<	siječanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Komentari On/Off

linkovi
rusalka
chablis
gustirna
primakka
skalina
Marina kuharica
Bugenvilija
Foto Tvornica Snova
Čoja
misko
brod u boci
samosanacije
jutarnji...
čiovka
zapisi...
vitae
Ali dražeN :)
ježev blog
sjedokosi
kamena kućica na škoju
luki2
nataša
dordora2
majstorica
nihonkichigai
M.Split
twirl
Wall
morska.sol
mcmlx
Shelly Kelly
fra gavun
geomir
modri odsjaj
neni_iz_bajke
sewen
gogoo
carla bruni
zona z.
duliba
smiling cricket
mendula
pg
kolegica Mica
lucija9
plejadablue
carica vrta
dreammaker


neki stari tragovi
maslina Oliva
photo trenutak

lavender Blue
poneka misao
i neke druge sitnice


email
piskaralotixi@gmail.com

Foto Natječaj

piskaralo Tixi

utorak, 30.01.2007.

Pjesma Jedinstvena Neponovljiva Najljepša Zbog tebe, za tebe! Čuješ li me? Tvoja! Gledaj me! U kutak oka spremi me! Želim biti Stopljena Natopljena Dodirni me! Pokrij me prstima Zavedi poljupcima Obori pogledima. Želim biti U stihovima skrivena Za tebe Između redova Poput pjesme Otkrivena! Copyright © by Tixi, 2006.

nedjelja, 28.01.2007.

(ne)pišem... mali jpg Danas nije dan za pisanje. Hranim se čitanjem. Naslov aludira na migraciju, pa zamišljam sebe u toplim južnim krajevima, s divljim labudovima. Zima nije moje godišnje doba. Jedna me pročitana misao potakla, pa iako nisam s photoshopom na ti, osim s onim u svojoj glavi, složila sam jedan mali jpg.

subota, 27.01.2007.

