<	prosinac, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Komentari On/Off

linkovi
rusalka
chablis
gustirna
primakka
skalina
Marina kuharica
Bugenvilija
Foto Tvornica Snova
Čoja
misko
brod u boci
samosanacije
jutarnji...
čiovka
zapisi...
vitae
Ali dražeN :)
ježev blog
sjedokosi
kamena kućica na škoju
luki2
nataša
dordora2
majstorica
nihonkichigai
M.Split
twirl
Wall
morska.sol
mcmlx
Shelly Kelly
fra gavun
geomir
modri odsjaj
neni_iz_bajke
sewen
gogoo
carla bruni
zona z.
duliba
smiling cricket
mendula
pg
kolegica Mica
lucija9
plejadablue
carica vrta
dreammaker


neki stari tragovi
maslina Oliva
photo trenutak

lavender Blue
poneka misao
i neke druge sitnice


email
piskaralotixi@gmail.com

Foto Natječaj

piskaralo Tixi

subota, 30.12.2006.

CROS, KING CROSS Na staklenom stolu počivaju crvena i plava šalica za kavu. David i Mia ispijaju jutarnju kavicu: David čita novine, a Mia lista novo izdanje ženskog časopisa Cosmopolitan na španjolskom jeziku. Pudlica Fifi nakon obilnog doručka drijema ispod stola. - Davide trebao bi Fifi izvesti u šetnju! - Mia dobaci Davidu ne podižući pogled sa šarenih stranica časopisa. - Ne, ne bi...danas je na tebe red - odgovori David, okrene list novina i nastavi čitati. - Uostalom, nije li Fifi tvoj pas? - Davide...ona nije pas, već naša draga curica. - Mia se namršti, uzme časopis u ruku, a drugu zavuče po stol i potapša psa po glavi. - Sram te bilo, zadnji put kad si je nazvao psom tri je dana odbijala hranu. - Mia...pričaš gluposti. Pas je odbio hranu zbog pokvarenog želuca i proljeva. - David ustane, baci novine na stol, a nekoliko listova sklizne na pod. - Proljeva...Fifi nikada nije imala proljev. Moja curica nema proljev. - Mia brizne u plač. - Ti ne voliš moju Fifi! - Tvoju...he he. Ako je ona tvoja Fifi, lijepo izvedi svoju Fifi u šetnju, i pusti mene da u miru pročitam novine do kraja. - David pobjedonosno sjedne za stol. - Osim ako za mene ne pripremaš posebno iznenađenje. - Pripremam! - Mia ispali riječ, pa izazovno napući crvene usnice. - Što mi to odmah nisi rekla! - David veselo skoči sa stolice, i jurne u hodnik. - Fifi, idemo...dođi curo! Istog trenutka kad se s kraja hodnika čulo poznato zatvaranje ulaznih vrata, Mia otrči u spavaću sobu. Na brzinu je skinula spavačicu, i jurnula u kupaonicu pod tuš. Vratila se omotana frotirnim ogrtačem roza boje. S osmijehom na licu otvorila je vrata crnog ogromnog trokrilnog ormara i izvukla nekoliko proljetnih haljinica i sve ih lijepo rasprostrla po krevetu. Naglim se potezom oslobodila ogrtača, pa ga nemarno bacila preko sobnog bicikla. Uskakala je i iskakala poput skakavca iz jedne u drugu haljinicu, trčeći neprestano pred veliko zidno zrcalo kojeg je strateški pričvrstila na točno na sredinu zida. Umalo se spotakla o haljinu koja se nemarno vukla po podu kada je začula Davidov glas. - Zrcalce, zrcalce najljepše na svijetu tko je? -Zadirkivao ju je David. - Nije zrcalce, već ogledalce! - Mia je taman oblačila crvenu haljinicu s velikim bijelim cvijetovima. - I zna se, najljepša na svijetu tko je: ja. - Najljepše iznenađenje na svijetu. Modna revija moje ljepotice. - David zazviždi poput mangupa. - Nijeeee ...već se spremam za cros! - Mia uskoči u cipele s visokim potpeticama. - Molim? - upita ju David, osmijeh mu sklizne s lica, a pogled uperi u njezine cipele s visokim potpeticama. – Zar ti na kros? - Da, da, cros. Što se čudiš toliko? - Mia se u potrazi za odgovarajućom torbicom uvukla u ormar. - Pa, danas je subota, dan za cros. - Kros u haljinici! E to zbilja moram vidjeti. Idem i ja! - David izvadi trenirku iz ormara.- No, za razliku od tebe, ja ću ići prikladno odjeven. - A ne! Ovaj put idem sama. - Mia vrti glavom. - Kako to misliš ovaj put? - David oblači donji dio trenirke. - Pa, ti još nikada nisi trčala kros! - Trčala...o čemu ti, kakvo te crno trčanje spopalo? - Mia zbunjeno gleda Davida odjevena u trenirku. - Ako ne ideš trčati kros, kuda onda ideš? - upita David začuđeno. - U Cross, King Cross...to ti je veliki trgovački centar s puno malih trgovinica! - Mia se sretno smije. - Da, da! Znam vrlo dobro što je Cross, King Cross! - David se namršti. - Podsjeti me na to, svakog petog u mjesecu račun tvoje american kartice. - Prestani gunđati! - Mia mu ovije ruke oko vrata. - A što ću ja, mislim, dok tebe nema? - David objesi usne poput tužnog klauna. - Čuvati ćeš moju curicu! - Mia mu utisne sočni poljubac u obraz. - Nisam ni sumnjao. - David se namršti. - Dođi curo, idemo vidjeti što ima na televiziji. - Vratiti ću se brzo...do večere sam sigurno natrag! - dovikuje Mia s ulaznih vrata. - I to znam - odgovori David sam za sebe, pogleda u Fifi s osmijehom na licu. - Curo, sami smo na ručku. Možemo pojesti sve nezdravo iz frižidera. Tulum počinje: sad! Na povratku kući Mia je pronašla Davida i Fifi, kako na podu prostranog dnevnog boravka, sklupčani jedno uz drugo, siti i zadovoljni spavaju. Pokrila ih je dekom, i tiho se iskrala, ruku prepunih odjevnih predmeta u nabreklim vrećicama, koje je pažljivo kao da ih grli, nosila. Tiho je zatvorila vrata spavaće sobe i sa osmijehom na licu otpočela sa modnom revijom isprobavajući kupljene haljinice. Copyright © by Tixi, 2006.

