Marketing
Vrijeme promjena
Tko o čemu, baba o uštipcima. I dok jedna prolazi sa kolačima, ja podgrijavam svoja razmišljanja o blogu i blogerskom blogiranju.
Ne znam jeli se to isto i vama dešava ali taj blog, to je nešto tako čudno, čudo čudno. Ponekad je dobro kao sočna bakina marmelada na kruhu, a ponekad se prejedem, pa mi je loše, pa mi govori – jesam ti rekla, ničega ne valja previše. Postoji ta neka, kako je nazvah – crna blog rupa. Ono šetaš blogosferom, kao nekim svemirom, plutaš, pa čitaš, pa ti fino, kao na luftiću usred mora, a onda hops. Proguta te ta neka rupetina, crnolika, pa se sve nešto loše osjećaš a ne znaš zašto. Kao da mijenjaš osobnu molekularnu strukturu ničem izazvan. Pa ipak, postoji to nešto, negdje, u nekom paralelnom svemiru, što te izbaci iz onog laganog luftića, što ti nagrize dušu kao neka morska beštijica ili opeče kao meduza. Nešto što te odgurne na obalu, pa za neko vrijeme nemaš ni volje, ni štumaka, ploviti nebeskim prostranstvima blogosvemira.
Tad se treba mijenjati.
Jednoj kućanici sa ogromnom grižnjom savjesti (to bi trenutačno bio moj status kad bi morala negdje upisati ili opisati svoje statiranje u svijetu jer nezaposlena nije baš lijepo čuti) je svaki sat proveden na blogu kao bačeno vrijeme. Meni osobno ne, čak ni onoj kućanici u meni, ali onoj 'grižnji savjesti', e njoj je blog najveći neprijatelj. Ta grižnja savjesti se sastoji od nekih obaveza koje nemaju veze sa kućanskim poslovima, već nekim drugim obavezama, kao na primjer dovršetak započetog projekta prije par godina, postavljanje nekog svog posla (od koga se može i zaraditi te dostojno živjeti) i čitanja stručne literature u svrhu spremanja nekih drugih idejnih projekta. Znači, pune ruke posla.
A ja, kao i inače u životu, kad imam pune ruke posla, onako kao ujutro pred ustajanje – samo još malo, ma samo još pet minuta … i tako na blogu. Samo jedan postić, samo da izbacim iz sebe ovo što nosim u glavi, samo da pročitam, samo da odgovorim, samo, samo i od tog „samo“ ode tri do četiri sata. A to je ogromno, za onu grižnju savjesti preogromno.
I svaki dan si govorim – moram prestati, moram se uozbiljiti i krenuti za zacrtanim putem. Vrijeme utrošiti u nešto, što će uroditi nekim plodom, nečim životno važnim. Napraviti korak dalje, a ne kao neki masni uštipak cvrčati po ulju. Jer ponekad, ponekad se u komentiranju i dobivanju komentara i odgovora na komentare, osjećam upravo tako – kao da cvrčim na ulju. Znam da je to za uštipak dobro, bit će kvalitetan, ali ponekad ili je ulje prejako ili prestaro ili jednostavno uštipak zagori kad temperatura nije umjerena.
Dinka Juričić, gospođa koja se bavi cjeloživotnim učenjem i nekim temama kojima se i sama bavim, u jednom od svojih blog zapisa (na nekoj drugoj platformi) je lijepo napisala
Tad se treba mijenjati
Život je jedno samo prilagođavanje - vrtićkim pravilima, školskim pravilima, fakultetskim pravilima, poslovnim pravilima, pravilima zajednice, obitelji, … Stalno se klešemo i to je bolno. Puno je lakše biti voda, prelivati se, teći. Ali od kamenja, kakvi smo svi postali, teško je preko noći postati voda. Ako uopće ikad. Iako ni vodi nije lako, mora mijenjati svoje smjerove, mora se ponekad spustiti ispod zemlje, mora naći pukotinu kroz koju se provući, a bojati se mora suše, velikih vrućina,… Nije lako, bio ti kamen ili voda. Puno je lakše čitati ili pisati.