Jedna stara priča... ZABORAV Tebe je nemoguće zaboraviti. Tebe ne želim zaboraviti. Najgore od svega je što volim misliti na tebe. Ne mogu prestati misliti na tebe i znam da će to potrajati do posljednjeg dana mog života, posljednja misao i posljednji moj dah bit će upućeni tebi. Svaka pomisao na tebe rađa novu bol koja me izjeda do kostiju, a pritom se moje tijelo raspada na tisuću dijelova koje danima sakupljam poput rasutih kamenčića. Volim te. Volim te očima, ušima, prstima, kožom….čitavim svojim bićem. Kad ujutro otvorim oči pomislim na tebe i svaki dan postaje zbog tebe poseban dan. Kad liježem umoran, iscrpljen, pomislim na tebe i vjeruj mi, sa mišlju na tebe san mi je prijatniji. Posjećuješ me u mojim vlažnim snovima u kojima zajedno šećemo pod budnim okom mjeseca i nebom posutim bezbrojnim zvijezdama. Riječi koje gromoglasno uzvikujem prema nebu, posvećujem tebi, a kad me nebo prestane slušati nevidljivom ti olovkom, na zamišljenom papiru pišem samo nama vidljive stihove. Patim od viška vremena, jer sam usamljen, pa često pišem najljepše priče u kojima smo draga, ti i ja, glavni junaci, a svijet koji poznajemo pretvaram u najljepšu bajku. Nedostaješ mi u mraku tišine, dok poput divlje zvijeri njuškam zrak ispunjen tvojim slatkim mirisom. Osluškujem gole zidove koji kao da su upili tvoj meki glas….veseli smijeh. U trenutku kada te zaista mogu doživjeti, tvoje prisustvo osjetiti, kada se čini da si pored mene gdje i pripadaš, u tom trenutku zagrlim samog sebe i tiho zaplačem, jer ti ustvari nisi tu. Nema te! Postojiš samo u mojoj glavi, koja se hrani maštom i tvoje postojanje nema nikakve veze sa stvarnošću, ali te ne želim i ne mogu pustiti od sebe. Žao mi je, ali previše te volim i trebam: tek kada se moj život ugasi ti ćeš biti slobodna. Moja si ljubav, moja si robinja proteklih dvadeset godina i to od onog sivog zimskog dana kada sam te prvi put ugledao u zadimljenom noćnom baru u kojem sam privremeno radio, po čitave noći miješajući koktele za vas noćne ptice. Uvukli ste se drhtureći pod hladnim vjetrom koji je šibao kroz noć, harajući nemilosrdno gradom poput jednookog gusara, podmuklo se uvlačeći pod vaše skupocjene kapute grizući ledenim ujedima vašu aristokratsku kožu. Uletjeli ste u noćni bar, trkom i vikom, pravi stampedo, uznemiravajući ostale goste svojim smijehom i izazivajući pravu pomutnju među, do tog trenutka mirnim gostima. Sve su oči bile uprte u vaše prenapadnu odjeću, koju ste na brzinu poskidali i nemarno pobacali na jedan od slobodnih stolova stvarajući na taj način skupocjenu krznenu hrpu. Tvoja je dijamantna ogrlica izmamila uzdahe ostalih gošći u baru, koje su pod teškim pritiskom zavisti prstima tapšale koljena svojih pratioca ne bi li im tako poručile što su poželje za rođendanski poklon. Ponašala si se poput kraljice, okružena muškarcima, čiji su te pogledi neprestano pratili. Svojim si ih ponašanjem izluđivala, motala oko malog prsta, a oni su, jadne budale, oko tebe rado skakali, jer vidjeli su samo ono što su željeli vidjeti: tvoju ljepotu. Stajao sam na samo tri metra od tebe, ali sam za razliku od njih, koji su te neprestano skidali očima, dok su ti paleći cigaretu za cigaretom dodirivali glatku kožu, vidio tvoju pravu, pritajenu ljepotu. Oni nisu mogli vidjeti tvoje pravo lice, tvoju krhkost i blagost, koje vještom oku neće promaknuti. Ispijali ste koktel za koktelom, ne pitajući za njihovu cijenu, koja je za vas bila prava sitnica. Prepričavali ste priče, bez početka i kraja, o tako banalnim stvarima da su riječi neprestano tekle, a nikad ništa nije bilo rečeno. Smijali ste se, mnogo, često, prečesto, tko zna čemu? Možda sebi? Te je noći vrijeme jako sporo prolazilo, te sam imao dojam kako jutro nikada neće osvanuti. Zabavljala si se sa svojom pratnjom, tvoja se pratnja zabavljala s tobom, dok sam se ja zabavljalo gledajući tebe. U jednom trenutku si krajičkom oka ulovila moj pogled, koji će kasnije promijeniti naše živote, ali mi to tada nismo mogli znati, a još manje na to utjecati. Sat na zidu otkucao je ponoć i nekim je gostima to bio poznati znak za polazak kući, ali ne i vama, koji ste baš kao da je večer tek počela, naručili još jednu rundu koktela u dugom nizu rundi. Nisam vam ničim dao naslutiti kako se moje radno vrijeme približava kraju, već sam mirno, ne trznuvši ni jednom crtom lica, pripremio vaše koktele. Osjetio sam kako me promatraš, dok sam brzo i vješto postavljao čaše na vaš stol, ali ne, nisam te htio pogledati, već sam se naglo okrenuo i uputio prema praznim stolovima koji kao da su me čekali. Zrak je bio zagušljiv od plavičastog dima, koji je plovio na tonovima poznate mi pjesme koju sam mnogo puta slušao u izvedbi stalnog pijaniste. Nije me se posebno dojmila, ali nisam mu zamjerio, jer uostalom on prebire po tim crno bijelim tipkama izvlačeći iz njih melodije za goste, a ne za mene. Obrisao sam nekoliko stolova, te oko njih postavio stolice, dok se pijanista opraštao od klavira lupkajući dugim prstima po njegovom bijelom poklopcu. U prolazu me je potapšao po ramenu, te sažaljivo zavrtio glavom, jer je znao kako se neću tako ubrzo uputiti kući. Ostao sam sasvim sam sa tvojim pijanim društvom, a vi ste poput pasa otrgnutih s lanca odjednom ustali odgurnuvši stolice i raspršili po čitavom baru. Omamljeni velikom količinom alkohola koje ste popili počeli ste se smijati, vikati i prostački zadirkivati jedan drugoga, a ti si ih sve poput seks-vragolanke dražila podižući visoko ruke koje je pratila tvoja haljina podižući se visoko gore otkrivajući tvoja prekrasna koljena. Okretala si se poput čigre na visokim petama svojih skupih cipela koje su pojačavale dojam tvoje vitkosti. Njih četvorica te okružilo, poput lovaca koji hajkaju progonjeni plijen. Budno su pratili svaki tvoj pokret, te ti se svakom sekundom sve više i više približavali. Odjednom si zastala i iznenađujuće brzim pokretom svukla večernju haljinu, a oni su te nagradili gromoglasnim pljeskom, požudnim riječima isplaženih jezika, dašćući, zbog tvoje gole ljepote. U tom sam trenutku shvatio kako stvari izmiču kontroli, ali ništa nisam poduzeo, jer ma koliko god sam se želio pomaknuti sa mjesta odakle sam sve to gledao, nisam smogao snage za to. Stajao sam skamenjen na samo nekoliko koraka od tebe, očiju uprtih u tvoje obnaženo tijelo od kojega mi je zastao dah u grlu. Bila si najljepša žena koju sam ikada vidio, a tvoji skladni pokreti su me dozivali, mamili dok su te moje gladne oči čitavu gutale. Odjednom si se okrenula i u samo nekoliko koraka, baš kao u nekom kratkom filmu, u tren si se oka popela na klavir. Tvoja se bijela koža stopila s bjelinom klavira i u oblaku dima koji se miješao sa prigušenom svjetlošću bilo je gotovo nemoguće razaznati bjelinu klavira od bjeline tvoje kože. Dvije su se bjeline stopile u jednu, a muške ruke narušavale su jedinstvenu bijelu ljepotu. Milovali su te gdje god su stigli, gdje god su htjeli, a ti se poput zmije izvijala prepuštajući im se bez imalo srama. Pred mojim ste zapanjenim očima izvodili svoju privatnu predstavu, koju ste, shvatio sam, tko zna koliko puta i u tko zna kojim sve rupama ovoga grada izvodili svaku večer pred nepoznatima. Pred mojim su te pogledom uzimali, pokrivajući te svojim tijelima, dok si njihovu požudu hranila svojim uzdasima, te ste se na kraju stopili u jedno: gomilu oznojenih tijela. Na nečiji nevidljivi znak oni su jednostavno ustali i nemarno navukli svoju odjeću, te izjurili u hladnu noć, ni ne osvrnuvši se za tobom I dalje sam nepomično stajao na istom mjestu, dok si se ti polako, ležeći na klaviru, okretala na bok. Samo jedan mali pokret tvog prsta bio je dovoljan i ja sam ushićen krenuo prema tebi. Bio sam siguran kako je tvoje tijelo ostavilo udubljeni trag na poklopcu klavira, ali ne, ničega nije bilo, samo bijela praznina koja se u potpunosti podudarala sa tvojim požudnim pogledom. Obgrlila si me golim rukama oko vrata tiho jecajući, a ja sam polako spustio glavu prinoseći svoje usne tvojima. Nisi me odbila, naprotiv uzvratila si mi i još me jače zagrlila privijajući se uz mene. Ljubili smo se satima. Uzimali smo se satima. Tvoja se svilenkasta koža stopila s mojom, dok su pokreti moga tijela brisali tragove njih, koji su te uzeli prije mene, a tvoje mi oči pričale najsjajniju, najnježniju priču. Sjećam se svakog tvog pokreta, poljupca i još uvijek čujem riječi koje si mi šaputala na uho, dok si me grlila rukama i nogama. U mojoj te mašti uvijek vidim nasmijanu kako sjediš za klavirom. Čujem te kako pritišćeš tipke i pjevušiš neku razigranu pjesmicu, koju sam odavno zaboravio, dok se ja polako udaljavam na drugu stranu bara. Još se sjećam odraza svog lica, koje me umorno ali nasmijano promatra iz zrcala na zidu. Ne sjećam se koliko sam vremena proveo gledajući samog sebe i osjećajući se sretno, jer sam znao da me na izlazu iz kupaonice čekaš ti. Kada sam konačno izašao ne skidajući osmijeh s lica, ugledao sam te na bijelom klaviru sa kojega se u tankim potocima slijevalo crvenilo, šireći se u veliku i crvenu rijeku. Shvatio sam da je to rijeka sa kojom istječe život. Još sam jednom, te iste večeri stajao skamenjen pred tobom, ovaj put od bola, pred tvojim tijelom koje je nepomično i beživotno ležalo pred mojim očima. I opet se nisam mogao pomaknuti. Stajao sam tako sve do ranih jutarnjih sati i gledao u ono što si nekad bila ti i ljuljao se ritmu bola sve dok se nije pojavio vlasnik bara. Njegov je izbezumljeni glas prekinuo mrtvilo u kojeg sam utonuo, ali se i dalje nisam mogao pomaknuti. Ubrzo je bar vrvio policajcima, koji su me gledali s gađenjem, ali pod krikom mrkih pogleda naslutio sam i zavist, jer zrak je bio nabijen mirisom strasti i neizmjernog užitka, kojega niti slatki miris krvi nije mogao izbrisati. Sabrao sam se tek u policijskoj stanici, te sam im sve od riječi do riječi ispričao, ali ne, nisu mi ništa od ispričanog povjerovali. Nikada nisam saznao što se točno dogodilo, tko se te večeri, dok sam se iza vrata smijao svom odrazu u zrcalu u bar tiho uvukao. Možda netko nepoznat, a možda netko koga svakodnevno srećemo. Ne, ne mogu se ni nakon toliko godina sjetiti što sam u kupaonici čitavo to vrijeme radio, možda sam se stvarno samo slatko smijao, a možda sam te ljubavi ipak ja ubio, ali sam to odmah i zaboravio. Sjećanja su varljiva... Copyright © by Tixi, 2006

