S vremena na vrijeme, vrati mi se slika jednog od mojih prvih razgovora u potrazi za zaposlenjem. U razgovoru su sudjelovale dvije osobe, gospođa s titulom ispitivača i ja, ispitanik. Nakon kratkog, užurbanog pozdrava i predstavljanja, smjestile smo se jedna nasuprot drugoj. Dijelio nas je poput čvrstog bedema smeđi radni stol. Ne mogu se sjetiti što me sve pitala, niti njezinog lika, a još manje imena ili prezimena. Sjećam se samo njezine primjedbe u obliku pitanja:
- Svjesni ste kako imate govornu manu? Mislite kako ćete biti dobar govorni model?
- Naravno - odgovorila sam kratko, iznenađena njezinom primjedbom. Mogla sam reći i: nisam, ali bila bi to jednako slaba obrana.
- Obavijestiti ćemo vas o rezultatu natječaja - rekla je službeno.
Izmijenile smo još nekoliko neobaveznih rečenica, pozdravile se s namještenim osmjesima na licima, te otišle svaka na svoju stranu.
Nekoliko dana kasnije stigao je odgovor, službeno napisan, koji u prijevodu znači: niste primljeni.
Glavni krivci što sam se večeras sjetila tog razgovora su dva komada već požutjela papira. Njihova sam ponosna vlasnica od 1997. godine, a uručili su mi ih u Poliklinici za rehabilitaciju slušanja i govora «SUVAG». Dvaput sam bila pacijent, a jednom učenik stranog jezika, engleskog. Prvi put, davne 1983. godine došla sam na govorne vježbe, u pratnji oca, uplašena, držeći ga se poput priljepka. Tri godine kasnije, došli smo opet, moj otac i ja, no bila sam uzbuđena, upisao me na tečaj engleskog jezika. Treći, a ujedno i zadnji put, pokucala sam sama na vrata. Primila me ljubazna gospođa, stručnjak logopedije. Promatrala me preko tankih okvira. Postavljala pitanja, zapisivala natuknice mojih odgovora, te mi nakon pola sata tipkanja na pisaćem stroju uručila papir s nalazom: sustavno su poremećeni slijedeći glasovi: S, Z, C su nazalne distorzije, R je nedovoljno vibrantna distorzija, Š, Ž, Č, Ć, DŽ, Đ su interdentalne distorzije.
Dijagnoza: 3 D = Dyslalia, Dysgraphia, Dyslexia, 1 R = Rhinophonia, te 1 B = Batharismus.
Preporučila mi je govornu terapiju. Uputila me u ordinaciju kolege: simpatičnog, komunikativnog doktora, koji se svim silama trudio ne samo objasniti, već mi i pokazati u čemu griješim. Naime, po njegovim riječima mnoge glasove izgovaram na krivom mjestu. Jezik mi nije tamo gdje treba biti: nasmijao me do suza. Sjedili smo jedan nasuprot drugoga: on je izgovarao riječi, a ja sam ih poput papige ponavljala, sa zrcalom u rukama, promatrajući otvaranje i zatvaranje usta, a moj je jezik odbijao suradnju. Doktor nije gubio strpljenje, ali ja jesam. Nakon samo pet seansi toplo sam mu se zahvalila i objasnila kako to ipak nije za mene. Popriličan je niz godina na mojim plećima, previše riječi koje želim izgovoriti, a premalo vremena kako bi vodila računa o položaju jezika.
I sve je bilo dobro, do trenutka razgovora za posao. Priznajem, dugi niz godina nisam pred strancima otvarala usta, jer bi mi glas odmah zadrhtao, a svako izgovoreno s, c ili z šuškalo u uhu. Trebali su mi sati i sati poznanstva kako bi se opustila, i tek bi tada prestala primjećivati šuškanje glasova.
Uz podršku prijatelja, prestala sam primjećivati šuškanje, čak ga prihvatila kao moj zaštitni znak, no pojavila se gospođa sa svojom primjedbom. Sledila sam se, ne zbog njezinih riječi, već zbog oblaka crnih misli: hoće li me igdje primiti.
Svima, iako mnogi govore kako to uopće ne primjećuju, sada pišem: svjesna sam govorne mane. Gospođi mogu samo reći: beeeeeeeeee.
Samo tri dana kasnije otišla sam na drugi razgovor: primili su me. Već sam punih osam godina tamo.
A, jesam li dobar govorni model? Nisam najbolji na svijetu, ali smo prihvaćeni, moje šuškanje i ja.
Copyright © by Tixi, 2006.
Post je objavljen 04.12.2006. u 14:40 sati.