četvrtak, 28.12.2006.

PRIČAJMO PRIČU vidjeli smo ga u gradu osmijeh mu se poput vodopada slijevao niz lice zaneseno je prolaznicima po tko zna koji put pričao o njoj uvijek je pričao o njoj prvoj i posljednjoj ljubavi sreli su se slučajno negdje nekada prije godinu dvije tri pričao je i nama jučer prekjučer ili dan ranije kako ljubi odraz njezinog lica u svjetlosti svijeće s podsmijehom smo ga slušali iz naših se pogleda čitala misao ovaj je lud prepričava priču iz palete jeftinih ljubavnih romana nismo vjerovali ni u jednu riječ ni u jedno slovo ni u jednu ljubav vidimo ga u gradu na ulici spava poput anđela s blagim osmijehom u kutu usana ljudi u bijelom ga užurbano podižu okreću skidaju otvaraju pred našim očima na sivom asfaltu crvene trešnje dozrijevaju dok iz razjapljene utrobe odjekuje tup tup tup utihnuo je žamor radoznalih očiju sutra prekosutra niti dan poslije nećemo ga vidjeti ali ćemo na ulicama pričati priču o čovjeku čije je srce i u smrti pričalo o jedinoj ljubavi Copyright © by Tixi, 2006.

srijeda, 27.12.2006.

