teti Merkel klima, da je Pagida dobro ojačala zahvaljujući svim ovim valovima. Čak su i u Švicarskoj, toj neutralnoj zemlji, izbori istekli u duhu te novo nastale situacije.

A putujući ljudi ništa krivi. Oni su samo htjeli spasiti živu glavu i otići negdje gdje će ih primiti, gdje će se osjećati sigurno. Koja ironija. Evropa nikad nije bila nesigurnija, sve me podsjeća na one tridesete. I toga me strah. Strah me onog Spremni. Kolikogod me pokušavali uvjeriti da je to samo riječ i 'no big deal', mene je toga strah. Strah me američkih učenika.
Kažu da je Hitler bio Židov i američki čovjek, ne znam, nisam tad živjela, a nikad nisam bila sklona vjerovati u svaku koju pročitam. Ali da je ironija, jeste. Toliko je Židova iz Evrope otišlo u Izrael poslije tog drugog rata. Otišli su u obećanu zemlju. A sad iz tih susjednih obećanih zemalja ljudi dolaze u tu istu Njemačku, obećanu. Jedni 'vamo, drugi tamo. Eto vam ga na, Švabe. I kao što rekoh, strah me američkih učenika.

Smiješan je taj 'svijetuljak' kad ga kreneš gledati u tim nekim povijesnim dramama i farsama. Ali nije nimalo smiješan kad ga kreneš gledati kroz običnog čovjeka, kroz njegovu tragediju, te kad taj čovjek izgubi svoj dignitet. Dostojanstvo! Kad čovjeka svedemo na stoku koju vodimo preko američkih pašnjaka, da bi ih pripremili za 'preradu'.

Tek sad mi postaju jasnije i neki drugi potezi iz ne tako davne prošlosti. Ukidanje humanističkih znanosti na nekim fakultetima, filozofije, pa čak i neke gimnazije, zašto postoji u Japanu apel da sve te znanosti na sveučilištima naprave korisnijima. Što u konačnici znači, ukinuti sve ono što nas čini humanima, duhovnima, lijepima, dobrima. Možda nije moralno, ali je legalno. Postati korisni, u službi nečega i nekoga. Jednom, dok sam nešto pisala i istraživala, naletjela sam na neki časopis iz 30. godina prošlog stoljeća, gdje je ugledni profesor pedagogije, danas bi neki rekli desne provenijencije, iako ja mislim da se on time nije bavio (lijevo-desno) već da ga je zanimala isključivo znanost i objektivnost, već tad došao do nekih zaključaka o tom američkom odgoju i školstvu. 1930. I kad naše školstvo krenemo približavati tom američkom modelu, a tek kad počnemo sami od sebe ukidati humanističke znanosti na sveučilištima (kao što to žele u Japanu jer nisu dovoljno korisne), onda smo na dobrom putu do konačnog smaka svijeta. A cenzura u novinama, otkazi istraživačkim novinarima, nagrađivani novinari bez posla, su samo početci smaka Čovjeka.

I sve jedno mi je, tko je lijevi, desni, gornji , donji, zelen, crven, narančast ili crn, dok je Čovjek. Jer kako već jednom napisah, ljudi se ne dijele na Slovence, Hrvate, Srbe, ljudi se ne dijele na kršćane, pravoslavce, židove, muslimane, ljudi se ne dijele na socijale, liberale, narodnjake... Podjela ide samo po jednoj formuli – ili si Čovjek ili si govno.

A smak svijeta je krenuo onog trenutka kad smo počeli gubiti svoju Čovječnost.