četvrtak, 25.01.2007.

U mrak želim odsvirati simfoniju sočnih poljubaca i gledati kako ti natiču usne i loveći mjehurić zraka osloboditi jedno volim te kao da ga po prvi put izgovaram pa tražim dopadljivu boju glasa oblikujući ga vlažnim usnama zavodljivo mekano šapućem u mrak u mrak linije jastuka sve upijaju Copyright © by Tixi, 2007.

utorak, 23.01.2007.

tribute to Charles Bukowski Večernju tišinu U prvi tren narušava Škripanje stolica Žamor publike Iznenadni pljesak Zviždanje Promukli glas Najavljuje Samo ću sjesti tu i popiti pivo Dva tri klika Čarolija interenta i zvučnika U mojoj sobi Ponosno najavljujem Čitanje poezije Dame i gospodo Charles Bukowski! u tramvaju…u autobusu ponedjeljak…petak…ponedjeljak jutarnja pjesma: ustajanje, umivanje još jedna šalica kave savršeno bi legla klep…klep…klap cipele asfaltom lupaju ubojita ista ruta u tramvaju… malo mjesta molim namrgođena lica suputnika …jutro i vama, gospodo draga znam, znam vama se žuri kreni, koči, stani, koči iznenadna žena vikne gospodine, ispali su vam krumpiri čovjek se saginje…stražnjicu pokazuje he he …dama oči razrogačila, pa se i sama sagnula krmeljive pospance usrećila u autobusu…ista priča svi putuju u mom pravcu …e nećeš, majku ti tvoju, zajebati mladost moju jedno mjesto za mene i poštara Čarlija praznih mjesta više nema, nema, nema naravno, gospođa je stražnjicu na stolici ugnijezdila na drugu, pored sebe vrećicu s paprikama izložila gospodo draga, jedan…dva…tri svi šute, prigovora nema paprika je svake krivnje oslobođena mene, do posljednje stanice do posljednje stranice Čarli zabavlja jutarnje raspoloženje popravlja Copyright © by Tixi, 2006.

ponedjeljak, 22.01.2007.

TI SI Poput zrnca pijeska Malena Velika... Copyright © by Tixi, 2006.

petak, 19.01.2007.