NIZ LICE Niz lice se kotrljaju Nježne kapljice Tvoj lik skrivaju. Na usnama se Dodiruju Crvenilo upijaju. U nečujnom se plesu Stapaju Crveno-plavi Kristali sreće. Copyright © by Tixi, 2006.

nedjelja, 24.12.2006.

LUTKA Početkom prošlog stoljeća jedna je djevojčica provela svoje djetinjstvo u malome gradu. Živjela je skromno sa svojom mamom, tatom, bratom, bakom i djedom. U tom gradu išla je u školu. Na putu do škole, zastala bi uvijek ispred istog dućana i znatiželjno promatrala što ima novoga u izlogu. Jednog dana ugledala je lutku. Bila je to najljepša lutka na svijetu koju je do sada vidjela. Ni jedna njezina prijateljica nije imala tako lijepu lutku. Tog dana, vratila se kući misleći na nju i zamišljeno sjela za stol. Njena mama primijetila je trag tuge u njezinim očima. «Što je bilo?» - upitala ju je zabrinuto. «Danas sam u izlogu vidjela prekrasnu lutku koju bih tako voljela imati. Znam da je lutka skupa i da mi ju sada ne možete kupiti.» - tužno odgovori. «No, no. Sada ti ju zaista ne možemo kupiti. No jednog dana, tko zna.» - tješila ju je mama držeći u zagrljaju. U mraku sobe, ležeći u svom krevetiću, djevojčica je zamišljala, sanjala… Dani su prolazili. Djevojčica je svakodnevno čeznutljivo gledala lutku. «Ja bih tako voljela da si ti moja lutka» - šaptala je. Jedno hladno jutro djevojčica je koračala. Još nekoliko koraka i vidjet će lutku. Kako li je samo žalosna bila kad ju nije ugledala. Brzo je očima gore-dolje, lijevo-desno pretražila izlog. Ali ne, lutke nije bilo. Tiho je zaplakala. «Sada će se neka druga djevojčica igrati najljepšom lutkom na svijetu.» - pomislila je i polako se uputila u školu. Tužnija no ikad vratila se popodne kući. Mami nije ništa govorila. Svanulo je Božićno jutro, pokloni su ih čekali ispod bora. Od svih poklona jedan je bio u najvećoj kutiji. Taj je bio za nju. «Izvoli. Sretan ti Božić.» - reče joj mama i nježno ju poljubi u čelo. Sasvim polako, djevojčica je drhtavim rukama uzela poklon i sjela pod bor. Lampice su lagano treperile, a miris bora širio se sobom. Najprije je skinula ukrasnu mašnu. Srce joj je lupalo dok je otvarala kutiju. Tiho, najtiše potekle su joj suze. U kutiji se nalazila najljepša lutka na svijetu. Držeći je čvrsto potrči majci u zagrljaj i tisuću joj puta šapne «Hvala ti mama.» Ta je djevojčica bila moja baka. Copyright © by Tixi, 2005.

subota, 23.12.2006.

ŽELIM Želim Budna spavati Budna sanjati. Želim Nečujno prošetati Zamršenim labirintima Svojih misli Koje se pod okriljem noći U snovima Pretvaraju u tamne sjene. Silno ih želim Pod prstima osjetiti Noktima zagrebati Jezikom polizati Usnama poljubiti. Želim Svakim djelom svoga bića Osjetiti bol Dok prodire u mene Pretvarajući me u nešto Što nisam i ne želim biti. Želim Jutro u kojem je Sadašnjost moja prošlost Prošlost moja budućnost Budućnost moja sadašnjost. Copyright © by Tixi, 2006.

petak, 22.12.2006.

