Naglo otvaram vrata i razigrana poput šarenog zvrka ulazim u sobu u kojoj nalazim kolegice, visoku crnku i nisku plavušu. U sobi vlada radna akcija: svi su ormari od zidova odmaknuti, dječji stolovi i stolice u jedan kut nagurani, a parket se gotovo ne vidi od šarenih lego kockica koje su ga prekrile poput tepiha. Kolegice imaju pune ruke posla, jer nije baš lako dječje kutiće po sobi razmjestiti: kod razmještanja kutića treba voditi računa, ne samo o prostoru, već i dječjim potrebama i željama.
- Dan djevojčice! - pozdravljam.
- Djevojčice? – Gledaju me ispod oka.
- U najboljim godinama! – brzo dobacim.
- I tebi, dan ! - odgovaraju, smješkaju se: na ono "djevojčice" ili "najbolje godine", nije ni važno, važno je samo to kako se smješkaju.
- Što radite? - pitam, iako vidim što rade.
- Zar se ne vidi? - sinkronizirano negoduju držeći ruke na struku, pri tom uzdišu i pušu.
- Vidi! - zadirkujem ih, pa dodajem: - Malo se pravim važna.
Soba izgleda kao da ju je tornado poharao, i sumnjam kako bi se slučajni prolaznik u novo nastalom kaosu snašao. Moj dolazak u sobu treba iskoristi: kolegice su sjele na dječje stolice, umorne ruke uz tijelo opustile. Klinci kao klinci, neki su se nastavili igrati, a drugi su se poput razigranih pčelica između ormara, stolova i stolica igrali dragu im igru vlakića.
- Sram te bilo! Nas dvije se tu mučimo, čitavo jutro po sobi guramo ormare, premećemo kutije s igračkama, a ti se praviš... – plavuša mi s podignutim prstom maše pred očima.
- Blesava! - dodajem umjesto nje.
- Da! – plavuša povikne, a oči joj se sjaje.
Nekoliko se dječjih glava okrenulo, no klinci su u sekundi shvatili kako se ne radi o ozbiljnoj svađi, pa se glave polako okreću, igra se nastavlja.
- Danas je znači dan promjene - komentiram.
- Već je bilo i vrijeme - objašnjava crnka.
- Da, da - dodajem mudro.
Jedan nestaško je bacio kockicu, koja je sletjela na stol, točno ispred mene.
- A, što ti čekaš? - upita me plavuša.
- Ništa - sliježem ramenima, uzimam crvenu kockicu sa stola.
- Mogla bi i ti koji ormar pomaknuti – crnka me riječima izaziva.
- Ne osjećam potrebu - kratko objašnjavam: izvlačim se, premećem crvenu kockicu po rukama.
- Pa, barem ti voliš promjene – plavuša se brže bolje nadovezala na razgovor.
- Istina volim ih - odgovaram, dok mi njihove riječi poput psećih buha skaču u uhu, ali ne odustajem: - Ali ne vidim potrebe za promjenama.
- Misliš? - crnka ne odustaje, te pogledom opomene klince, jer se igra vlakića pretvorila u igru lovice.
- Mislim – klimam glavom i odlažem kockicu na stol.
- Ne da tebi vrag mira, pronaći ćeš ti nešto i promijeniti, ako ne danas onda sutra – dobaci plavuša, pa uzme kockicu i preciznim je bacanjem ubaci u za nju predviđenu kutiju.
- Možeš se kladiti u to - odgovaram.
Njihova soba više nije samo soba, već prava košnica dječjeg žamora, pa se nas tri poput prodavačica na tržnici dovikujemo.
- Očekujemo iscrpan izvještaj – draže me.
- Usmeni ili pismeni? – prihvaćam zadirkivanje.
Kolegice polako ustaju, našem se razgovoru bliži kraj.
- I jedno i drugo. – Crnka me slobodnom rukom potapša po glavi.
- Vidimo se – pozdravljam ih.
- Vidimo – odgovaraju, te se punom parom vraćaju ormarima, kutijama, izbjegavajući labirinte razbacanih kocki po podu.
Napuštam njihovu sobu, i krećem u novi dan, u potragu za promjenom.
Copyright © by Tixi, 2006.
Post je objavljen 07.12.2006. u 09:12 sati.