LAKŠE JE... Lakše je… Neprijateljem te zvati Poput cvijeta tijelo zatvoriti Pred tvojim očima uvenuti! Lakše je… Nego u lažnom uvjerenju živjeti Prijateljem te zvati Ruku ti pružiti Srce otvoriti Na slatke riječi nasjesti! Lakše je… Dan ugasiti U mrak pobjeći Iluziju prijateljstva U oči pogledati! Copyright © by Tixi, 2006.

četvrtak, 18.01.2007.

Povezujem povezujem linije sklapajući dlanove rijeke se moje u plavetnilu stapaju oplakujući obale oseke sreće daljinom skrivaju samotne plime dubinu otkrivaju tonem u zaborav Copyright © by Tixi, 2007.

srijeda, 17.01.2007.

TIK TAK Na svaki tik Zavrtim kazaljku Za jedan tak Neumorna sam Umorna sam Glava mi se klati Ime mi je sat Tik tak Tik Tak Spavam Ne spavajući Njegov tik Uzvraćam sa tak Uzalud mi svaki tak Upravo Sviće Novi dan! Copyright © by Tixi, 2007.

ponedjeljak, 15.01.2007.

FIFI SE VRAĆA KUĆI U kućnom ogrtaču plave boje, bez osmijeha na licu, pogrbljen David stoji na kuhinjskim vratima. Nevoljko podigne pogled. U kuhinji je živo: prve sunčeve zrake plešu po staklenom stolu, dok Marie pjevuši neku španjolsku pjesmicu u ritmu bubnja perilice za suđe, a Fifi je zavijanjem prati. Ne podižući pogled sa svojih crnih papuča David priđe staklenom stolu na suprotnoj strani kuhinje, sjedne i mrzovoljno procijedi kroz zube: - Dobro jutro Marie. - Buenos días senor David! - Marie se oglasi ne podižući pogled s radnog stola čija je površina prekrivena hrpicama brašna. - Jesmo li se naspavala? - Oka nisam sklopio. - David rukama protrlja nateče oči, pa zijevne poput nilskog konja. - Senor ne spavala: vi imala neka problem? - Marie obriše brašnom prekrivene dlanove o crvenu pregaču, pa se okrene prema štednjaku i dohvati posudu s kavom, te usput isključi perilicu za suđe. David ne odgovara, bez riječi sjedi, pogleda prikovana za Fifi. - Cafe? – upita Marie iz navike prilazeći stolu, no ne čeka odgovor, već po običaju natoči crnu tekućinu u šalicu. - Hvala. - David je žmirkajući pogleda i na silu se osmjehne. - Natočite i sebi. - Gracias senor. - Marie odlučno zavrti glavom lijevo-desno, pa sjedne nasuprot Davida. - Ja ne pila cafe. To opasna para mi corazón! - Dobro govorite Marie. - David se složi s njom, no nakon neprospavane noći kava mu treba, pa otpije gutljaj. - Nego senor David ja vas slušala. - Marie se udobno smjesti u Miinu stolicu, pa prstima zagladi kosu, otkrivajući uši. - Ja spremna, vi govorila zbog šega ne spavala. S nosom u šalici, David je kratko pogleda preko bijelog ruba, otpije veliki gutljaj, pa je s kiselim osmijehom spusti na njezin tanjurić. Fifi, mašući repom priđe stolu i priljubi se uz Mariine noge, a glavu položi na njezine crvene papuče i zijevne. - No senor David! - Marie ga upitno pogleda, uvijek je spremna saslušati i pomoći, ako je to u njezinoj moći. David na tren zatvori oči, duboko udahne, pa se protegne podižući ruke visoko u zrak. Kralježnica mu zahvalno uzvrati glasnim kvrcanjem, a zvuk sablasno odjekne kuhinjom. David naglo spusti ruke, pri tom zatrese stakleni stol, a šalica razigrano zapleše zveckajući po staklenoj površini. - I ne slušajno rekla kako je ona kriva! - Marie kažiprstom desne ruke pokazuje prema prozoru čijom se glatkom površinom razlijeva sunce. - Senor zna kako ja ne mislila na luna! - Si, si! - David se nagne preko stola i namrštivši obrve prošapće: - Sve što sad čujete mora ostati među nama. Jasno? - Si senor: sve što vi rekla ja nosila u grob. - Marie se isprsi kako bi naglasila ozbiljnost situacije, no isti tren upita: - Ma, senora Mia, vaša tajna znala? - Ne! - David kratko, pa odlučnim tonom glasa doda: - Senora Mia, ništa ne zna, i neka ostane na tome. Kad dođe vrijeme, ja ću joj sam reći. Dobro? - Onda to ne bila naša secreto? – upita Marie pomalo razočarano. - Marie ne komplicirajte, već me pažljivo saslušajte. Spremni? – upita David, pročisti grlo, a Marie bez riječi kratko klimne glavom. - Znate i sami, Mia je malo prehlađena, pa zadnjih pet dana, svaku večer, umjesto nje izvodim Fifi u šetnju. U dogovoru s Miiom, Fifi izvodim oko deset sati, i ne zadržavam se s njom vani više od deset minuta: naime toliko joj je dovoljno kako bi obavila nuždu. Mii sam obećao kako ću Fifi čuvati i paziti bolje nego vlastite oči na glavi. - David tu zastane, udahne duboko, pa ozbiljnim tonom upita: - Marie, pratite me? - Aha senor! - Prema dogovoru, sinoć sam izveo Fifi u šetnju, točno u deset sati. Nismo se previše udaljavali, bili smo na livadici ispred zgrade. Fifi je obilato tri puta zalila travicu, dok sam je ja strpljivo čekao, ne skidajući pogled s nje. No, nije sve išlo po planu. Iznenada, je jurnula niz ulicu i u tren oka nestala. Kao na filmu, mislio sam kako ju je sam mrak progutao. Dozivao sam je, ispočetka tiho, jer nisam želio ništa riskirati: znao sam, ako me netko od susjeda slučajno čuje, cijeli će slučaj prepričati Mii. No, tražeći je niz ulicu, stao sam urlati iz sveg glasa. Ali ništa, Fifi kao da je nestala s lica zemlje. - David je zabrinuto pogledao Marie, jer učinilo mu se kako dobra dušica uopće ne diše. - Marie, jeste tu? - Si, si! Što se onda dogodila? - Marie ga je slušala, skamenjena lica. - Stajao sam na kraju naše ulice, skupljajući hrabrost za povratak kući, bez Fifi. U mislima sam već mogao vidjeti Miu: uplakanu, ljutu, bijesnu, i vjerujte mi, mogao