NA DRUGOJ STRANI U nekom drugom Imaginarnom svijetu Stanujem Ali to nisam Ja Koju poznaješ, Već je to Imaginarno Ja Koje provodi dane U društvu istomišljenika Upućuje im riječi Koje Ja i Ja Nikada nećemo izmijeniti Jer se nikada nećemo upoznati Imaginarna Ja je: Zaokupljena Nepostojećim problemima Okružena Neosjetljivim ljudima Opčinjena Nenaslikanim slikama Očarana Neispričanim pričama. Imaginarno Ja Mirno spava Na drugoj strani Mog imaginarnog jastuka. Copyright © by Tixi, 2006.

četvrtak, 21.12.2006.

SANJALA SAM Sanjala sam Dinje Ja koja dinje Ne volim Držala sam Kugle mirisne Pod mojim su pogledom Dozrijevale Pod mojim su prstima Sazrijevale Prezrele Na dlanovima Prepukle Pod jezikom se Rastopile Ja koja dinje Ne volim Copyright © by Tixi, 2006.

utorak, 19.12.2006.

TEBI voljeti, možda samo, željeti, jako, primati i davati, zato tijelo mi dohvati prstima zagrizi kožu, ostavi tragove poliži kapljice znoja bez srama, molim ja tvoje sam bojište osvoji me dio mene želiš biti oči mi izvadi vidjet ćeš što i ja boje i oblike nije ti dovoljno rastvori me, rukama tijelo mi rastrgaj otvori me ne zatvaraj oči pred utrobom mojom to ja sam pred tobom, sirova pruži prste prema meni kapi krvi na dlanovima tvojim poletjeti će slatkasti crveni leptiri plod utrobe moje...ništavilo praznina samo tup, tup...čuješ li ga dotakni ga, stisni ga zaustavi ga možeš ti i bolje probaj me, gricni me zagrizi čvrsto, budi životinja trgaj me...zubima otkidaj baci komade mesa lešinarima pogledaj ih, nestrpljivo čekaju ja sam meso, hrana njihova, i tebe ću nahraniti kosti baci zvijerima, izbrisati će tragove mog postojanja strah u svojim očima, nadomjesti mojim osmijehom ja sam tijelo ja sam samo žena vidim otiske malih stopala pratim svoje krvave tragove u hladu tvoje sjene izgubljena...zaboravljena Copyright © by Tixi, 2006.

ponedjeljak, 18.12.2006.

U NOĆI... U noći punog mjeseca Izlazim i odlazim, Bosa gazim stazama, Kao srna ranjena, Progonjena mislima Grubim riječima Obavija me tama, Jesam li sama? Oko mene je mrak, Osjećam strah! Ti si izazov, On je suparnik, Ona je suparnica! Znaj! Ne, neću stati! Neću se okrenuti! Povući! Predati Moram se boriti, Na kraju pobijediti! Nikada više izgubiti! Na putu mog života, Ja hoću živjeti! Copyright © by Tixi, 2006.

nedjelja, 17.12.2006.

U MRAKU Nečujni klik Unutarnji tihi krik Trepavice sklopljene Poput svilenkaste paučine Radoznalo ih Jagodicama razmičem Iznenađena Nepravilnost u danu Zatvorenih očiju pronalazim Stopalima tlo istražujem Nevidljivo me Magnetsko lice privlači U mrak ulazim Kroz mrak prolazim I sama mrak postajem Misao na tebe U oku bljesnula Obasjana Trenutno sam Nestala. Copyright © by Tixi, 2006.

subota, 16.12.2006.

ONA JE... Ona je, Satkana od Crvenih prevrtljivih misli, Zelenih izmišljenih strahova, Žutih nestalnih osjećaja, Bijelih neskromnih želja. Ona je, Ponekad: Uplašeno dijete, Zaljubljena žena, Tajnovita slika, Divlja rijeka. Ona je, Prepoznatljiva po Zamišljenom pogledu, Veselom osmijehu, Laganom koraku, Neiscrpnoj nježnosti. Ona je, Za tebe Nepročitana knjiga, Nerješiva zagonetka, Neotkrivena zemlja, Tiha uspavanka. Ona se Ne poznaje Samo prepoznaje, Ona je Ja! Copyright © by Tixi, 2006.

