Dužina je itekako važna
U svijetu se već dugo bije bitka jesu li važni ti muški centimetri ili nisu?!
Muškarci ponosni na svoj ponos kao na statusni simbol u veličini svoga ega vide i veličinu svoga Njega. Možda se zato misli da mora biti velik, ogroman, kao empajrstejt bilding te dakako i takve strukture - stabilne statike bez urušavanja.
Ženama je po tom pitanju važno da je struktura stabilna te dakako da vlasnik zna njime rukovati. Dobro, ne baš 'rukovati', mislim rukovati kao pozdravljati ili 'rukovati' u prenesenom kao rukama oblikovati, jel'te znate ono, već rukovati kao 'rukovanje sa strojem samo za ovlaštene osobe' znači Onaj koji zna Ono. Oko za oko, ono za Ono.
Zbog tog pravilnog rukovanja isto tako se može u narodu čuti - nije veliki ali je tehničar. Nikad mi nije bilo jasno jeli tehnički crtač, tehnička olovka ili tek tehnikom opsjednuta osoba. Kad moj asocijativni mozak to čuje odmah ode u prošlost i sjeti se babine Singerice, šivaće mašine na ručni, tehnički točnije opredijeljeno – nožni način. Baba bi lijevom rukom podragala onaj obli dio, da pokrene mašinu iz 'spavanja' u hod te bi dalji rad mašine održavala nogama. Pod laganim pritiscima na pedalu, mašina bi prela svoj klap, klap, klap, klap. I šivala i šivala, beskrajno dugo šivala i šivala. Klap, klap, klap, klap, klap, klap, klap, … nikad kraja. Uz taj tehnički princip izvođenja singerice uvijek se sjetim žena iz viceva koje broje mrlje na plafonu, razmišljaju što moraju drugi dan kupiti u trgovini,… i nezainteresirano jedva čekaju da mašina prestane šivati jer je beskrajno dosadno to klap, klap, klap, klap.
Jeli dužina važna ili tehnička izvedba ili neki faktor x, ne bih znala reći.
Uvijek mi se svidjelo tome reći – vođenje ljubavi i način na koji se to radi – umjetnost zavođenja, dijeljenja i primanja emocija, intimnog igranja. Umjetnost vođenja ljubavi.
Eh, al' što Mujo zna što je umjetnost jer po svim pročitanim vicevima on je majstor svog zanata per sexcellence. Svi smo mi Mujo. Majstori per sexcellence.
Većina muškaraca tako misli. Većina žena šuti. Muškarci obično tu tišinu nazivaju sramežljivošću – znaš, ona je sramežljiva, ne priča o tim stvarima, znaš, nju je majka odgojila da se o tome ne govori, znaš, njoj to nije važno, znaš, nekim ženama nije stalo do toga, znaš… Ne znam. Stvarno ne znam. Sto ljudi, sto čudi. Ali fakat – najbolje pitanje, kad te poslije Onoga pita – i kako je bilo?! Pa, dobro. Znaš, sramežljiva sam, o tome ne volim pričati. A u sebi misli, đizs koji šmokljan. Ili još bolje pitanje – jel' mi velik?! Istina, to mi se dogodilo samo jednom i umalo sam umrla od smijeha ali sam se uljudno suzdržala i rekla – kaj ja znam, nisam vidjela puno toga. Istina. Kasnije sam skužila da je stvarno bio. XL. I usprkos njegovoj tehničkoj vještini, veličina me nije nimalo impresionirala. Kao što rekoh, ne volim singericu u krevetu. I bojim se velikih – ega. I Njega.
Kako je u filmu Odbjegla nevjesta baka Julije Roberts rekla – 'znam, nisi još sa muškarcem išla jer se bojiš Jedno-oke zmije, bojiš se da će te pljunuti'.
I stvarno, ne treba se bojati Njega, treba se ponekad bojati njega – vlasnika Njega, njegovog vlasnika. Zato sam uvijek mislila da dužina nije važna, već da je vođenje ljubavi stvar emocija, davanja, primanja, igranja, uživanja, a ne samo stvar dužine i trčanja za orgazmom. Maraton za vatromet.
I tako smo došli do glavnog pitanja - Utječe li blog na vaš seksualni život?
Pitanje kao Koncert za par centimetara i par postova. (možda bi takav morao biti naslov posta ali … retorički: što će prije privući – koncert ili dužina khm?!)
Dakako da je većinski odgovor na anketno pitanje sa bloga, ma Nee, ustvari isto je – nemam keksualni život ni prije ni poslije bloga. Ali… Nekolicina, dakako da se ubrajam i sama među njih, je suvereno odgovorila – DA! Pisanjem sam postala bolja ljubavnica. Da! Jes, jes,…
Ne vjerujete?! Evo, na primjer – što duže postove pišem, to me više ljudi da prostite hebe zbog dužine.
Iz čega mogu zaključiti dvoje:
1.Moj seksualni život se je sa dolaskom na blog jako popravio – više me hebu (ustvari, uopće me primjećuju) jer me u realnosti nitko živ ne zarezuje ni dva posto.
2.Dugi nisu poželjni. Dugo nije 'in'. Dugo nije opće prihvatljivo. Dugo je dosadno. Dugo je za luzere. Dugo je dugometražno sranje (samo za kanalizaciju).
Po gore navedenim zaključcima može se izvesti i konačni zaključak koji rješava ne samo uvodno pitanje već i sto tisuć ljetnu dilemu - jeli dužina važna ili nije?! Da, dužina je važna ali samo u kontekstu da se prema njoj može zaključiti nešto o važnosti dužine (ovo skoro pa metafizika). Znači, dužina je važna samo toliko da možemo o njoj zaključiti - da nije važna. Da skratim (da mi ne bi opet tko popravljao keksualni život) - dugo nije poželjno. Kratko je 'in'!
U minimalističkom rječniku bi to značilo - Manje je više.
U epilogu ovog (nezamislivo po mene) kratkog teksta mogu u svoju obranu od dužine mojih postova reći samo ono što je već barba Vinston rekao za svoje govore – ne, ono: krv ,znoj i to - ta nisam mazohista, već da svoje kratke govore sprema mjesecima, a dugi govori nastaju po principu – „Navijem se i govorim“
|