sam je čuti kako urla na mene. Tada se iz daljine začulo poznato zavijanje; bila je to Fifi! - David povikne, a Fifi na spomen njezina imena načuli uši. - Fifi, se vratiti kući! - Marie crvenom pregačom obriše suze radosnice, a na nosu i obrazu joj ostane trag brašna. - Da! Vratila se, ali nije bila sama, već u društvu nekog psa: uličnog čupavca! - David ljutito pogleda u smjeru psa, koji je bezbrižno lizao Mariine crvene papuče. - O, senor David ja volila čupavca! - oči joj zasjaje poput dva dragocjena kamena. - Marie, što je s vama? - Ništa vi ne brinila, već danas Marie vama ispekla! Senor prsta lizala! - Marie se nasmiješi. – I samo za vas malo više kokososa stavila. - Stanite malo! - David je zabezeknuto promatra, pa vikne: – Ja ne želim kolač! - Pa, senor, pa vi rekla! - Marie slegne ramenima. - Ne, ne, ne! – David se primi za glavu. – Nazvao sam psa čupavcem, jer je bio čupav, od nosa do vrha svoga repa. David ustane i nagne se prema Marie s podignutim rukama, položi dlanove na njezinu glavu, pa joj prstima, s nekoliko brzih pokreta razbaruši kosu, ponavljajući: - Čupavac! Čupavac! Čupavac! - A, šupavac! - Marie ponovi za njim. - Što mi to odmah ne rekla? - Ja vama rekla...rekao, ma pustite sad te čupavce na miru i slušajte me! - David sjedne natrag na svoje mjesto i upita: - Gdje smo stali? - Ššššupa....- Marie oprezno zašuška. - Aha, vratila se s tim, tim psom, i samo oni naravno znaju gdje su bili, i što su radili! Nije se htjela od njega ni milimetar pomaknuti, samo je cviljela, repom mahala. Ja sam je dozivao, mamio, obećavajući slasne kolačiće, ali ne, ona se pravila kako me čuje. Strpljivo sam čekao, kad se najzad okrenula, prišuljao sam joj je s leđa i zgrabio je, čvrsto. Bila je nepodnošljivo prljava, i lagano je zaudarala, čak sam u prvi mah pomislio kako se u nešto uvaljala. Znate, to psi rade. – Davidovo se lice na samu pomisao smrada izobličilo. – Vratili smo se kući iza jedanaest sati, i sva sreća, Mia je čvrsto spavala. - O, senor David, bez briga bila. Ja ne rekla senora Mia kako vi kasnila, i nikada spomenula da Fifi smrdila. – Marie vrhom kažiprsta dotakne čvrsto stisnute usnice. - Marie! – David iznervirano poviče: – Vi ništa niste shvatili! Fifi se tjera! - Što vi to senor rekla, koga i kada Fifi tjerati. Moje oka to nikad vidjelo! – Marie ne vjerujući zavrti glavom, pa se sagne i nježno pogladi psa po glavi. – Još še senor rekla kako ti nekoga ugristi htjela. David zakoluta očima, uzdišući: ne zna, je li umorniji od nespavanja ili ovog razgovora s Marie, kojemu kao da nema kraja. - Pobogu Marie: Fifi nikoga ne tjera, niti je ikad ikoga ugrizla. Fifi je topla. - David ne znajući više kako joj objasniti, stidljivo prošapće: - Ima mjesečnicu. - A ne senor! - Marie odmahne rukom. - Fifi je pas. Marie znala kako se u pasa to pojavila samo dva puta na godina, ne svaka mjesec kako senor rekla. - Odustajem! - David tresne dlanovima po stolu. - Senor! - Marie naglo ustane, pa sva zajapurena doda: - Sada ja shvatila. Vi se plašila kako Fifi nešto sa šupavca napravila! - Da! – Sada, kad je Marie povezala sve konce, David osjeti veliko olakšanje. - I to bila naša secreto? - Marie mu zavodljivo namigne. - Si, si, si! - Senor, morala to nekako rekla senora Mia! - Marie ga bocne. - Marie, a što mislite o tome, da joj vi kažete? - David predloži. - No, no senor, to ja ne mogla! – Gledajući Davida ravno u oči, Marie ustane, i vrati se za radni stol, hrpicama brašna koje je strpljivo čekaju. - Por favor senora Maria! – David progovori na rubu suza. Marie se zvonko nasmije, pa se poskakujući poput djevojčice vrati do stola i sjedne na stolicu. - Senor, i ja imala mala secreto! – Marie nedužno trepće očima. - Da? – upita David, pa s oba kažiprsta dotakne svoje uši. – Slušam! - Ja poznavala tog šupavca. Senor se ne trebala brinuti, jer on dobra pasa i mi se puno volila! – Marie se pričajući sva raznježila. David nepomično sjedi na stolici, pridržavajući vrhovima prstiju teške očne kapke, sluša, no ne usuđuje se više ništa pitati: polako uvjerava samog sebe kako s Marie nešto nije u redu. - Šupavac je pasa od senora Ruša, koja šivila u druga ulaza. Mi se nekad srela u trhovina i prišala. Ona mene isprišala kako svoga pasa kastriralo. Znate senor, tako ja znala, da on ne mogla Fifi mala psa napravila! – Marie sva važna klima glavom. – Senor, glava ne razbijala, mirno spavala. - Što mi to odmah niste rekli? - upita David pridržavajući glavu dlanovima. - Senor, me nije ništa pitala. Zijevajući, David s velikim naporom ustane, pa polako, vukući umorno tijelo, krema prema kuhinjskim vratima. Zastane, i još jednom preko ramena pogleda Marie, a odmah zatim i Fifi. - Marie, bilo bi najbolje da sve ostane naša tajna. - Si, senor, ja ništa senora rekla. – Marie uzme sa stola praznu šalicu, i krene prema sudoperu. - Hvala Marie. - Dok senor spavala, ja pekla šupavce! – dobaci Marie otvarajući hladnjak. - Ja ne volim čupavce! – David se obrecne. - Ali zato ja obošavala šupavce! – Marie mu vrckasto namigne. Dva sata kasnije, stakleni stol, krasi tanjur pun mirisnih kolača. Kada je Marie izašla iz kuhinje, Fifi je brže bolje skočila na stolicu i vješto sa tanjura ukrala kolačić, pa ga halapljivo pojela, polizavši sa poda i najmanju mrvicu kokosa. Copyright © by Tixi, 2007.