četvrtak, 14.12.2006.

MALENA DJEVOJČICE Malena djevojčice… ti si ja Moja prošlost. Ja sam ti Zajednička budućnost. Djelić si mene u sadašnjosti. Vezane smo Neraskidivim sponama: Neostvarenih želja Neizrečenih misli Nedosanjanih snova. Malena djevojčice… Tvojim rođenjem Krenule smo na put Oblikovanja u mene! Malena djevojčice… Tvoj život je prepun Šarenih leptirića bez krila Posut tvrdim kamenčićima Nošen bujicom suza Ispunjen toplim dodirima I blagim pogledima. Malena djevojčice…. Moj život je šareni vrtuljak Nestašnih igara Poletnih riječi Razigranih osjećaja Jutarnjih osmijeha. Malena djevojčice… Ti si žena! Ja sam dijete! Copyright © by Tixi, 2006.

srijeda, 13.12.2006.

BUDI Budi voda…ja ću te popiti Budi kolačić… ja ću te pojesti Budi majica…ja ću te obući Budi psić…ja ću te šetati Budi sunce…ja ću te osjetiti Budi parfem…ja ću te na svom vratu nositi Budi slika…ja ću te gledati Budi boja…ja ću te razmazati Budi more…ja ću te preploviti Budi riječ…ja ću te izgovoriti Budi tijelo…ja ću te dotaknuti Budi…materija Budi…oblik Budi…vrijeme Budi bilo što… Samo budi… ...i budi tu… Copyright © by Tixi, 2006.

utorak, 12.12.2006.

ČAJANKA Dvije se dame Sasvim iznenada Nenajavljene Na mojim vratima Pojavile Pomno uređene Dotjerane Po posljednjoj modi Ne bi li me šarmirale. Bez mog poziva Udobno se smjestile Raskomotile Noge na stol izložile U mojoj sobi Kao u svojoj vlastitoj kući. Uz osmijeh na licu Objasnile kako su došle Samo zbog mene Žele me zavesti U mom društvu Dan provesti. Gospođica samoća Uz hladan pogled Topli čaj poželjela Kolegica tuga Uz grubi osmijeh Prhki kolačić naručila. Nedužno trepću očima Frču nosićima Ne bi li me osvojile Suze na oči izmamile Pod moju se kožu zavukle U mom se tijelu nastanile. Copyright © by Tixi, 2006.

ponedjeljak, 11.12.2006.

ne sjećam se subota dan u tjednu negdje u mjesecu godišnje doba izaberi ljeto toplim smo suncem omamljeni u kasnu jesen osluškujemo simfoniju kiše izaberi nešto bilo što zatvori oči i reci kako jedno pored drugoga ležali smo pramenovi kose rasuti na jastuku dodirivali su se poput osjetljivih ticala prsti bile su grančice isprepletene skidali smo se ti mene ja tebe uz zvukove šarene titrave kutije hm … ne sjećam se što je bilo dalje sjećam se samo te večeri je na televiziji bio vraški dobar film Copyright © by Tixi, 2006.

petak, 08.12.2006.

TKO SAM crne trepavice pod tvojim se prstima savijaju iz mojih očiju suze poput Morseovih signala poruke šalju plavetna rijeka linijama tvog dlana putuje želim te dodirni me znatiželjnim prstima zagrij me čuti ćeš uspavanu kožu kako probuđena vlažnim jezikom vrišti umiri je snažnim prodiranjem otkrij mi tko sam uzmi me povedi me u zabačenu ulicu neka naša tijela tišinu mraka razbiju… Copyright © by Tixi, 2006.

četvrtak, 07.12.2006.

