Smak svijeta
Bila sam u pisaćoj korizmi i mislila sam još 'korizmirat' do daljega jer me uhvatila neka korozija od bloga. Što sam više čitala, manje se mi je komentiralo, a još manje pisalo. Uhvatio me neki bagdadski sindrom, pa sam se sve pitala - što se to desilo sa mojim dragim gradom i otkad se je pretvorio u mjesto gdje nemam volje više ispijati kavice?!
Možda se isto tako dešava ljudima, izbjeglima iz svojih domova, koji iza sebe ostavljaju svoje živote, svoje kavice, svoje crno-bijele slike rodbine, koji iza sebe ostavljaju jedan dostojan život da bi ga zamijenili životom klošara na evropskim banhofima.
Razmišljala sam da bi izbjegla negdje gdje mogu ponovo početi pisati, piti kavice u ugodnom društvu, prijatnom, nasmiješenom, bez podjela, boja i pref(s)eransi. Kažu da je blog kao medij zastario, mladi idu drugamo. Pitam se, kamo drugamo idu mladi (ili po srcu takvi) koji žele pisati?! Na Twittere, Instagrame,… neke nove web portale koji su uključeni u kreativno pisanje,… Kamo izbjeći?! I onda dođeš do zaključka, da su sve to neke ufurane sheme, prodaja nečega, a da je najbolje ostati doma, pa kakogod dom urušen bio. Zatvoriti se u svoja četiri zida, isključiti se iz zbivanja i baviti se onim što ti je najdraže, sa dragim ljudima i pisanjem.
Neki dan, dok sam tako čeprkala po arhivu svoje povijesti, radila nepotrebnu arheologiju svoje osobne prašine, shvatila sam ono što su neki moji već odavno znali, pa možda čak i ja, ali tek sad mi postade jasno, onako kad ti iskoči na ekranu kao pop-up. Dvije stvari su me cijeli moj život zanimale, pobuđivale moje strasno zanimanje – pisanje i ljudi. Zato puno puta pišem o pisanju jer me još uvijek fascinira ta ljudska potreba izražavanja riječima, i zašto je u početku bila riječ i zašto je Šošanin donžuan tako zavodljiv, zašto čitamo i pišemo, kako to radimo, što je to u nama da nas tjera i blokira, što nas vreba i shrva. Čudna je rabota to pisanje, zato začuđuje i ostaje prostor ispisivanja.
Druga su ljudi. Otkad znam za sebe voljela sam ljude, zanimale su me njihove sudbine, njihove misli, njihove putanje, ta djela čudesne kreacije su neiscrpan vir znanja i čuđenja. Po tome sam se razlikovala, iako smo svi pisali i svi se družili, svatko je na svoj način shvaćao pisanje i ljude. Svatko ih je doživljavao na svoj način, a mene je zanimalo – kako?! Ne znam zašto sam željela sve znati o tome, o svemu, vidjeti toliko priča i toliko sudbina kroz druge oči?! Možda sam željela razumjeti, možda sam samo željela sebi objasniti, možda je to bio onaj unutarnji glas, osobna legenda, povijest osobnog poslanstva?! To je bilo tu. Strast za Životom.
Sa tom svojom 'manom', zanimanjem za ljude i pisano, ostala sam opustošena usred divljanja svih tih vjetrova te začula onaj glas koji je govorio da kad nastupe vjetrovita vremena treba se skloniti u zavjetrinu, posvetiti se unutarnjem vjetru u sebi. Vjetar u meni je bila jesen, ne tužna i 'kišuljiva', već onakva kakva mora biti, u bojama i bez boja, sa vjetrom i bez vjetra, .. U jesen se ne prelaze granice, u jesen se ne izbjegava, u jesen se ostaje doma i čeka se da jesen prođe, da dođu bolja vremena za šetnje uz obalu rijeke. Jesen je za mirovanje, umirivanje, kontempliranje, ne za plivanje uz tok.