nedjelja, 14.01.2007.

NA DLANU Pruži dlan…Ljubi me Zatvori dlan…Čuvaj me Otvori dlan…Oslobodi me! Copyright © by Tixi, 2006.

subota, 13.01.2007.

Sitnica Ja sam sitnica, Svemirska lutalica. Samo Zvjezdica, Mjesečeva sestrica! Copyright © by Tixi, 2006.

petak, 12.01.2007.

Dolazak čujem dolaziš poklanjaš dio sebe izgovorene riječi duboke poglede slučajne dodire ostavljaš neizbrisive tragove samoga sebe za vrijeme koje dolazi čujem samo prolaziš ne zaustavljaš se sjena si koja blijedi vrijeme prolazi osjećam nije te ni bilo ne čujem jer ne dolaziš tu sam iščekujem tvoj dolazak Copyright © by Tixi, 2006.

četvrtak, 11.01.2007.

Zaljubljena Na prvi pogled bila je tek poklon Sramežljivo me Provirujući iz novogodišnje vrećice Ukrašene plavo-srebrnim motivima Tihim šuštanjem Pozvala Zavirujući u vrećicu Glumila sam kako je ne vidim Najprije sam se Čokoladom zasladila Plavim labelom usne namazala Mekane čarape isprobala Na kraju i za njom posegnula Položila sam je na krilo Znatiželjnim pogledom otvorila Knjigu Na dodir glatkih baršunastih korica Naslov me neodoljivo privlačio Držeći je nježno Listala sam Stranice boje slonovače Kratka recenzija Na njezinim leđima je obećavala I krenula sam Ni ne sluteći Kako ću se buditi U okrilju plavičaste magle Na ulicama Barcelone U Sjenu vjetra Zaljubljena Copyright © by Tixi, 2006.

srijeda, 10.01.2007.

KIŠA Padala je kiša Ona… Stajala je sama Odbrojavala vrijeme Hladnim minutama 1…2…3… Padala je Neumornim kapima Snažno Noseći bujicu Neizgovorenih riječi Kiša Teških kapi Rastopila je njezina sjećanja Ona Stoji mokra I bosa U mutnoj lokvi Izgubljene ljubavi. Copyright © by Tixi, 2006.

utorak, 09.01.2007.

Pet stvari koje niste znali o meni Cruela De Vil ime ti je Wanda!!! ; ) Mene si našla: pod krinkom komentara si me nasamarila. Koga ću, koga ću, Tixi ću. Ovo ni pas s maslom ne bi pojeo, ali nek' te voda nosi, i nek' ti modro more napuni kupaće gaćice s pijeskom na Baćama, a sve ću ti lijepo u Žbircu naplatiti. ; ) Nema smisla nešto novo slagati, pa ću samo kopirati Pet stvari koje niste znali o meni: 1. kad popijem mogu ti reći sve, što trijezna ne bi ni pomislila, ali nažalost znam postati svadljiva, pa mi baš nije preporučljivo 2. grizem nokte, pa ih preventivno režem do daske 3. godinama sam bojala kosu u crveno, a sada, već više od godinu dana hodam sa svojom smeđom po svijetu i sve me nešto opet vuče na crveno 4. volim društvene igre, i rado ću sudjelovati, i neću se ljutiti ako izgubim ili ispadnem, no jedina za koju to ne vrijedi je: čovječe ne ljuti se 5. bez imalo ću ti suzdržavanja i na ulici obrisati nos: profesionalana deformacija ; ) Imam čast štafetu vama predati: madarinica, Rusalka, misko, Gogoo i guedes! I da, ne zaboravi, glupo: šalji dalje! ; )

ponedjeljak, 08.01.2007.