PROMJENE Naglo otvaram vrata i razigrana poput šarenog zvrka ulazim u sobu u kojoj nalazim kolegice, visoku crnku i nisku plavušu. U sobi vlada radna akcija: svi su ormari od zidova odmaknuti, dječji stolovi i stolice u jedan kut nagurani, a parket se gotovo ne vidi od šarenih lego kockica koje su ga prekrile poput tepiha. Kolegice imaju pune ruke posla, jer nije baš lako dječje kutiće po sobi razmjestiti: kod razmještanja kutića treba voditi računa, ne samo o prostoru, već i dječjim potrebama i željama. - Dan djevojčice! - pozdravljam. - Djevojčice? – Gledaju me ispod oka. - U najboljim godinama! – brzo dobacim. - I tebi, dan ! - odgovaraju, smješkaju se: na ono "djevojčice" ili "najbolje godine", nije ni važno, važno je samo to kako se smješkaju. - Što radite? - pitam, iako vidim što rade. - Zar se ne vidi? - sinkronizirano negoduju držeći ruke na struku, pri tom uzdišu i pušu. - Vidi! - zadirkujem ih, pa dodajem: - Malo se pravim važna. Soba izgleda kao da ju je tornado poharao, i sumnjam kako bi se slučajni prolaznik u novo nastalom kaosu snašao. Moj dolazak u sobu treba iskoristi: kolegice su sjele na dječje stolice, umorne ruke uz tijelo opustile. Klinci kao klinci, neki su se nastavili igrati, a drugi su se poput razigranih pčelica između ormara, stolova i stolica igrali dragu im igru vlakića. - Sram te bilo! Nas dvije se tu mučimo, čitavo jutro po sobi guramo ormare, premećemo kutije s igračkama, a ti se praviš... – plavuša mi s podignutim prstom maše pred očima. - Blesava! - dodajem umjesto nje. - Da! – plavuša povikne, a oči joj se sjaje. Nekoliko se dječjih glava okrenulo, no klinci su u sekundi shvatili kako se ne radi o ozbiljnoj svađi, pa se glave polako okreću, igra se nastavlja. - Danas je znači dan promjene - komentiram. - Već je bilo i vrijeme - objašnjava crnka. - Da, da - dodajem mudro. Jedan nestaško je bacio kockicu, koja je sletjela na stol, točno ispred mene. - A, što ti čekaš? - upita me plavuša. - Ništa - sliježem ramenima, uzimam crvenu kockicu sa stola. - Mogla bi i ti koji ormar pomaknuti – crnka me riječima izaziva. - Ne osjećam potrebu - kratko objašnjavam: izvlačim se, premećem crvenu kockicu po rukama. - Pa, barem ti voliš promjene – plavuša se brže bolje nadovezala na razgovor. - Istina volim ih - odgovaram, dok mi njihove riječi poput psećih buha skaču u uhu, ali ne odustajem: - Ali ne vidim potrebe za promjenama. - Misliš? - crnka ne odustaje, te pogledom opomene klince, jer se igra vlakića pretvorila u igru lovice. - Mislim – klimam glavom i odlažem kockicu na stol. - Ne da tebi vrag mira, pronaći ćeš ti nešto i promijeniti, ako ne danas onda sutra – dobaci plavuša, pa uzme kockicu i preciznim je bacanjem ubaci u za nju predviđenu kutiju. - Možeš se kladiti u to - odgovaram. Njihova soba više nije samo soba, već prava košnica dječjeg žamora, pa se nas tri poput prodavačica na tržnici dovikujemo. - Očekujemo iscrpan izvještaj – draže me. - Usmeni ili pismeni? – prihvaćam zadirkivanje. Kolegice polako ustaju, našem se razgovoru bliži kraj. - I jedno i drugo. – Crnka me slobodnom rukom potapša po glavi. - Vidimo se – pozdravljam ih. - Vidimo – odgovaraju, te se punom parom vraćaju ormarima, kutijama, izbjegavajući labirinte razbacanih kocki po podu. Napuštam njihovu sobu, i krećem u novi dan, u potragu za promjenom. Copyright © by Tixi, 2006.

srijeda, 06.12.2006.