Ostajući u domu, gledala sam ljude kako su polugoli u hladnoći prelazili rijeku i pitala sam se – jeli to stvarno potrebno?! I znam, duboko u sebi osjećam, da nije bilo. Bar ne za njih, ali za nečiji viši interes je. Zavadi pa vladaj. Pitala sam se zašto su ljude pustili u noć da trče preko rijeke, kad su mogli prespavati u vlaku i dogovoriti se za drugi dan. Pitala sam se, zašto trudne žene hodaju kroz mrak i ne rađaju u lokalnim bolnicama, zašto majka bebe od deset dana, rođene carskim rezom, pješači toliki put i ne odmara u nekoj bolnici?! Zašto te majke, žene, djecu nitko ustvari ne vidi?! Zašto one zbog svoje djece pješače do te hebene Njemačke i ne ostanu negdje gdje je mir, toplo i gdje bi ih ljudi rado primili?! Zašto sve to treba?! Kome sve to treba?! KOME?!
Kad su se dogovorili da pošalju vojsku na granicu, postalo mi je jasno. Kristalno jasno. Viši je to bio interes. Rekla mi je danas prija na kavi – pa morali su ih poslati, uteklo im je iz ruku, jesi ti vidjela tu 'rulju'?! Pogledala sam je ispod oka – zar stvarno, zar je stvarno trebalo izvesti vojsku?! Kod nas znamo čija je vojska. Kod nas znamo tko je tu vojsku gradio i u nju ugrađivao svoje elemente sve ove godine. Rekla je – ma, daj, to su mladi ljudi. Da, to su mladi ljudi, ali njihovi zapovjednici nisu, njihovi zapovjednici su oni ljudi koji su dobili činove i nazive po volji i poslušnosti prvog čovjeka. A tog čovjeka se treba bojati. Puno je zla napravio, a za ništa osuđen bio. Rekla je – a što su onda mogli napraviti?!
Uvijek postoji i drugi način. Uvijek. Zašto nisu vlak doveli do granice, pa ako će je prelaziti, mogli su tek korak preko napraviti, a ne gaziti po rijeci i preko polja?! Zašto nisu vlak doveli do granice i ostavili ljude u vlaku da bar prenoće na toplom, a tijekom noći dogovoriti sa drugom stranom da se prime?! Na kraju krajeva, zašto ih ovi nisu primili pa ih ostavili u vlaku bar dok se ne dogovore dalje?! Dogovor je ključna stvar, uvijek. U životu, kad god dođete u bezizlaznu situaciju, uvijek postoji dogovor.
Dogovor otvara vrata, a nepoštivanje dogovora, figa u džepu, vrata zatvara, sva vrata. A kad se sva vrata zatvore, tad obično pobjegne duh iz boce.
Duh iz boce je utekao. I to je smak svijeta.
Nisu krivi kometi, cunamiji, potresi, kataklizme velikih obima, neće nas priroda uništiti, već mi sami sebe, jer smo i prirodu već dobrano uništili. Smak svijeta je već počeo. Smak svijeta je krenuo onog trenutka kad smo počeli zanemarivati svoje prijatelje, svoju obitelj, kad smo zanemarili svoje odnose i posvetili se lajkovima, svjetlima pozornice, vlastitom narcizmu. Smak svijeta je počeo kad smo zanemarili i uništili prirodu, kad smo je beskrupulozno pljačkali i naplaćivali – vodu, zrak, slobodu. Sve ono što smo dobili u dar, za što nismo ništa trebali platiti, mi smo dalje naplaćivali, pljačkali. Smak svijeta je počeo onog trenutka kad smo izgubili čovječnost, osjećaj za drugog čovjeka i osjećaj za prirodu.
Smak svijeta je gubitak čovječnosti iliti smak Čovjeka.
Možda mi dugo nije bilo jasno, to što je sad kao pop up skočilo ispred mojih očiju. Fašizam je na pohodu. Prije neki dan je ovaj naš slovenski Firer nastupio na Osječkoj televiziji, kažu da je imao 'gadan' intervju. Ne znam, nisam gledala, a i od nekih ljudi dobivam refluks, ni za čir nije dobro. Bilo mi je neobično, što će slovenski političar na osječkoj televiziji. Jeli on uopće zna gdje je Osijek?! I ako neki političar njegovog kalibra, nastupi na teveju, to bi morao biti na nekoj 'nacionalnijoj' televiziji ili bar zvučnijoj, šire medijskoj?! Tek kad sam vidjela postroj crnih dječačića tamo negdje, bijaše mi sve jasno. Onda je bio malo u Prištini, u posjeti 'prijatelju'. Prošetao čovjek po Regijonu.