VAMP Omotana svilenim plahtama Na velikom se krevetu izležava Poput mačje vladarice Proteže gipke udove Polako ustaje S prvim zrakama sunca Novi dan započinje Dugo se umiva U društvu hladnih kapi uživa Dok se u prozračnu haljinu uvlači. Sa stola je dozivaju Staklene bočice Mirisnim šarenilom ispunjene Gipkim ih prstima uzima Na prekrasno lice Dugine boje nanosi Pomno uređena Na svjetlo dana izlazi Dugim koracima Ulicama grada prolazi Prate je pohotni pogledi Uspaljeni uzdasi. Prava je ljepotica Nemoguće joj odoljeti Pod ruku će te uzeti Rječitošću osvojiti Zatim te zaskočiti U tvojim se očima okupati Pod kožu male zube zariti Tobom će zavladati Svaki tvoj korak pratiti Prekasno ćeš shvatiti Kako si upoznao Prevrtljivu ljubomoru! Copyright © by Tixi, 2006.

subota, 06.01.2007.

NEMIR Sinoć si došao Tiho, poput lopova Ogrnut kaputom satkanim Od zvjezdica Tvojih istomišljenica Vjernih prijateljica. Smišljate priče Slatko se smijete Nama, koji životarimo Bez mača u rukama Bez hrabrosti u grudima Nama, koji smo nedostojni Njih, hrabrih ratnika Koji prepreke ruše Ponosno koračaju Prkosno jurišaju. Noćas ćeš doći Snažno me zgrabiti Silovito poput krvnika Umorno tijelo raskomadati Jednim potezom kožu oderati. Pod tvojim pogledom Ja ću se slomiti O, kako ćeš me Ravno do dna srušiti! Krikove s usana nadglasat će Jecaji srca ranjena Dok ćeš moje tragove Po sobi razbacivati. Samo će oči beživotne Na tvom dlanu počivati U njima ćeš vidjeti Neispričane priče Koje ćeš do jutra zaboraviti. Copyright © by Tixi, 2006.

četvrtak, 04.01.2007.