Krajem ljeta Vratiti ću se Jednom Krajem ljeta Na plažu djetinjstva Raširenih ruku Topli povjetarac pozdraviti Na mojim će se prstima odmoriti Priče dalekih obala Velikih valova Ispričati Zatvorenih ću ga očiju Slijediti Putem oštrih kamenčića Tragom mirisa divljeg raslinja Plažu pronaći U morskoj pjeni Sa stopala Prašinu isprati Crvenu pjesmu napisati U daljini kumulus mediokris Prolazi Kratko ću mu za sretan put Mahnuti S bijelim oblutcima dan provesti Jedan izabrati Na dlanu držati U njemu Sebe prepoznati Na odlasku Mogla bi ga u Dubinu mora baciti…ne Na isto ću ga mjesto spustiti Plažu pogledom pozdraviti Znam Jednom Krajem ljeta Na isto ću se mjesto Vratiti. Copyright © by Tixi, 2006.

utorak, 05.12.2006.

Bez osmijeha Tmuran je dan Koračam mokrim ulicama Magla me Neko vrijeme promatrala Dvije ulice dalje korak ubrzala Sustigla me na uglu Uz kaput mi se priljubila Duge je prste kroz kosu provukla Na vrat obraz naslonila U ritmu koraka zaspala S njom na leđima Probijam se sitnim koracima Kroz mnoštvo ljudi Tražim lice s osmijehom Pogledom pitam se Jesmo li svi jutros osmijeh Uz praznu šalicu kave na stolu ostavili Ili na dnu ormara zametnuli Iznenada Naglo glavu okrećem Pored mene veselo prolazi Djevojka s down sindromom Na njezinom sam licu Osmijeh pronašla I sama se nasmiješila Maglu probudila Nije se bunila Hitro se uz drugog prolaznika priljubila… Copyright © by Tixi, 2006.

ponedjeljak, 04.12.2006.