Vjerujem da svi ljudi, ama baš svaki čovjek u životu naiđe na kamen pa postane voda, i da je svaki čovjek nekome kamen, nekome voda, jer naše putovanje ovim svijetom je oblikovanje. Ako se sami ne oblikujemo, oblikovati će nas drugi – silom, manje milom. Milom se rijetko tko samooblikuje, milom plovimo, milom se milimo, milom se uljuljamo na onom luft madracu i plutamo, pa tek drugi dan shvatimo da smo odlutali na otvoreno ili da nas je sunce opeklo. U životu nema 'od sada pa do vječnosti' jedno te isto stanje. Sve je stalna mijena. Ne poznajem čovjeka kojemu je život sve dao, sve donio i da je cijeli život prošao bez problema u školi, na poslu, sa roditeljima, sa djecom, sa partnerom,… iako postoje ljudi, poznajem ih, do kojih je život bio blag, koje je milio, ali nažalost poznajem puno više onih koje je klesao, nemilo pogađao,… i svaki od tih ljudi, imao je priliku postati ovakvim ili onakvim čovjekom. Neko je za svoju blagu ili mračnu narav krivio dobre ili loše uvjete, svako po svome odabiru. I čini mi se, što god da kažemo ili napravimo, u jednom segmentu ćemo uvijek pametovati, u jednom segmentu ćemo se nekome činiti pametnjakovići, 'namčori', bahati jer ćemo iznijeti jedno od svojih mišljenja koje smo u dosadašnjem životu stekli. Kao kad dođemo u jedan kraj i kažemo – Pariz je lijep, a tisuću drugih će ih reći – da, lijep je; ne, meni je bez veze; mene su tamo okrali; ja sam se tamo zaljubila, tisuću i jedan okršaj u Parizu, a svatko je samo htio podijeli svoje iskustvo koje je iskusio prvi put po tom pitanju. Tako je na blogu. Osobni dnevnik, osobno iskušavanje.
Bloganje. Prije par mjeseci je netko rekao, da je to prošla forma, bi mi žao. O tome već pisah pod Melanijom, bloganje ne smije izumrijeti jer blog je dobra stvar. Draga je V.išnja prije neki dan spomenula, da bi bilo dobro imati anketu, kako blog utječe na ratarstvo, poljoprivredu,… u komentarima smo se zezale na tu tematiku ali postoji u tome i zrnce istine. Ponekad nam se čini da ovi naši blog zapisi nemaju nikakvog utjecaja na veća i važnija pitanja zajednice, pa čak ni na naše osobne živote.
Moj blog, osobno, ovakav kakav je sad, malo ovog, malo onog, iako u svemu tome zapisanom postoji ta neka uvrnuta želja u ljudima poticati dobro, lijepo i potaknuti ih na razmišljanje o zajedničkim pitanjima, čini mi se da nema nikakvog učinka. Najbolje mi prolazi zezancija. Neozbiljno. Pa mi ponekad uspije u šali pa prevali, ali puno puta bih samo željela napisati nešto ozbiljno a da to ne bude shvaćeno ovako ili onako, već kao nešto o čemu želim razmišljati, čuti druga mišljenja, a ne nametati i pametovati. Možda kad bi blog postao produžena ruka onoga čime se bavim, produžena ruka onih projekata što nagrizajući savjest čekaju, možda bih onda imalo nekakvog smisla, a ne uzaludno utrošeno vrijeme. Možda bih onda bila samo kućanica bez ogromne grižnje savjesti i dva tri sata provedena na blogu bi bila rad, a ne 'nezaposlenost'. Možda. Ne znam, samo nabrajam, jer tražim optimalno rješenje za SVOJE bloganje.
Tad se treba mijenjati.
Divim se tematskim blogovima. Divim se ljudima koji su u samom startu znali što žele postići sa svojim blogom, koji su svoju strast do određene teme znali preliti u vrstu bloga – kuharski, modni, fotografski, … Blogovi sa temom, ciljem i koji utječu na svoju zajednicu. Pa čak i na poljoprivredu i ratarstvo. Blogovi kao pozitivni doprinos društvu, u sferama koje zanimaju određenu grupu ljudi. Pojedinci koji pišu takve blogove imaju dvojaku korist, za sebe kao hobi ili produžetak onoga čime se poslovno bave, ostvarivanje svoje životne strasti, poslanstva, ili za zajednicu, kao svijetli primjeri, kako strasno bavljenje nečim što volimo može dovesti do odličnih rezultata.