RODBINA - Miaaaaaa! - David na sav glas doziva iz dnevnog boravka vrpoljeći se nervozno na kauču. Pogledavajući brzim pogledom prati kazaljke zidnog sata. - Mia, izlazi već jednom: već si tri sata u kupaonici! - Što je? Zašto toliko glasno vičeš? Gdje gori? – Mia ga upita mazno, te sjedne pored Davida i protrlja kosu ručnikom. - Kako ne bih vikao? - David se sav zajapuren okrene prema Mii, pa vrhovima prstiju uhvati jedan njezin neposlušni čuperak vlažne kose. - Ženska glavo, tri sata provesti u kupaonici! Da imaš lavlju grivu, ništa ne bi rekao, ali tvoja je kosa svega tri centimetra dugačka! Pravo je čudo što ti nakon tolikog pranja ostane koja vlas na glavi! - Nisu tri sata, već dva i četrdeset pet minuta! - Mia ga važno ispravi, pokazujući na sat. - Dva ili tri? Tebi to ne predstavlja neku razliku, ali meni je to čitava vječnost! - David naglo ustane i počne poskakivati na mjestu. - Vježbe razgibavanja? - upita Mia podrugljivo. - Ne! - David jurne u kupaonicu. – Viša sila! - Kupiti ću ti dječju kahlicu! - Mia dobaci za njim vragolasto se smijući. - Čega? Koga? - dovikuje David. - Nisam te čuo zbog vodokotlića. - I bolje da nisi! - Mia mrmlja potiho sebi u bradu i izazovno se proteže na kauču, pa dodaje maznim glasom - Davideeeee! - Ništa Davide - odgovori joj on ozbiljno, ali smiješeći se. - Ajde budi zlato! – nagovara ga Mia. David se nadvije nad Miiu, zavuče ruke između nje i kauča, pa je snažnim pokretom podigne, privuče k sebi i nježno poljubi. Mia se privije uz njega, zabaci glavu i napući usnice za poljubac, kad odjednom...tres. Davidu ju je iznenada ispustio na kauč. - Hej! - Mia vikne, pa naglo skoči i opali ga po guzi. - Prvo posao, a tek onda zadovoljstvo! - David sjedne na kauč, te ispruži ruku i dohvati nekoliko papira i olovku sa stola. - Posao? - upita Mia uvrijeđeno. - Plan posjeta našoj dragoj rodbini za ovu godinu - objavi David pružajući joj papir s popisom imena njegove rodbine, istovremeno uzimajući papir sa imenima Miine rodbine, koji mu ona spremno pruža. - Moramo li se to baš sada dogovarati? - upita Mia mrzovoljno šušteći papirima. - Čemu odgađati? Što se prije dogovorimo, prije ćemo početi s ovim neizbježnim posjetima. - Mogli bi se svima javiti i reći kako se selimo u Španjolsku - predloži Mia. - Uozbilji se! - opomene je David. Mia se nasloni na kauč, zagleda u papir, pročita popis imena Davidove rodbine i grickajući vrh olovke zavrti glavom. - Hm! – promrmlja. - Slušaj - David se nadoveže na Miino «hm», pa preko ruba papira pogleda Miu. - Mogli bi prvo posjetiti mog ujaka Alfreda. - A ne! Nikako! - Mia vikne. - Znaš kako se on i ja nikako ne slažemo. - Nemoj tako! Stric živi sam i nije mu lako! Usamljen je čitavu godinu, malo društva će mu dobro doći. - David ju pokušava nagovoriti. - Naravno da je usamljen, kad mu svi i sve po njegovim riječima smetaju i idu na živce! Nije ni čudo što ga nitko više ne posjećuje!- Mia će oštro. - Uostalom tvoj ujak je čistokrvni mizogin. - Sram te bilo! Nije! Samo nije imao sreće naći pravu ženu! - David stane braniti ujaka. - Po njemu ni jedna žena nije dovoljno dobra, i to ne samo za njega, već i za čitav muški rod! - Mia vikne. - Da si kojim slučajem slušao njega, ne bi se nikada sa mnom oženio! - Možda sam ga trebao i poslušati! - David prekriži ujakovo ime na papiru, a Mia ga mrko pogleda. - Koga ti onda, draga moja, predlažeš? - Dragu tetu Bernardu! - Mia trepće očima. - Ma daj, Mia molim te! - David negoduje. - Ne dolazi u obzir. - A zašto ne? - Mia položi papir u krilo i zagleda se u Davida. - Jednostavno, jer nemam živaca cijeli dan slušati jedne te iste priče o svim njezinim boljkama i jojkama! Tvoja je teta bolesna čitavu godinu, a svi znamo kako je zdravija od svih nas! - David se posprdno nasmije. - Što mi to pokušavaš reći? - Mia naglo skoči i kvrcne ga dugim prstima po glavi. - Da je tvoja teta teški hipohondar! - David će hrabro, iako zna kako je Mia slaba na tetu Bernardu. - Ali kad teta za tebe peče pet vrsta kolača, onda je u tvojim očima najbolja teta na svijetu? - Mia ga pecne. - No dobro, ali kad se zaželim kolača mogu skočiti i u slastičarnicu. Tamo mi barem nitko ne priča o bolestima! - David uzme papir s Miia krila i prekriži tetino ime s popisa. - Dobro pametnjakoviću jedan! Slušam daljnje prijedloge! - Mia ljutito odloži svoj papir na stol. - Patrik! - David pročita slijedeće ime sa svog popisa. - Ha, ha, ha! - Mia se grohotom smije i vrti glavom. - Ne, ne i ne! - Mia, ne budi prgava. Brat mi je! – David skoči s kauča, baci papir u zrak i počne bijesno mahati rukama po zraku. - Brat kleptoman! - Mia vikne. - I sam znaš, kako mi svaki put kad ga posjetimo, poneka sitnica misteriozno nestane iz torbice, koju onda, naravno, slijedeći put nađem kod njega. - Ne moraš me na to podsjećati! - David zagrmi, ali malo posramljeno. - Možda bi najprije mogli posjetiti tvoju sestru! - Mia predloži kako bi preduhitrila Davida. - Mia, sestra je na neko vrijeme odselila u Pariz, i ne možemo je posjetiti! - David je podsjeti. - Slušaj Davide! - Mia se nasmije. – Na ovaj se način nikada nećemo dogovoriti. - Imaš li neku bolju ideju? - upita David visoko podignutih obrva. - Naravno! - Mia uzme papir sa stola i počne ga trgati na manje komade. - Na svaki ćemo papirić napisati jedno ime, pa sve papiriće ubaciti u jednu kutiju. - I lijepo svaki put kutiju protresti, pa papir po papir izvući. - David se zadovoljan Miin prijedlogom nadoveže. - Tako je! Pametno moje! - Mia Davidu prstima nježno prođe kroz kosu. - A sada? - David pogledava u smjeru spavaće sobe. – Hoćemo li onamo? - Dogovoriti ćemo se! - Mia mu se baci oko vrata. Prvu subotu u Novoj godini, uz jutarnju kavicu. - Mia! Gdje je kutija s popisom imena? - David stoji u dnevnom boravku i pogledom traži kutiju. - Ne znam. Prekjučer je još bila tu, na staklenom stoliću. - Mia ušeta u dnevni boravak, stane pored Davida i slegne ramenima. - A jučer? - upita David, pa se iznenada sjeti kako je jučer njihova kućna pomoćnica Marie veselo jurila s usisavačem po stanu. - Marie ju je zasigurno bacila u smeće! - Marie! - Mia vikne u smjeru kuhinje. - Mia subota je, Marie ima slobodan dan! - David tužno gleda prema staklenom stoliću, gdje je stajala kutija. - I što ćemo sad? - upita Mia. - Ništa! - David se nasmije. - Prvu subotu u Novoj godini ostajemo kući. Sviđa li ti se moj plan? - Sviđa! - Mia se izazovno nasmije. - I meni! – David ju mangupski štipne za guzu. Copyright © by Tixi, 2007.

srijeda, 03.01.2007.

ZA SAN Spavala sam Otvorenih očiju Osluškujući mrak Prevrtala sam se Tražeći san u hladnom krevetu Ne ispuštajući misao na tebe Koja je bezbrižno sanjala u lijevoj ruci I padala je kiša Po hladnom staklu prozora Crtajući tvoj lik Pod svjetlom ulične lampe I mislila sam Jutro je Prevarila sam se Bila je noć Pred zoru sam se srušila Misao na tebe Za san Sam ispustila. Copyright © by Tixi, 2007.

ponedjeljak, 01.01.2007.

SLOVA mogli bi se uz jutarnju kavicu zabavljati drvenim bojicama mala - VELIKA slova u blok pisati mogli bi se jedno nasuprot drugog u balonima trbušastih slova izležavati kada nam to dosadi možemo tanka slova preskočiti pa se niz J u O spuštati za štos nekoliko slova smanjiti podebljati slova će igru prihvatiti ako ne sve ćemo ih izbrisati i više ništa za danas napisati Copyright © by Tixi, 2006.