3 D + 1 R + 1 B S vremena na vrijeme, vrati mi se slika jednog od mojih prvih razgovora u potrazi za zaposlenjem. U razgovoru su sudjelovale dvije osobe, gospođa s titulom ispitivača i ja, ispitanik. Nakon kratkog, užurbanog pozdrava i predstavljanja, smjestile smo se jedna nasuprot drugoj. Dijelio nas je poput čvrstog bedema smeđi radni stol. Ne mogu se sjetiti što me sve pitala, niti njezinog lika, a još manje imena ili prezimena. Sjećam se samo njezine primjedbe u obliku pitanja: - Svjesni ste kako imate govornu manu? Mislite kako ćete biti dobar govorni model? - Naravno - odgovorila sam kratko, iznenađena njezinom primjedbom. Mogla sam reći i: nisam, ali bila bi to jednako slaba obrana. - Obavijestiti ćemo vas o rezultatu natječaja - rekla je službeno. Izmijenile smo još nekoliko neobaveznih rečenica, pozdravile se s namještenim osmjesima na licima, te otišle svaka na svoju stranu. Nekoliko dana kasnije stigao je odgovor, službeno napisan, koji u prijevodu znači: niste primljeni. Glavni krivci što sam se večeras sjetila tog razgovora su dva komada već požutjela papira. Njihova sam ponosna vlasnica od 1997. godine, a uručili su mi ih u Poliklinici za rehabilitaciju slušanja i govora «SUVAG». Dvaput sam bila pacijent, a jednom učenik stranog jezika, engleskog. Prvi put, davne 1983. godine došla sam na govorne vježbe, u pratnji oca, uplašena, držeći ga se poput priljepka. Tri godine kasnije, došli smo opet, moj otac i ja, no bila sam uzbuđena, upisao me na tečaj engleskog jezika. Treći, a ujedno i zadnji put, pokucala sam sama na vrata. Primila me ljubazna gospođa, stručnjak logopedije. Promatrala me preko tankih okvira. Postavljala pitanja, zapisivala natuknice mojih odgovora, te mi nakon pola sata tipkanja na pisaćem stroju uručila papir s nalazom: sustavno su poremećeni slijedeći glasovi: S, Z, C su nazalne distorzije, R je nedovoljno vibrantna distorzija, Š, Ž, Č, Ć, DŽ, Đ su interdentalne distorzije. Dijagnoza: 3 D = Dyslalia, Dysgraphia, Dyslexia, 1 R = Rhinophonia, te 1 B = Batharismus. Preporučila mi je govornu terapiju. Uputila me u ordinaciju kolege: simpatičnog, komunikativnog doktora, koji se svim silama trudio ne samo objasniti, već mi i pokazati u čemu griješim. Naime, po njegovim riječima mnoge glasove izgovaram na krivom mjestu. Jezik mi nije tamo gdje treba biti: nasmijao me do suza. Sjedili smo jedan nasuprot drugoga: on je izgovarao riječi, a ja sam ih poput papige ponavljala, sa zrcalom u rukama, promatrajući otvaranje i zatvaranje usta, a moj je jezik odbijao suradnju. Doktor nije gubio strpljenje, ali ja jesam. Nakon samo pet seansi toplo sam mu se zahvalila i objasnila kako to ipak nije za mene. Popriličan je niz godina na mojim plećima, previše riječi koje želim izgovoriti, a premalo vremena kako bi vodila računa o položaju jezika. I sve je bilo dobro, do trenutka razgovora za posao. Priznajem, dugi niz godina nisam pred strancima otvarala usta, jer bi mi glas odmah zadrhtao, a svako izgovoreno s, c ili z šuškalo u uhu. Trebali su mi sati i sati poznanstva kako bi se opustila, i tek bi tada prestala primjećivati šuškanje glasova. Uz podršku prijatelja, prestala sam primjećivati šuškanje, čak ga prihvatila kao moj zaštitni znak, no pojavila se gospođa sa svojom primjedbom. Sledila sam se, ne zbog njezinih riječi, već zbog oblaka crnih misli: hoće li me igdje primiti. Svima, iako mnogi govore kako to uopće ne primjećuju, sada pišem: svjesna sam govorne mane. Gospođi mogu samo reći: beeeeeeeeee. Samo tri dana kasnije otišla sam na drugi razgovor: primili su me. Već sam punih osam godina tamo. A, jesam li dobar govorni model? Nisam najbolji na svijetu, ali smo prihvaćeni, moje šuškanje i ja. Copyright © by Tixi, 2006.

petak, 01.12.2006.

U društvu slatkih jesenskih plodova S torbom preko ramena Sa šalom u rukama Pred polazak Gutljaj hladnog piva osvježava Na izlazu nemarno odlažem bocu Neprimjetno izlazim Ostavljajući iza sebe Zadimljenu polumračnu prostoriju Grupicu nepoznatih lica s naćuljenim ušima Nismo se pronašli u koktelu Dima…riječi…slika…ideja Zato radije odlazim Koračajući izvan četiri zida Umjesto riječi Noć ispunjena zvukovima automobila Umjesto teškog dima Gusta magla prošarana uličnim žaruljama Umjesto slika Rijetki noćni prolaznici Umjesto ideja Samo misao o hladnoći što ju nosim na prstima Bez puno razmišljanja Kupujem mjericu vrućih kestena Na putu kroz noć Shvaćam četiri zida i nisu neka granica Sve je isto Osim mene Svakim se novim korakom Vraćam sama sebi Svojim riječima Slikama Idejama Pjesmama U društvu slatkih jesenskih plodova… Copyright © by Tixi, 2006.