I onda… poslije nekoliko dana, jadni ljudi iskoče iz vlaka forsirati Sutlu, koja ironija (preko vode do slobode i to baš Sutlu, ne bilo koju drugu rijeku) i već drugi dan slovenski parlament želi mijenjati zakon o vojsci (obrani) i dati joj veće ovlasti. Veće ovlasti?! A vojska čija je, i ptičice već znaju. Na kraju ispade da je onaj Miro, čiji je tata dobro preskakao konja, ipak bio samo trojanski konj.
Tužan je to dan, kad sa vojskom moramo na granicu tjerati ljude kao stoku. Nisu to domaće ovce da ih šišamo, nisu to ni domaće krave da ih muzemo, to je tuđa stoka. I kad se jednom krene tako neosobno odnositi do ljudi kao do tuđega blaga – tu nastupa smak svijeta jer smo smakli Čovjeka.
I mjesecima to traje, i nitko se ne dogovara. Svi gluhi, svi slijepi, svi nezainteresirani. Kažu da se i teti Merkel klima, da je Pagida dobro ojačala zahvaljujući svim ovim valovima. Čak su i u Švicarskoj, toj neutralnoj zemlji, izbori istekli u duhu te novo nastale situacije.
A putujući ljudi ništa krivi. Oni su samo htjeli spasiti živu glavu i otići negdje gdje će ih primiti, gdje će se osjećati sigurno. Koja ironija. Evropa nikad nije bila nesigurnija, sve me podsjeća na one tridesete. I toga me strah. Strah me onog Spremni. Kolikogod me pokušavali uvjeriti da je to samo riječ i 'no big deal', mene je toga strah. Strah me američkih učenika.
Kažu da je Hitler bio Židov i američki čovjek, ne znam, nisam tad živjela, a nikad nisam bila sklona vjerovati u svaku koju pročitam. Ali da je ironija, jeste. Toliko je Židova iz Evrope otišlo u Izrael poslije tog drugog rata. Otišli su u obećanu zemlju. A sad iz tih susjednih obećanih zemalja ljudi dolaze u tu istu Njemačku, obećanu. Jedni 'vamo, drugi tamo. Eto vam ga na, Švabe. I kao što rekoh, strah me američkih učenika.
Smiješan je taj 'svijetuljak' kad ga kreneš gledati u tim nekim povijesnim dramama i farsama. Ali nije nimalo smiješan kad ga kreneš gledati kroz običnog čovjeka, kroz njegovu tragediju, te kad taj čovjek izgubi svoj dignitet. Dostojanstvo! Kad čovjeka svedemo na stoku koju vodimo preko američkih pašnjaka, da bi ih pripremili za 'preradu'.
Tek sad mi postaju jasnije i neki drugi potezi iz ne tako davne prošlosti. Ukidanje humanističkih znanosti na nekim fakultetima, filozofije, pa čak i neke gimnazije, zašto postoji u Japanu apel da sve te znanosti na sveučilištima naprave korisnijima. Što u konačnici znači, ukinuti sve ono što nas čini humanima, duhovnima, lijepima, dobrima. Možda nije moralno, ali je legalno. Postati korisni, u službi nečega i nekoga. Jednom, dok sam nešto pisala i istraživala, naletjela sam na neki časopis iz 30. godina prošlog stoljeća, gdje je ugledni profesor pedagogije, danas bi neki rekli desne provenijencije, iako ja mislim da se on time nije bavio (lijevo-desno) već da ga je zanimala isključivo znanost i objektivnost, već tad došao do nekih zaključaka o tom američkom odgoju i školstvu. 1930. I kad naše školstvo krenemo približavati tom američkom modelu, a tek kad počnemo sami od sebe ukidati humanističke znanosti na sveučilištima (kao što to žele u Japanu jer nisu dovoljno korisne), onda smo na dobrom putu do konačnog smaka svijeta. A cenzura u novinama, otkazi istraživačkim novinarima, nagrađivani novinari bez posla, su samo početci smaka Čovjeka.
I sve jedno mi je, tko je lijevi, desni, gornji , donji, zelen, crven, narančast ili crn, dok je Čovjek. Jer kako već jednom napisah, ljudi se ne dijele na Slovence, Hrvate, Srbe, ljudi se ne dijele na kršćane, pravoslavce, židove, muslimane, ljudi se ne dijele na socijale, liberale, narodnjake... Podjela ide samo po jednoj formuli – ili si Čovjek ili si govno.
A smak svijeta je krenuo onog trenutka kad smo počeli gubiti svoju Čovječnost.
|
