s noge na nogu put Trga
prošetali smo sendvič s buđolom i ja
okuženi
šarenim veseljem
na svakom koraku
vidjeli smo
konjsku zapregu
licitarska srca
kozmogonijskog umjetnika...
sendvič sam pojela
a izabrano licitarsko srce
u torbu spremila
malo se meškoljilo
no brzo je zaspalo
mislim kako je odmah shvatilo
koliko je Japan daleko
odazvala sam se na poziv portala knjizevnost.org
poslala nekoliko pjesama
izračunala sama sa sobom, ako se pojavi jedna, najviše dvije: super
pod rubrikom "poezija & proza" pojavile su se sve
iznad njih piše moje ime i prezime
to je ono što me najviše veseli
S torbom preko ramena
Sa šalom u rukama
Pred polazak
Gutljaj hladnog piva osvježava
Na izlazu nemarno odlažem bocu
Neprimjetno izlazim
Ostavljajući iza sebe
Zadimljenu polumračnu prostoriju
Grupicu nepoznatih lica s naćuljenim ušima
Nismo se pronašli u koktelu
Dima…riječi…slika…ideja
Zato radije odlazim
Koračajući izvan četiri zida
Umjesto riječi
Noć ispunjena zvukovima automobila
Umjesto teškog dima
Gusta magla prošarana uličnim žaruljama
Umjesto slika
Rijetki noćni prolaznici
Umjesto ideja
Samo misao o hladnoći što ju nosim na prstima
Bez puno razmišljanja
Kupujem mjericu vrućih kestena
Na putu kroz noć
Shvaćam četiri zida i nisu neka granica
Sve je isto
Osim mene
Svakim se novim korakom
Vraćam sama sebi
Svojim riječima
Slikama
Idejama
Pjesmama
U društvu slatkih jesenskih plodova…
inspirirano knjigom «Tragedija lišća», naravno Bukowskog
susrele smo se jednom
na nekoj stranici Interneta
nepomično je stajala
u dugoj crnoj haljini
večernjeg kroja
s ogrlicom sitnih bijelih slova
izgovorila sam njezino ime
poput jesenskog mraza
sasvim tiho
tiho
poželjela sam da bude moja
i da stanuje na mojoj polici
i da otključam vrata njezinih crnih korica
i da se izgubim na njezinim stanicama
i da se probudim kao stih
njezine pjesme
poželjela sam
ali nisam
pustila sam mjesecima
neka slobodno prolaze bez novih susreta
sve do...
susrele smo se večeras
i bez riječi prepoznale
među brojnim crnim koricama
svoje je stranice
prepustila mojim znatiželjnim očima
kako bi se sutra probudila
u stihovima
moje pjesme...
Cipelice šetalice kao da same znaju put, pa mogu slobodno u visinama tražiti najdraži detalj: kapare.
Visoko gore, među starim zidinama, stanuje zelena priča.
Jednostavnost kamenih okvira i lijepa plava izložba.
Na prvom je katu simpatično mjesto za jutarnju kavicu.
U društvu palme, vrijeme brzo prolazi.
Šetnja zove: idemo dalje!
Ovaj je zeleni balkončić pravi bombončić.
Cipelice stop: prijatelj na vidiku, no uvijek s nekim priča na mobitel.
Dok čekam svoj red, aparat sam radi škljoc škljoc.
Riječ dvije, dogovor za ribolov i krećem dalje.
Bez guranja, čekaju svoju zraku sunca.
Šarmantna, plava individua.
Još jedna lijepa zelena priča.
Suncem obasjane, njišu se zaljubljene čarapice.
Za kraj šetnje, u starom djelu gradu, nalaze se vrata po mojoj mjeri.
Godine prolaze
Osluškujem korake
Koji me ne prate.
Nedostaješ
Zelenim livadama
Neugaženim stazicama.
Godine prolaze
Tražim te
Čekam te
U sjećanju čuvam te.