Na ovoj bloghaer platformi ima puno takvih blogova koji su tematski zacrtani, u kojima možeš otkriti strast pisaca za tematikom kojom se bavi, takvi ljudi utječu na sve nas, pozitivno, ali nas i sa svojim uracima potiču ka stvaranju i dobro čine zajednici sa produktima svoga bavljenja. Nabrojati ću tek nekolicinu takvih blogova, koje sam primijetila, možda koji i izostane, možda kojeg još nisam vidjela (svima takvima se ispričavam) ali takvi blogovi imaju neko svoje poslanstvo, nekamo idu (bar mi se tako čini), ljudi sa takvim blogovima, ne samo da pišu blog, već i stvaraju neki svoj svijet, tim se bave ili kao hobi ili profesionalno. Takvima se malo više divim možda samo zato jer bih voljela i sama jednog dana reći – moj blog je tematski, ide u tom smjeru i tom tematikom, o kojoj pišem, bavim se poslovno i u svoje slobodno vrijeme jer to volim, to mi je strast.
Neki od tih tematskih blogova – Plastično je fantastično koji nas poučava o plastici, Kalorijski restoran -40 (koji ima i web dizajn prilagođen tematici) koji približava običnom puku kuhanje, osvještava o hrani, namirnicama,… Ribafiš sa hranom i pifekom, .. fotografski blogovi sa tematikom, modni blogovi, blogovi sa ručnim uracima – Mačkovi unikati, Bubamara šarena… Melina učionica, koji ne samo učiteljima, već i nama roditeljima puno toga približi, objasni i da ideju,… Bookeraj koji te navede na knjigu, podsjeti na pročitano,… Knjiški moljac koji obavještava o piscima, novim knjigama, događajima,… putopisni blogovi, poezija,... Na blogu možeš puno toga naučiti, a da za nijednu od tih lekcija ne trebaš izdvojiti masne pare. Tematski blogovi su dio cjeloživotnog učenja, i onoga što nazivaju informalno učenje.
Jesmo li svjesni koliko ova mala platforma ima kvalitetnih i dobrih blogova te da svi ti blogovi utječu na nekoga, pozitivno djeluju na zajednicu. Blog nije samo zabava. Iako, i to volim, volim druženje, zezanje,… ali u ovim nekim vremenskim preoblikovanjima zadnjih godina, sve manje se uključujem u blogo druženja, što zbog vremena, što zbog uštipaka.
Kad sam otvarala blog, nisam razmišljala o tematici, jedina mi je ideja bila – pisanje, vidjeti što to znači pisati osobni virtualni dnevnik. O čemu? O svačemu, o svemu što mi padne na pamet. Bila je ta neka mala idejica – pjace, trga, mjesta okupljanja, onako kako je bilo u mladosti, u mom dalmatinskom 'selu', kad smo se kao djeca družili na trgu, pričali, slušali odrasle, zezali, učili iz nekih velikih priča,… Jedno okupljalište ideja koje zajednici omogućavaju suživot. U glavi mi nije bila samo ta naša dalmatinska pijaca, pazar, gdje se sama uvijek dobro nasmijem i naslušam originalnih priča, već i ona grčka agora, gdje se je isto tako trgovalo, pričalo o svemu i svačemu, učilo, pa čak i politiziralo, gdje se je odvijao život u svojoj strasti življenja. Mediteranska pjaca, trg, kolikogod se Mediteran promijenio u svim stojećima i ideja trga sa njim, ipak ima tu neku sličnu mediteransku mentalnu sklopku, taj neki 'životni dah' okupljanja, suživljavanja, bujnosti života. Volim Mediteran, volim sve te boje, okuse hrane, strasno življenje, mahanje rukama u govoru, … sve to mi jednom riječju govori 'pjaca'. Pa kako ja nisam velika, nemam ni stosedamdeset, tako sam izabrala pjacetu, malu pjacu.
Što i kako sa njom u ovom trenutku, kad me bloganje vuče a u isti mah ispunjava nekom tugom, iscrpljenošću, zasićenjem?! Odmoriti, rekonstruirati se, razmisliti … možda se ipak treba mijenjati. Tražim te ideje, kako spojiti strasno bavljenje, sa poslom, sa slobodnim vremenom, sa obavezama, kako uklopiti blog u svoju svakodnevicu a da pri tome ne trpe one obaveze koje su prioritetnije.
Možda je jedan od tragova danas pročitani zapis na blogu gospođe Juričić (koja uklapa blog sa svojim djelovanjem ali na drugoj platformi)
koji ne samo da me je razveselio potvrdom mojim mislima da blog nije zastario, da tek dolazi vrijeme blogovanja, već i ponukao da i sama razmislim, kako učiniti to, što neki već rade na ovom blogu uspješno – svoje strasno bavljenje, poslovno i osobno, uklopiti sa pisanjem. Napraviti korak dalje od dosadašnjeg skakutanja u mjestu, možda samo malo nečega, nešto …
... treba mijenjati.
Post je objavljen 29.10.2015. u 13:53 sati.